|
1. Budući da se u posljednje vrijeme i na hrvatskim fakultetima koristi sve više elektroničkih edukacijskih materijala koje su proizveli sveučilišni nastavnici i objavili ih na internim ili javnim stranicama sveučilišta te ih koriste u provedbi nastave, možete li nam objasniti kakva prava imaju autori tih materijala te na koji ih način mogu (moraju) štiti? Postoji li u Hrvatskoj pravna regulativa za zaštitu prava autora takvih materijala? Tko je vlasnik tih materijala ? Autor ili fakultet, odnosno sveučilište?
"Edukacijski materijali" u pravilu su autorska djela, tj. ispunjavaju pretpostavke da se radi o intelektualnim tvorevinama individualnog karaktera iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti. Autorsko djelo uživa zaštitu bez obzira na način i oblik izražavanja, pa time i medij na kojem je sadržano. Autor ima jednako pravo glede svojeg autorskog djela (a to je pravo činiti sa svojim autorskim djelom i koristima od njega što god ga je volja i sve druge spriječiti od toga da se služe njegovim djelom bez posebnog dopuštenja) izraženog na papiru ili digitalnom obliku. Za nastanak autorskog prava, time ujedno i prava na zaštitu, nije potrebna nikakva formalnost ni registracija, dovoljno je da je autorsko djelo stvoreno. "Edukacijski materijali" kao posebna kategorija autorskog djela ne postoje i na njih se primjenjuju sva pravila kao i za druga autorska djela, a činjenica da se nalaze na računalnoj mreži ne mijenjaju njihov autorskopravni status te se njima može služiti u onoj mjeri u kojoj to autor dopusti. Autor ima pravo na zaštitu privatnopravnim (građanskopravnim) kaznenopravnim, prekršajnopravnim i upravnopravnim sredstvima, a hoće li se pravom na zaštitu svojeg autorskog prava služiti ili ne ovisi o njegovoj volji. Treba razlikovati pravo vlasništva na materijalu na kojem je autorsko djelo sadržano od autorskog prava na tom djelu. Netko može biti vlasnik npr. knjige, diska itd. na kojem je autorsko djelo sadržano, ali nema samim time i autorsko pravo. Dakle, ako netko i jest vlasnik autorskog djela ne znači da ima i autorsko pravo tj. pravo koristiti autorsko djelo npr. umnožavanjem, distribuiranjem, stavljanjem djela na raspolaganje javnosti i itd. Nositelj autorskog prava je uvijek autor, a ne pravne osobe (pa ni fakulteti odnosno sveučilišta), one se mogu autorskim djelom koristiti samo na temelju posebnog odobrenja autora koje može biti sadržano u ugovoru o radu ili kojem drugom pravnom aktu kojim se uređuju odnosi između autora i pravnih osoba.
2. Možete li našim čitateljima pojasniti razliku između autorskih prava i intelektualnog vlasništva po pitanju edukacijskih materijala?
Intelektualno vlasništvo je širi pojam, te uz autorsko pravo obuhvaća i prava srodna autorskom (njima se štite izvedbe - pravo umjetnika izvođača, fonogrami - pravo proizvođača fonograma, videogrami - pravo proizvođača videograma, radiodifuzijska emitiranja - pravo organizacija za radiodifuziju, baze podataka - pravo proizvođača baza podataka, izdanja - pravo nakladnika) te pravo industrijskog vlasništva kojima se štite izumi putem patenta, žigovi, industrijski dizajn, oznake zemljopisnog podrijetla, know-how, topografija integriranih krugova. "Edukacijski materijali" uz autorsko pravo mogu sadržavati i druga prava iz kruga intelektualnog vlasništva te njihova neovlaštena uporaba može dovesti do istodobne povrede više prava iz tog kruga.
3. Postoje li na hrvatskim sveučilištima jedinstvena praksa oko vlasništva nad elektroničkim edukacijskim materijalima nastalim i korištenim na fakultetima ili svatko radi prema vlastitim pravilima? Što je dobro u našoj praksi, a što loše?
Sva autorska djela pa i "elektronički edukacijski materijali" pripadaju njihovim autorima, tj. autorsko pravo pripada autorima i oni odlučuju kako će se njihova djela koristiti. Odluči li autor prepustiti učilištu iskorištavanje svojeg prava ono će moći u skladu s prepuštenim pravom koristiti to djelo i u elektroničkom obliku te putem računalnih mreža. Po mojem saznanju nema jedinstvene prakse uređivanja odnosa između autora i učilišta kao i uvjeta pod kojima se može pristupati materijalima na računalnim mrežama. Postoji li praksa koja negira pravo autora i bez njegova dopuštenja omogućava pristup autorskim djelima ona ne samo što bi bila loša nego bi bila i protupravna te bi mogla izazvati i krivičnu odgovornost.
4. Imate li prijedlog kako riješiti upravljanje intelektualnim vlasništvom nad nastavnim materijalima na nacionalnom nivou?
Autorsko pravo kao i ostala prava iz skupine prava intelektualnog vlasništva uređena su u Hrvatskoj modernim zakonima prilagođenim "informatičkom društvu". Neki posebni prijedlozi na toj razini nisu potrebni. Univerzalno rješenje pitanja dostupnosti nastavnih materijala ne postoji, i mogu se zamisliti različite mogućnosti kojima bi se omogućila njihova dostupnost studentima. Međutim, ni jedno se rješenje ne smije bazirati na dostupnosti nastavnih materijala protivno volji autora. Mogao bi se stvoriti sustav koji bi autore poticao da prepuštaju korištenje svojih autorskih djela učilištima koja bi omogućavala pristup putem računalnih mreža. Stvaranje takvog sustava podrazumijeva i postojanje financijskih sredstava za plaćanje autorskih naknada ali i troškova vezanih uz omogućavanje dostupnosti nastavnih materijala. Hoće li se ta sredstva osiguravati putem neposredne naplate usluga pristupa, ili posredno putem školarina, članarina ili sl., ili će se pak s korisnika/studenata prebaciti na državu ili koga drugoga pitanje je mogućnosti, a u krajnjoj liniji i političke odluke.
5. Kako je pitanje autorskih prava za nastavne materijale riješeno na vašem, Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu? Jeste li ste zadovoljni s tim rješenjem i znadete li za još neke zanimljive primjere s naših fakulteta.
Pravni fakultet u Zagrebu ima vlastitu nakladničku djelatnost unutar koje izdaje veći broj udžbenika i drugih nastavnih materijala. Cijela nakladnička djelatnost se osniva na slobodnom ugovaranju između Fakulteta i autora pojedinih djela. Naravno, ima velik broj nastavnih materijala koje izdaju komercijalne nakladničke kuće koji su, po mojem mišljenju, u pravilu preskupi. Razlog je tomu, po riječima nakladnika, velik broj neovlašteno umnoženih (fotokopiranih, skeniranih...) primjeraka tih materijala, pa se u cijenu unaprijed uračunava taj gubitak jer u protivnom ne bi bila moguća nakladnička djelatnost. Procjena takvog gubitka je možda u nekim slučajevima pomalo i pretjerana. S druge strane, studenti ne kupuju udžbenike jer su preskupi pa se čini da je to zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza. Nakladnička djelatnost fakulteta čini se da pridonosi legalnoj dostupnosti nastavnih materijala studentima i smanjenju neovlaštenog kopiranja.
6. Nama se čini zanimljiv primjer Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku koja je otkupila autorska prava od nastavnika i nastavne materijale objavila na javnom web sjedištu škole? Što mislite o tom primjeru te da li bi ste i ostalim visokoškolskim ustanovama preporučili isto?
Navedeni primjer svakako je zanimljiv i praktičan. Međutim, on ne bi smio služiti kao osnova za prisiljavanje autora nastavnih materijala da su dužni sklapati ugovore kojima prepuštaju iskorištavanje autorskih djela učilištima, autori to moraju činiti slobodnom voljom nalazeći pri tom svoj interes. Nadalje, nisu svi nastavni materijali pogodni za objavljivanje na webu, pa smatram da taj primjer ne bi mogao biti univerzalno rješenje za pitanje dostupnosti svih nastavnih materijala, nego kao jedan od vrlo prihvatljivih načina dostupnosti odgovarajućih materijala. Pri tom se mora imati na umu da je učilište ovlašteno odrediti pravila pristupa takvim materijalima, je li je taj pristup besplatan ili naplatan, odnosno sadržava li školarina i naknadu za ovlašten pristup nastavnim materijalima ili se on posebno plaća, ili je pak slobodan za studente tog učilišta ili koja god druga mogućnost.
|
