|
Online učenje danas je prisutno na svim razinama obrazovanja, u svim obrazovnim institucijama, kao i na radnim mjestima. Učenje na daljinu predvodnik je ovih promjena, dok sveučilišni studenti često kombiniraju učenje u učionici i online učenje na čitav niz neočekivanih načina. Razvoj infrastrukture za online učenje uvjetovano je čitavim nizom čimbenika te je stoga teško osmisliti jednostavan kontrolni popis ili recept koji bi trebalo slijediti. Svi obrazovni pothvati u osnovi su sustavi sastavljeni od različitih, međusobno povezanih satavnica. Dok na tradicionalnim sveučilištima i fakultetima profesori možda nisu svjesni složenosti postupaka, razumijevanje sustava razvoja i izvođenja tečaja, te kako se ti sustavi vežu na usluge i druge sastavnice od vitalnog je značaja za učinkovitost i kakvoću obrazovanja na daljinu. Znanstvenici često razvrstavaju sustave na idealne nasuprot neidealnim (uobičajeniji je naziv realne). Upotrijebimo li taj koncept ovdje, možemo definirati idealno, a zatim potražiti otklone od idealnog koji se pojavljuju u realnom sustavu (Lu, 2002.). Idealan sustav online učenja i poučavanja razvija se od temelja, bez ograničenja troškova i osoblja, i otpora prema promjenama u odnosu na prijašnja iskustva. Međutim, realan sustav je onaj u kojemu se događaju jedan ili niz sljedećih otklona od idealnog: ograničena sredstva, naslijeđeni sustav koji ima vjerne zagovornike, ključno osoblje se mora ponovno obučiti, nedjelotvorna pravila i postupci za koje nikada niste čuli, neodgovarajući upravljački procesi, administrativni sustavi za koje postoji mala ili nikakva mogućnost da se ustroje za rad s novim sustavom itd. Nadalje, i nakon što se ubroje svi otkloni od idealnog, nastavni program, tehnologija i pristupi online učenju stalno evoluiraju, stoga i svaki realan sustav mora biti moguće stalno mijenjati. Ovaj rad obrađuje ključne vidove idealne infrastrukture za online učenje, prilagođava ih realnim situacijama, te prikazuje neke zamisli o provođenju neizbježnih naknadnih izmjena.
Temeljno razmišljanje
Svaki sustav nastaje u nekom kontekstu, stoga svaki projekt online učenja pretpostavlja da će određena disciplina, odsjek, fakultet, institucija ili tvrtka imati mandat, misiju, određene ciljeve i vrijednosti koje mora imati u vidu pri planiranju i dizajniranju idealnog sustava. Već na konceptualnoj razini svaki će se realni sustav susresti s nizom internih i eksternih čimbenika okoline, poput zadovoljavanja suprotstavljenih prioriteta, ograničenih sredstava, profesionalnih zahtjeva grupe itd. Svi se ovi čimbenici moraju uzeti u obzir i razmotriti već na samom početku. Svi sustavi poučavanja i učenja trebali bi se graditi na dvije osnove: prva su potrebe studenata kojima su namijenjeni, a druga rezultati učenja kolegija ili programa (tj. znanja, vještine ili kakvoće koje student želi usvojiti). Idealan online sustav učenja temelji se na planu koji proizlazi iz punog razumijevanja ove dvije osnovne premise. Ključno je poznavanje tehnološke osposobljenosti ciljanih studenata, što uključuje njihova očekivanja, financijske i druge resurse, pristup Internetu i drugim online mrežama, ograničenja veze, kao i bilo koje druge podatke o njihovoj spremnosti i sposobnosti da ravnopravno i u potpunosti sudjeluju u učenju. U stvarnosti je, naravno, slika vrlo rijetko potpuna, stoga treba procijeniti u kolikoj mjeri sustav koristi tehnologije koje su studentima poznate i dostupne, a u kolikoj tehnologije koje su studentima trenutačno nove ili nepoznate, ali se očekuje da uskoro postanu dostupne širokim masama. Dobar je primjer za to dostupnost veze visoke brzine udaljenim studentima. Budući da je ovaj način pristupa sve prisutniji, pojedine ustanove mogu izabrati sustav koji zahtijeva brzu širokopojasnu vezu, a padajućem broju korisnika koji nemaju takvu vezu omogućiti alternativan pristup online materijalima za učenje (npr. CD-ROM). Na tempiranje takve odluke svakako bi utjecala demografska slika studenata kao i drugi čimbenici. Jasno definiranje obrazovnih ciljeva tečaja, programa ili vježbe korisno je na više načina: za dizajniranje sustava evaluacije učenja, za određivanje potrebne razine prijašnjih znanja te za mjerenje kakvoće ponude. U područjima primijenjenog i profesionalnog obrazovanja, rutinski se obavlja definiranje cilja obrazovnog procesa u smislu očekivanja koja će znanja, vještine i kakvoće usvojiti uspješan student pa se nastavni plan i program te popratni sustavi učenja i poučavanja mogu osmisliti i preispitati u odnosu na jasne ciljeve. U akademskim područjima (koja u ovom kontekstu predstavljaju "stvarni" svijet), ti ciljevi često nisu najbolje i najjasnije definirani. Na primjer, svi programi tvrde da razvijaju vještine kritičkog razmišljanja, no rijetki te vještine definiraju, kao što ne utvrđuju ni taksonomiju kojom se određuje opseg postignuća, niti argumentiraju kako se sadržaj i dizajn programa odnose na ciljane vještine. Ako je željeni ishod sposobnost grupnog djelovanja, ili osposobljenost za provođenje neovisnog istraživanja iz velikog broja izvora, ili sposobnost kritičkog analiziranja stručnog istraživanja, tada će ti ciljevi odrediti dizajn i funkcionalnost online sustava za učenje potrebne za određeni nastavni plan i program. Sveobuhvatni i jasno definirani ciljevi učenja, kao i nastavni plan i program te pripadajući pristupi poučavanju oblikovani da postignu tražene ciljeve, znatno olakšavaju zadatak izgradnje idealnog online sustava za učenje. U nedostatku jasno izraženih ciljeva učenja, mora postojati barem djelomično poznavanje ili povezanost s pozitivnim načelima učenja i poučavanja. (Chickering & Ehrmann, 1996.). Veličina i skalabilnost online sustava učenja usko su povezani s ove dvije osnovice (ciljani studenti i ciljevi učenja). Na sustav će snažno utjecati odluka hoće li se program održavati jednom godišnje pred strogo definiranom i probranom kohortom studenata ili će biti dostupan svima koji mu pristupe (kao da se radi o ispunjavanju mandata ili poslovnom planu s naglaskom na napretku). Dakako, stvarna je situacija znatno manje racionalna. Inicijative za online učenje često su rezultat eksperimentiranja pojedinog nastavnika ili manjih grupa nastavnika i tehnologa koji katkad nemaju jasnu zamisao o koristi (ukoliko je ima) koju bi proces učenja mogao imati od svega, no namjere su im svakako dobre. Nova funkcionalnost, nov sadržaj ili alat ne moraju uvijek značiti poboljšanje i korisnici ih mogu sasvim ne zamijetiti, no ponekad neko jednostavno poboljšanje poluči rezultate koji su u obrazovnom i drugom smislu nagrada za sve uključene, a katkad i u posve neočekivanom obliku. U kolikoj će mjeri neka organizacija (odsjek, fakultet, tvrtka ili institucija) podupirati i dopustiti eksperimentiranje, umjesto provođenja strogog nadzora nad jednim sustavom za online učenje, bit će određena njezinom misijom, mandatom, temeljnim vrijednostima i financijskim sredstvima. Postoji nekoliko zanimljivih stručnih istraživanja o tome kako su neke institucije, namjerno ili ne, usvojile različite strategije unutar raspona od centraliziranog do decentraliziranog sustava [ vidi International Review of Research in Open and Distance Learning, 1(2) (2001.) ] Dakako, to je vrlo važna odluka jer će odrediti kako će online sustav za učenje biti dizajniran, razvijan, održavan i kako će se njime upravljati. Čak i ondje gdje je studentsko tržište dobro poznato i ciljevi učenja jasno definirani i propisani, implementacija online učenja često uključuje primjenu metode pokušaja i pogreške. I uz najbolje namjere i informiranost, rezultati i praksa rijetko dostignu očekivanja, stoga je ključno da se online sustav za učenje može prilagođavati i dorađivati.
Opća struktura i organizacija
Idealan primjer temelji se na dobrom poznavanju bazičnog poslovanja i vrijednosti neke institucije ili tvrtke, prirode ciljanog studentskog tržišta, kao i potrebama nastavnog plana i programa. Poznavanje se očituje kroz ciljeve učenja programa koji se razvija i predaje. Na toj se osnovi može razviti opći okvir za online učenje. Okvir će prikazivati organizaciju različitih sastavnica predloženog sustava i olakšati razradu gotovo potpunog poslovnog plana. Slika 4-1 i tekst u nastavku opisuju jedan takav okvir za visokoškolsku instituciju.  Slika 4-1
Okvir za online sustav za učenje
U idealnoj situaciji ciljevi učenja (I) prenose se u sadržaj programa, resurse i pristup procesima učenja i poučavanja koji će omogućiti studentu da dostigne željene ciljeve. Nakon detaljnog promišljanja osnovnih parametara, tim za razvoj programa (II) preuzima odgovornost za prijenos teorije i ciljeva u program i kreiranje funkcija za online učenje sustava za upravljanje učenjem (LMS) (III) koji je povezan s knjižnicom i drugim digitalnim resursima (IV), vezanim uslugama (V) i studentskim informacijskim sustavom (SIS) (VI) na zaštićenom serveru (VII) na kojemu se radi provjera prijava studenata. Student će se spojiti na LMS i povezane usluge putem korisniku prilagođenog sučelja (VIII) tako da će jednokratnom prijavom pristupati svojim tečajevima i spajati se na sve povezane resurse i usluge. Na kraju, da bi se osiguralo stalno napredovanje, ocjenjuje se učinkovitost sustava na temelju postignuća ciljeva učenja kao i dostignuća studenata u obliku neovisnog postupka ocjenjivanja kakvoće (IX), čiji se rezultati uključuju u razvojni ciklus. U nastavku se obrađuju vidovi infrastrukture za online učenje, međutim da bismo zaključili dio o općoj organizaciji, moramo razmotriti opće međuodnose, osobito između jedinica odgovornih za informatičku podršku. Paul (1990.) inicirao je niz važnih pitanja o uključivanju tehnologije u sustave učenja, a na mnoga još nismo pronašli odgovor. Dva su pitanja koja se isprepliću ovdje naročito relevantna. Prvo se bavi odnosom akademskog i administrativnog računalstva, odnosno trebaju li se spojiti te dvije funkcije informacijske tehnologije te kako ih se može povezati. Njihov odnos je važan vid pitanja centralizacije, odnosno decentralizacije. Iako normalna struktura podržava razdvojenost navedenih funkcija, pri čemu se izvješća dobivaju od različitih izvršitelja, osoblje i sustav za online učenje trebaju znatnu podršku i održavanje središnje administrativne računalne jedinice, uključujući i ključna uslužna područja kao što su registracija studenata, knjižnica i drugi resursi za učenje. Drugo i povezano pitanje odnosi se na centralizaciju nasuprot decentralizaciji nadzora. Administrativno računalstvo preferira centraliziraniji sustav da bi se izbjeglo dupliciranje, osigurala zaštita i minimalizirala raznovrsnost pristupa i složenost održavanja koja iz toga proizlazi. Oni koji se bave dizajnom i predavanjem obrazovnih programa preferiraju decentraliziran pristup koji im daje veću slobodu za inovacije i mogućnost odabira platformi te aplikacija prikladnih njihovim specifičnim potrebama i htijenjima. Još veći utjecaj možda je onaj političke prirode, a znači duboko ukorijenjenu želju da se akademske vrijednosti i potrebe stave iznad onih središnje administrativne jedinice. U idealnoj situaciji ne bi smjelo biti važno kako su te jedinice organizirane ili povezane jer bi ljudsko ponašanje i stavove usmjeravali opći ciljevi i vrijednosti institucije ili tvrtke u pitanju, i svatko bi zadovoljio potrebe, odgovornosti i funkcije onog drugog. Međutim, u stvarnom svijetu online učenja ubrzo se pojavljuju suprotstavljeni prioriteti i pristupi te da bi se održala ravnoteža između potrebe za nadzorom/centralizacijom i slobodom/decentralizacijom potrebno je jasno odrediti odgovornosti, procese i politiku.
Sastavnice online sustava za učenje
Razvoj programa tečaja Već je na samom početku razmatranja razvoja online programa za učenje mudro uključiti one koji će u njegovom razvoju kad-tad sudjelovati. Da bi potaknuli sudjelovanje, sponzori programa mogu pripremiti preliminarni prijedlog s nacrtom ciljeva programa, ciljanim studentskim tržištem i prijedlogom pristupa online učenju. Ovom strategijom omogućava se servisnoj jedinici da prokomentira ono što utječe na njezin dio posla, dok se nastavno osoblje može osvrnuti na predložen sadržaj i pedagogiju. Prijedlog treba sadržavati smjernice razvoja kao i članove izvedbenog tima koji će se projektom baviti. Izbor članova tima može varirati. Najmanji "tim" uključivao bi jednu osobu, predmetnog stručnjaka koji je istovremeno nastavnik, a pritom je dobro upoznat sa sveobuhvatnom platformom za online učenje koju odeređena tvrtka ili institucija podržavaju. Takva bi osoba trebala samo rutinsku podršku s područja autorskih prava te knjižnice. Složeniji tim koji uključuje voditelja projekta, predmetnog stručnjaka, nastavno osoblje, instrukcijske dizajnere, urednike, vizualne dizajnere, dizajnere multimedije, programere, sistemsko osoblje itd. može se prihvatiti dizajniranja tečaja koji treba nove funkcije za online učenje, izravno se spaja na druge sustave te uključuje stvaranje novih multimedijalnih digitalnih obrazovnih jedinica. U oba slučaja preliminaran prijedlog mora pružiti dovoljno informacija da svi mogući sudionici znaju što im je uloga i koje su im odgovornosti, te koliki će biti izravni i neizravni troškovi projekta. Za osobe upoznate s formalnim procesima i tehnikama vođenja projekta ova podrobna rasprava na temu prijedloga i projektnog tima činit će se suvišnom, ali iznenađuje koliko se malo pozornosti tim procesima pridaje, osobito u akademskim krugovima. Sve se to uglavnom odnosi na zdrav razum, etiku i dobro planiranje. Ovisno o veličini i opsegu zadatka, za razvoj programa za online učenje potrebno je dobro poznavanje i znanje primjene načela vođenja projekta. Uloge članova tima mogu znatno varirati, no tipovi pozicija i njihove opće uloge u sklopu tima podrobnije su opisane u sedmom poglavlju. Sustav za upravljanje učenjem (LMS) Druga ključna odluka u razvojnoj fazi je izbor LMS-a. Prvo treba razmotriti treba li koristiti vanjsku komercijalnu programsku podršku ili razviti vlastiti "kućni" sustav koji se može, ali ne mora oslanjati na besplatan, importiran program otvorenog pristupa. Dostupni su mnogi dobri i sveobuhvatni komercijalni programski paketi; neki su izvedeni kao dodatak SIS-u, dok se drugi mogu povezati sa sustavom. Osoblje se može obučavati i informirati o razvoju i funkcionalnostima programa na tečajevima za osposobljavanje, konferencijama i sastancima. Procjena koji od dostupnih programskih paketa najbolje odgovara potrebama određenog online sustava za učenje može biti vrlo naporan posao, potrebno je pomno razmotriti mogućnosti, a često i uz pomoć neovisnog procjenitelja (vidi, na primjer, Edutools, 2001.) Za zatvorene sustave dostupna su mnoga besplatna rješenja otvorenog pristupa, koja mogu oponašati funkcionalnosti komercijalnih programa i prilagoditi se prema potrebi. Ovaj pristup, međutim, podrazumijeva veći posao u početku i osoblje različitih vještina da bi se osigurala robusnost sustava, viša razina stalne tehničke podrške, priredila dokumentacija za obučavanje i, prema potrebi, obavilo spajanje s drugim sustavima. U idealnoj situaciji izbor LMS-a temelji se na potrebama tečaja, bez ograničenja troškova, dostupnosti kvalificiranog osoblja ili obveznog korištenja postojećih sustava. U stvarnosti je situacija dakako bitno složenija: ili smo ograničeni na jedno rješenje koje se temelji na prijašnjim odlukama institucije ili tvrtke (koje neki smatraju idealnim), ili nam je izbor ograničen (kao što i treba biti) praktičnim stvarima kao što su troškovi prilagodbe komercijalnog LMS-a, ljudski resursi, ili implikacije stvaranja ili prilagodbe LMS-a otvorenog pristupa. Svako novo rješenje povećava opterećenje pozadinskih sustava, osobito službi poput tehničke podrške, a potreba da se prilagodi novi LMS može se negativno odraziti na doživljaj učenja kod studenata. Dolazimo i do odlučujućeg čimbenika: troškovi promjene sustava mogu biti iznimno visoki i iako je mnogo truda uloženo u pokušaje da se razviju standardi za online učenje koji bi poboljšali međuoperativnost i ponovno korištenje online sadržaja, to zasada nije postignuto. Knjižnica i digitalni resursi Povezivanje tečaja ili LMS programa s neophodnim online resursima ključni je dio svakog online sustava. Institucionalne i javne biblioteke predvode u razvoju sustava i protokola za prihvat i dijeljenje resursa. Mnoge danas imaju elektronske ulaze do svojih fundusa, do materijala pohranjenih drugdje, do digitalnih novinskih baza podataka, časopisa i vladinih izdanja (uglavnom pohranjenih u punom obliku), kao i do posebno razvijenih pomoćnih baza podataka materijala izabranih za određen tečaj. Nadalje, povećava se dostupnost digitalnih obrazovnih jedinica putem unutarnjih i vanjskih digitalnih repozitorija. - ovim sastavnicama podrobnije se raspravlja u 14. poglavlju, no prilikom razvoja infrastrukture za online učenje ključno je osigurati dostupnost online resursa, ili barem predvidjeti takvu mogućnost, da bi se program mogao odgovarajuće razvijati, da bi LMS bio prikladno konfiguriran te da se omoguće sve vrste pristupa koje bi studentima mogle zatrebati.
Usluge za studente U online učenju najviše se pozornosti pridaje programu i izvedbenoj platformi. Međutim, oni koji imaju iskustva s učenjem na daljinu dobro znaju koliko je važna neakademska podrška studentima u svrhu postizanja uspjeha i zadovoljstva kod studenata. Ovisno o tvrtki, takva podrška uključuje tehničku podršku, obrazovnu pomoć, razne vrste savjetovanja, usluge za učenike s posebnim potrebama itd. (Vidi 15. poglavlje!) U idealnom online sustavu za učenje, svim bi se ovim vidovima pridavala jednaka važnost i razvijali bi se u skladu s nastavnim planom i programom. U realnoj situaciji vjerojatno je da takve usluge već postoje, ali ih treba konvertirati i doraditi za online učenje te ugraditi mogućnost prilagodbe i izmjene s pojavom novih mogućnosti ili promjenom studentskih zahtjeva. Povezivanje sa studentskim informacijskim sustavom U idealnim uvjetima LMS se spaja sa SIS-om na način da se student odmah nađe na odgovarajućem tečaju u točno vrijeme, a odgovarajuće informacije o studentima dostupne su njihovom nastavniku ili bilo kojoj drugoj ovlaštenoj osobi. Ovim se načinom izbjegava upisivanje imena studenata u LMS, a time i moguće pogreške i gubitak vremena. Nastavnik bi trebao moći rukovati podacima o studentima prema potrebama tečaja (i.e. podjela i uređivanje završnih ocjena) i kontaktirati studente kao grupu, podgrupu ili pojedince. Sve to zahtijeva pametno i jasno programiranje sustava za upravljanje učenjem, server koji će autorizirati prijave studenata i osigurati zaštićeno spajanje sa SIS-om, a trebat će izvršiti i odgovarajuće preprogramiranje SIS-a. Ukoliko gradimo online sustav za učenje od temelja, ovo su razlozi zbog kojih bi nam se integrirani SIS/LMS sustav mogao učiniti privlačnim. U mnogim praktičnim slučajevima radi se s više LMS-ova, od kojih se svaki spaja sa SIS-om, pri čemu se svaki može sastojati od komercijalnih, importiranih ili sustava iz vlastite proizvodnje. Korisnički portal Kao i u najsofisticiranijim online tvrtkama (putovanja, bankarstvo, trgovina itd.), važna su svojstva portala ponuđenog korisniku, (a u mnogim pogledima i osoblju). U idealnoj situaciji portal bi studentu, putem zaštićene prijave, trebao omogućiti pristup svemu što ga zanima: LMS-u, (a odatle i drugim važnim poveznicama), ocjenama i drugoj dokumentaciji iz studentovog dosjea te vezanim studentskim servisima i računima. Ova usluga im omogućuje i da prilagode svoju ulaznu stranicu u jedinstveno sučelje koje će sadržavati samo ono što ih zanima i omogućavati im da se lako povežu s drugim studentima ili osobljem, vezanim uslužnim programima i studentskim udrugama. Ocjenjivanje kakvoće Većina institucija i organizacija ima jedinicu koja se bavi temeljitom i neovisnom evaluacijom projekata kao dio rutinskog postupka osiguranja kakvoće i napretka. U idealnoj situaciji razvoj sustava e-learninga trebao bi uključivati plan za neovisno ocjenjivanje svih vidova sustava, a osobito u kolikoj mjeri omogućava ili podupire postignuće navedenih ciljeva učenja (prvenstveno prema mišljenju korisnika). Takvo ocjenjivanje ponudilo bi podatke o koristi od ulaganja u sustav, osobito u pogledu neočekivanih ili nevidljivih troškova implementacije na pozadinske sustave, osoblje i infrastrukturu. Na terenu, gdje možda djeluje niz sustava, zamjećuje se sklonost svake grupe da provede vlastito istraživanje, koja su često pristrana (namjerno ili ne) i teško ih je usporediti s istraživanjima drugih grupa ukoliko ne postoji strog, ujednačen okvir. Čak i u slučajevima gdje postoji samo jedan sustav, velike korporacije katkad pokušavaju utjecati da projekt bude "osuđen na uspjeh". Procjena kakvoće je jedan od vidova online učenja koji traži snažan, centraliziran pristup . Vrsta, raspon i okvir ocjenjivanja moraju biti neovisni i strukturirani da bismo dobili rezultate koji će doista pomoći unapređenju sustava, ili dovesti do ispravne odluke treba li sustav odbaciti ili graditi na njemu s novim resursima. (Vidi 16. poglavlje!) Vezana pitanja Mnoge institucije i organizacije koje su svoje temeljno poslovanje prebacile u online okruženje primijetile su pojavu predviđenih i neočekivanih učinaka na sve vidove svog poslovanja. U slučaju online učenja neki su od ovih učinaka jasni i mogu se sustavnim osvježavanjem riješiti već u ranoj fazi. Pozadinski uređaji (serveri, preklopnici, i slično) i veza moraju se predvidjeti unaprijed, a zatim se rutinski nadograđivati u skladu s povećanjem broja korisnika, razvojem sustava te standardima i očekivanjima za up-time povećanje (uobičajeno 24 sata na dan, 7 dana na tjedan). Moraju se slijediti smjernice za pristup serverima, zaštiti i uporabi online sustava za učenje koje istovremeno održavaju ravnotežu između potrebe za stabilnošću i sigurnošću te potrebe za inovacijama (Kotter, 1996.). Na djelu mora biti tehnička podrška i helpdesk, po mogućnosti povezani s obukom, orijentacijom i dokumentiranjem kao funkcijama koje pružaju podršku studentima i osoblju. Budući da se te funkcije mogu delegirati između uslužne jedinice za osnovne informacije i učiteljske jedinice, treba jasno odrediti polja odgovornosti da bi se spriječilo udvostručavanje napora ili nedostaci u podršci. Treba obratiti pozornost i na niz pitanja ljudskih resursa. Neka se odnose na kolektivne ugovore te uvjete iz Ugovora o radnom odnosu, osobito ona koja su vezana na standarde i očekivanja od navedenog zvanja (koje nadilazi okvire uobičajenog radnog dana) i automatsku fleksibilnost koju omogućava online učenje, ne samo studentima već i osoblju u smislu vremena i mjesta rada. Treba uvesti nove odrednice prisutnosti na nastavi kao i standarde za kontakt sa središnjim uredom u vezi s administrativnim pitanjima. Drugo pitanje ljudskih resursa odnosi se na promjenjivu prirodu posla koju obavlja osoblje. Mnogi koji rade na online učenju prošli su obuku davno ili uopće nisu prošli obuku, ali su uspješno svladali i prihvatili nove pristupe i nove tehnologije. Često se mogu čuti priče o osobama koje su ušle u organizaciju na početnoj razini te zatim svojim radom napredovali do ključne uloge u online učenju, posve neočekivano, usporedno sa širenjem potreba i mogućnosti njihove organizacije. Treba usvojiti tradicionalne pristupe zapošljavanju, imenovanju, napredovanju, klasificiranju položaja, pristupu obuci i profesionalnom razvoju itd. da bi se maksimalno iskoristila mogućnost ulaganja i nagrađivanja osoblja u dinamičnom okruženju, a da bi se izbjeglo iskorištavanje osoblja koje možda radi više nego što su plaćeni. Dugoročna održivost online sustava za učenje u velikoj će mjeri ovisiti o načinu pristupa ovom novom radnom okruženju. Sam sustav za online učenje trebao bi nadahnuti nove vrste fleksibilne obuke osoblja, uz inter- i intrainstitucionalne grupe za podršku i društva za učenje, informacijske poveznice itd. Na kraju, treba pomno razmotriti procese odlučivanja i dodjeljivanja resursa za online učenje. U slučaju da treba osnovati nove odbore za preporuke u pogledu razvoja i investiranja, treba obratiti pozornost da jednaki utjecaj u raspravi imaju oni koji znaju i razumiju puno, (ali bi mogli zagovarati jedan pristup), centralizirano i decentralizirano tehničko osoblje (koje je izravna podrška online sustavu i često žele veću slobodu), centralna administracija (koji ne znaju baš previše, ali su odgovorni za uspjeh i učinkovitost sustava) i korisnici (nastavnici i studenti). U ovom je procesu vrlo važna neovisna i podrobna procjena. Upravljanje promjenama Bilo koji uvjerljiv obrazovni pothvat po svojoj je prirodi dinamičan, odgovara na nova znanja, shvaćanja i pristupe disciplinama, nove zahtjeve tržišta rada i promjene u studentskoj demografiji i sl. U tradicionalnom sveučilišnom ili razrednom okruženju očekuje se da nastavnici i tvorci nastavnog plana i programa osiguraju ostvarenje ove devize, a isto vrijedi i za online sustave. Međutim u online sustavu, promjena je složen postupak jer bilo kakva izmjena sadržaja ili pristupa može snažno utjecati na niz vidova sustava. Budući da tehnologije za online učenje evoluiraju jednako brzo, i gotovo podjednako neočekivano, kao i nastavni plan i program, očekivanja studenata, povezanost itd., vrlo je važna sposobnost učinkovitog provođenja promjena. Pod pretpostavkom da organizacija općenito poštuje te potiče promjene u takvim sustavima, i dalje ostaje pitanje kako to provesti u kontekstu online učenja. Prvi je problem ravnoteža između uvođenja promjena svaki put kad se pojavi neka nova zamisao ili proizvod (frustrirajući na taj način sudionike, uključujući i studente) i zadržavanja starog sustava (zbog lakšeg administriranja i udobnosti osoblja) dugo nakon što su ga nadišli dokazano bolji sustavi. Na proces promjene utječe i stupanj centraliziranosti ili decentraliziranosti sustava. U kolikoj će mjeri određene jedinice slobodno istraživati i iskušavati nove sustave, a u kolikoj će mjeri oni koji zaostaju biti prisiljeni osvježiti svoje pristupe? Budući da se odnose na temeljne vidove poslovanja i kulture jedne organizacije, na ovakva se pitanja može odgovoriti samo u tom kontekstu, iako se ključnim čimbenicima za provođenja promjena mogu smatrati i sljedeće dimenzije infrastrukture online sustava. Vodstvo Kao i kod svakog drugog problema neke organizacije, učinkovita promjena kreće od vodstva. Od iznimne je važnosti pravi stav prema promjeni, njezinoj važnosti i vrijednosti. Promjenu treba prigrliti, a ne smatrati je još jednom glavoboljom koju treba preboljeti. Kotter (1996.) pruža sažeto objašnjenje zašto je promjena neizbježna i ključna za moderno poslovanje te daje određenije zamisli kako bi je trebalo provesti. Izviđanje Dio osoblja mora dobiti zadatak izviđati nove trendove i zamisli u online sustavima za učenje te odrediti mjesto na koje će im drugi dostavljati informacije na koje naiđu. Takva izvješća trebaju se prikupljati i distribuirati. Upravljanje Upravljačko tijelo bavi se aktualnim pitanjima vezanim uz online sustave, zatim priprema forume za diskusiju o nadolazećim trendovima, organizira sastanke i događanja za širenje i predstavljanje novih zamisli te redovno revidira viziju sustava za online učenje (možda svake ili svake druge godine). [ Treba napomenuti da vizija mora biti dovoljno detaljna da omogući involviranim menadžerima da prilagode planove i budžete u kontekstu uobičajenog organizacijskog ciklusa.] Odrednice i način izvještavanja Upravljačkog tijela trebao bi biti sukladan važnosti koju organizacija pridaje online učenju. Teško je odrediti članove za takvo Upravljačko tijelo. Prvi je poriv uključiti osobe usko povezane s online sustavima – tehničke stručnjake i zagovornike obrazovnih tehnologija – i njihova su mišljenja doista vrijedna. Međutim, puno je važniji kriterij za članstvo spremnost pojedinca da razmotri široku paletu alternativa, umjesto da tvrdoglavo brani pristup koji preferira. Nadalje, korisnici online sustava poput novouključenih učitelja, studenata i osoblja iz podrške korisnicima bit će važna protuteža u raspravama koje se inače mogu pretvoriti u samo tehničko zadirkivanje. I na kraju, Upravljačkom tijelu bi trebala predsjedati najviša moguća razina menadžmenta. Komunikacija Upravljačko tijelo mora pokrenuti proces obavješćivanja o kretanjima i idejama u online obrazovanju interno putem letaka i foruma, a gdje je moguće, i izvan organizacije preko tiskovina i konferencija. Komunikaciju između Upravljačkog tijela i korisnika mora karakterizirati jednostavnost izražavanja. Štoviše, komunikacija mora omogućiti korisnicima da Upravljačkom tijelu daju povratnu informaciju, a Upravljačko tijelo mora, sa svoje strane, odgovoriti na informacije; na primjer, objasniti navodne nedosljednosti u pristupu. Pilot-projekti i vrednovanje Važnu dimenziju promjene označava uporaba pilot-projekata za razvoj. Dakako, prije nego što se rezultati počnu primjenjivati, moraju se ocijeniti učinci takvih projekata. Upravljačko tijelo može davati odobrenja za takve projekte i raspolagati sredstvima koja može dodijeliti odobrenim projektima. Ocjenjivanje pilot-projekata treba se vršiti s distance, a rezultati trebaju biti svima dostupni. Na taj način organizacija će imati najveću korist od pilot-programa, a proces inovacije bit će otvoren i učinkovit. Resursi za promjene Kao što je već rečeno, nove ideje i pristupi moraju dobiti podršku, ne samo riječima, već i u obliku financijskih i drugih sredstava, koje treba koordinirati otvoreno i reprezentativno Upravljačko tijelo. Namjera je pritom postići ravnotežu između potrebe za nadzorom razvoja inovacija, čiji bi se autori brzo razišli da ih se prepusti same sebi, i potrebe za daljnjim istraživanjem i inovacijama u očekivanju većih promjena. Kod zaposlenika treba postići ravnotežu između priznavanja doprinosa inovacijama i redovnim operacijama.
Zaključak
Razvoj infrastrukture koja podržava izvrsnost u online učenju znači suočavanje s istim problemima s kojima se suočava bilo koja visokoškolska ustanova: jasno poimanje ciljeva nastavnog plana i programa kao i obilježja te potreba ciljanih studenata; u zdravoj radnoj okolini s pouzdanim osobljem gdje implementacija može neometano teći, a stalne promjene smatraju se normom. Unutar ovih općih područja, dakako, treba donijeti niz tehničkih, proceduralnih i političkih odluka, međutim online učenje je danas dovoljno sazrelo da se takve odluke ne moraju donositi naprečac: dostupan je čitav niz istraživanja i informacija te je mnogo uspješnih primjera sustava za online učenje iz kojih se može učiti. /Vidi International Review of Research in Open and Distance Learning, 1(2) (2001)!/ Za razliku od onih koji su bili predvodnici ovog uzbudljivog obrazovnog pothvata, današnji se tvorci mogu usredotočiti da prvo odrede temeljna načela i ciljeve, a zatim prijeđu na implementaciju. Na kraju krajeva, kao i u svakom obrazovnom sustavu, online učenje je u svojoj osnovi ljudski pothvat, pri čemu je dostupna tehnologija samo podrška dogovorenim načelima i ciljevima, a ne obrnuto.
|
