|
Današnji studenti nisu samo znatno drukčiji od starih studenata, nisu samo promijenili sleng, odjeću, tjelesne ukrase ili stil, kao što se to događalo u prijašnjim generacijama. Dogodio se doista velik prekid. Mogli bismo to nazvati čudom – događajem koji je tako temeljito promijenio stvari da povratka više nema. To takozvano čudo jest pojava i brzo širenje digitalne tehnologije u posljednjim desetljećima 20-og stoljeća. Današnji studenti – od vrtića do koledža – prva su generacija koja je odrasla uz novu tehnologiju. Čitav su život njome okruženi i koriste računala, videoigrice, digitalnu audio tehniku, videokamere, mobilne telefone i sve druge igračke i alate digitalnog doba. Prosječni student danas proveo je manje od 5.000 sati čitajući, ali više od 10.000 sati igrajući video-igrice, (a da ne spominjemo 20.000 sati gledajući televiziju). Računalne igre, e-pošta , Internet, mobilni telefoni i neposredna razmjena poruka integralni su dijelovi njihovih života. Sada je jasno da kao posljedica tog sveprisutnog okruženja i količine interakcije s njim, današnji studenti razmišljaju i obrađuju informacije na elementarno drukčiji način od svojih prethodnika. Te razlike idu puno dalje i dublje nego što mnogi nastavnici pretpostavljaju ili shvaćaju. Različite vrste iskustava dovode do različitih struktura mozga, kaže dr. Bruce D. Berry s medicinskog koledža Baylor. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem odlomku, vrlo je vjerojatno da su se mozgovi studenata tjelesno izmijenili – i drukčiji su od naših – kao rezultat načina na koji su odrasli. Bez obzira je li to doslovno točno, sa sigurnošću možemo reći da su se promijenili uzorci njihovog razmišljanja. U nastavku ću se posvetiti tomu kako su se izmijenili. Kako da nazovemo te nove studente današnjice? Neki ih nazivaju N-[za Net]-gen ili D-[za digitalna]-generacija. Najkorisniji naziv koji sam našao bio je Digitalni urođenici. Današnji su studenti izvorni govornici digitalnog jezika računala, videoigrica i Interneta. Što smo onda mi ostali? Mi koji nismo rođeni u digitalnom svijetu, ali smo se u jednom trenutku u životu našli očarani novom tehnologijom te prihvatili mnoge ili većinu njezinih vidova, uvijek ćemo biti digitalni pridošlice. Važno je razlikovati ta dva pojma zato što dok digitalni pridošlice uče prihvatiti novo okruženje – poput svih pridošlica, neki bolje, neki slabije – uvijek u određenoj mjeri zadržavaju svoj naglasak, odnosno ostaju jednom nogom u prošlosti. Pridošlički naglasak ogleda se u činjenici da će nam pri traženju neke informacije Internet biti tek drugi izbor, a ne prvi, ili da ćemo prvo pročitati upute za korištenje nekog programa, a nećemo pretpostaviti da će nas program sam naučiti kako da ga koristimo. Današnja starija generacija socijalizirala se na neki drugi način i sad uče nov jezik. A jezik koji naučimo kasnije u životu, govore znanstvenici, sprema se u drugom dijelu mozga. Tisuću je primjera stranog naglaska digitalnih pridošlica. Neki od njih su ispisivanje e-pošte (ili još gore – zamolite vašu tajnicu da to učini za vas); potreba da ispišete dokument da biste ga uredili (umjesto da ga uređujete na računalu); te dovođenje ljudi u vaš ured da biste im pokazali zanimljivu web stranicu (umjesto da im pošaljete njezinu adresu). Siguran sam da se i sami možete, bez puno napora, dosjetiti kojeg primjera. Moj je najdraži primjer kad me netko nazove da bi pitao jesam li dobio njegovu e-poruku? Mi koji smo digitalni pridošlice možemo se, i trebamo, smijati sebi i svom naglasku. Ali nije to samo šala. Stvar je vrlo ozbiljna jer je danas najveći problem u obrazovanju činjenica da naši nastavnici kao digitalni pridošlice koji govore zastarjelim jezikom (jezikom preddigitalnog doba) teškom mukom poučavaju populaciju koja govori potpuno novim jezikom. - je digitalnim urođenicima posve očito – katkad im se u školi čini da je netko doveo grupu nerazumljivih stranaca s groznim naglaskom da ih poučava. Često ne razumiju što im pridošlice govore. Što uopće znači okrenuti broj ( u značenju: nazvati)?
Da ovo stajalište ne bi ispalo radikalno, umjesto opisno, dopustite da izdvojim neke probleme. Digitalni urođenici navikli su ubrzano primati informacije. Vole paralelno obrađivati i raditi nekoliko poslova istovremeno. Više vole da slike prethode tekstu, nego obratno. Skloniji su nasumičnom pristupu (kao u hipertekstu). Najbolje rade u internetskom okruženju. Uživaju u trenutnim zadovoljstvima i čestim nagradama. Skloniji su igrama nego ozbiljnom radu. (Je li vam išta od ovog poznato?) Međutim, digitalni pridošlice obično ne cijene nove osobine urođenika koje su ovi usvojili i usavršili s godinama interakcije i vježbe. Urođenicima su ove vještine apsolutno strane, oni su učili polako – pa tako i poučavaju – korak po korak, jedno po jedno, pojedinačno i iznad svega, ozbiljno. "Moji studenti jednostavno ne ______ kao prije," tuže se digitalni pridošlice. Ne mogu ih natjerati da ______ ili ______. Nimalo ne cijene _______ ili ______. (Popunite praznine, mogućnosti su raznolike.) Digitalni pridošlice smatraju da njihovi studenti ne mogu uspješno učiti dok gledaju televiziju ili slušaju glazbu, zato što oni sami (pridošlice) to ne mogu. Naravno da ne mogu – nisu to vježbali za vrijeme svog razvoja. Digitalni pridošlice smatraju da učenje ne može (ili ne smije) biti zabavno. Zašto bi mislili drukčije – nisu odrastali učeći uz, npr. emisiju „Sesame Street“. Na veliku žalost svojih nastavnika - digitalnih pridošlica, ljudi koji sjede u njihovim učionicama odrasli su na vrtoglavim brzinama videoigrica i MTV-ja. Navikli su na trenutačnost hiperteksta, preuzimanje glazbe, telefone u džepovima, biblioteke na računalima, izravnu razmjenu poruka. Na mreži su veći dio svog života. Imaju malo strpljenja za predavanja, stupnjevitu logiku i poučavanje na način ispričaj/ispitaj. Nastavnici pridošlice pretpostavljaju da su studenti isti kao što su oduvijek bili te da će iste metode koje su bile djelotvorne za nastavnike kad su bili studenti, djelovati i na njihove današnje studente. Ta pretpostavka više ne vrijedi. Današnji su studenti drukčiji. "www.hungry.com“ kaže dječak iz vrtića u vrijeme ručka. "Kad god idem u školu, moram se isključiti," žali se jedan srednjoškolac. Zar digitalni pridošlice to ne mogu primijetiti ili ne žele? Sa stajališta urođenika, poučavanje digitalnih pridošlica često nije vrijedno pozornosti u usporedbi sa svime drugim što doživljavaju, a onda ih nastavnici optužuju što nisu dovoljno pozorni! I oni to sve češće ne žele podnositi. "Pohađao sam cijenjeni koledž na kojem su svi profesori bili s MIT-a", kaže bivši student. "Ali sve su vrijeme samo čitali iz svojih udžbenika. Odustao sam". U internetskom zanosu iz ne tako davnog vremena – kada je posla bilo u izobilju, osobito u područjima u kojima škola nije pružala veliku pomoć – to je bila stvarna mogućnost. Međutim, neuspjela internetska generacija vraća se u školu. Morat će se ponovno suočiti s jazom između pridošlica i urođenika i imat će još više problema s obzirom na ne tako davna iskustva. I stoga će ih biti još teže poučavati na tradicionalan način – kao i sve ostale digitalne urođenike koji su već u sustavu. Što bi se trebalo dogoditi? Trebaju li digitalni urođenici naučiti stare tehnike ili bi digitalni pridošlice trebali naučiti nove? Nažalost, koliko god to pridošlice željeli, malo je vjerojatno da će digitalni urođenici napraviti korak unazad. Prvenstveno, to je možda nemoguće – njihovi su mozgovi možda već drukčiji. To se istovremeno kosi sa svime što znamo o kulturnim migracijama. Djeca rođena u novoj kulturi lako nauče nov jezik i silovito se opiru starom. Mudri odrasli pridošlice prihvaćaju činjenicu da ne poznaju novi svijet i koriste svoju djecu da im pomognu da nauče i da se uklope. Ne tako mudre (ili fleksibilne) pridošlice većinu vremena provode žaleći se kako im je bilo dobro u staroj domovini. Stoga, ako ne želimo zaboraviti na obrazovanje digitalnih urođenika dok ne odrastu i obrazuju se sami, moramo se suočiti s ovim problemom. Pritom moramo razmotriti našu metodologiju i sadržaje. Prvo, metodologija. Današnji nastavnici moraju naučiti komunicirati na jeziku i stilom svojih studenata. To ne znači da treba mijenjati značenje važnih stvari ili dobrih vještina razmišljanja. Ali znači da treba ubrzati hod, ići manje korak po korak, a više paralelno ili nasumičnim pristupom, između ostalog. Nastavnici mogu pitati: "Kako ćemo na taj način poučavati logiku?" Iako to nije smjesta očito, moramo dokučiti kako. Drugo, sadržaji. Čini mi se da su se nakon digitalnog čuda pojavile dvije vrste sadržaja: Naslijeđeni sadržaji i budući sadržaji. Naslijeđeni sadržaji uključuju čitanje, pisanje, matematiku, logičko razmišljanje, razumijevanje starih zapisa i ideja itd. – čitav tradicionalan nastavni plan i program. I dalje su važni, ali pripadaju drugom vremenu. Neki od njih (poput logičkog razmišljanja) i dalje će biti važni, ali neki (poput euklidovske geometrije) postat će manje važni, kao recimo latinski i grčki. Budući sadržaji uglavnom su, posve prirodno, digitalni i tehnološki. I dok uključuju softver, hardver, robotiku, nano tehnologiju, genome itd., uključuju i etiku, politiku, sociologiju, jezike i ostale stvari koje uz njih idu. Taj je budući sadržaj današnjim studentima izuzetno zanimljiv. No koliko je digitalnih pridošlica spremno to poučavati? Netko je jednom predložio da bi djeca u školi trebala koristiti samo računala koja su sami sastavili. Izvrsna zamisao izvediva sa stajališta sposobnosti studenata. Ali tko bi to mogao poučavati? Kao nastavnici, trebali bismo razmisliti kako možemo poučavati i naslijeđene i buduće sadržaje na jeziku digitalnih urođenika. Prvo uključuje puno prevođenja i promjenu metodologije; drugo uključuje sve to uz nove sadržaje i razmišljanje. Nije mi posve jasno što je teže – učiti novo gradivo ili naučiti kako stare stvari raditi na nov način. Pretpostavljam da je ovo potonje. Dakle moramo izmišljati, ali ne baš od temelja. Prilagodba materijala jeziku digitalnih urođenika već je uspješno izvođena. Ja sam sklon osmišljavanju računalnih igara za obavljanje poslova, čak i za najozbiljnije sadržaje. Konačno, to je idiom koji je većini njih vrlo dobro poznat. Nedavno je moju tvrtku posjetila grupa profesora s novim softverom za dizajniranje uz pomoć računala (CAD) koji su razvili za mehaničke inženjere. Njihov je izum bio toliko bolji od onoga što su ljudi tada koristili da su smatrali da će biti brzo prihvaćen u inženjerskim krugovima. No naišli su na velik otpor, djelomično i zato što je proizvod zahtijevao mnogo učenja – softver je sadržavao stotine novih gumbića, opcija i pristupa. Njihovi su trgovački zastupnici došli na sjajnu zamisao. Primijetivši da su korisnici CAD softvera uglavnom muški inženjeri u dobi između 20 i 30 godina, rekli su: "Zašto ne bismo učenje pretvorili u videoigru!" Stoga smo za njih stvorili računalnu igricu s pucačinom u prvom licu u stilu igrica Doom i Quake koju smo nazvali Zavjera Francuskog Ključa (The Monkey Wrench Conspiracy). Igrač je međuzvjezdani tajni agent koji mora spasiti svemirsku postaju od napada zlog dr. Francuskog Ključa. Može ga se pobijediti samo uporabom CAD softvera koji student mora koristiti za izradu oruđa, popravak oružja i uništavanje zamki. Igrica traje sat vremena, uz dodatak 30 zadataka koji mogu trajati od 15 minuta do nekoliko sati, ovisno o razini iskustva igrača. Igrica Francuski Ključ bila je iznimno uspješna u pridobivanju mladih ljudi da nauče raditi sa softverom. Koriste ga studenti strojarstva širom svijeta, a izašlo je više od milijun primjeraka igrice na nekoliko jezika. I dok je stvaranje igrice bio lak zadatak za moje osoblje sastavljeno od digitalnih urođenika, stvaranje sadržaja se pokazalo daleko težim zadatkom za profesore koji su bili naviknuti na nastavu koja je započinjala s Prva lekcija – Sučelje. Mi smo ih tražili da naprave niz stupnjevanih zadataka koji će sadržavati vještine koje treba naučiti. Nastavnici su napravili 5-10-minutne filmove da bi ilustrirali ključne koncepte; mi smo ih tražili da ih skrate na ispod 30 sekunda. Nastavnici su inzistirali da studenti zadatke izvršavaju po redu; mi smo tražili da dopuste nasumičan odabir. Htjeli su akademsku sporost, mi smo htjeli brzinu i žurnost (u tu smo svrhu angažirali holivudskog scenarista). Htjeli su pisane upute, mi smo tražili računalne filmove. Htjeli su tradicionalan pedagoški jezik s ciljevima učenja, svladavanjem i slično (npr. U ovoj vježbi ćete naučiti…), naš je cilj bio u potpunosti isključiti bilo kakve izraze koji su imalo podsjećali na obrazovanje. Na kraju su nastavnici i njihovo osoblje obavili sjajan posao, ali im je zbog potrebnog velikog pomaka u razmišljanju trebalo dvostruko više vremena nego što smo očekivali. Međutim, kad su se uvjerili da ovaj pristup djeluje, nova im je metodologija digitalnih urođenika postala sve češći uzor u poučavanju - u sklopu i izvan igrica - i njihov se razvoj dramatično ubrzao. Slično promišljanje treba se primijeniti na sve predmete, na svim razinama. Iako je većina pokušaja eduzabave dosad bila neuspješna i sa stajališta obrazovanja i sa stajališta zabave, možemo – i hoćemo, predviđam – biti puno bolji. U matematici, na primjer, ne smijemo više raspravljati hoćemo li koristiti kalkulatore ili računala – oni su dio svijeta digitalnih urođenika – već radije kako ćemo ih upotrijebiti da usadimo stvari koje je bitno znati, od osnovnih vještina i koncepata do tablice množenja. Trebali bismo se usredotočiti na matematiku budućnosti – aproksimacije, statistike, binarno razmišljanje. U zemljopisu – koji je danas vrlo aktualan – nema razloga da generacija koja može upamtiti više od stotinu Pokemon likova sa svim njihovim obilježjima, poviješću i evolucijom, ne može naučiti imena, narode, gradove i odnose 181 svjetske zemlje. Važno je samo kako im se to predoči. Moramo osmisliti urođeničku metodologiju za sve predmete, za sve godine, pri čemu nas trebaju voditi naši studenti. Taj je proces već započeo – poznajem profesore koji izmišljaju igrice za poučavanje predmeta od matematike do strojarstva i španjolske inkvizicije. Moramo pronaći način da njihovi uspjesi dopru u javnost i prošire se. Digitalni pridošlice često kažu: "Takav je pristup sjajan za činjenice, ali ne bi bio dobar za moj predmet." Besmislica. To se zove racionaliziranje i nedostatak mašte. U razgovorima se koristim eksperimentalnim razmišljanjem u kojem pozivam profesore i nastavnike da predlože predmet ili temu, a ja na licu mjesta pokušavam izmisliti igricu ili neku drugu urođeničku metodu učenja. Klasična filozofija? Napravimo igricu u kojoj filozofi raspravljaju, a studenti trebaju odabrati što će tko reći. Holokaust? Napravimo simulaciju u kojoj studenti mogu glumiti susret u Wannseeju ili na bilo kojem mjestu gdje mogu iskusiti pravi užas logora, za razliku od filmova poput Schindlerove liste. Bezumno je (i lijeno) od nastavnika – a da ne spominjemo nedjelotvorno – da pretpostavljaju da je (usprkos njihovim tradicijama) način digitalnih pridošlica jedini način poučavanja te da jezik digitalnih urođenika nije u mogućnosti da kao njihov obuhvati svaku i sve ideje. Stoga ako digitalni pridošlice doista žele doprijeti do digitalnih urođenika - odnosno, svojih studenata - morat će se promijeniti. Krajnje je vrijeme da se prestanu žaliti i prihvate Nikeov moto generacije digitalnih urođenika: "Just do it! (Samo učini!)". Na duge staze to će im donijeti uspjeh, a taj će uspjeh stići puno prije ako dobiju podršku svojih administratora. Vidi također: Digital Natives, Digital Immigrants Part 2: The scientific evidence behind the Digital Native’s thinking changes, and the evidence that Digital Native-style learning works! Mark Prensky je međunarodno priznat mislilac, vođa, govornik, pisac, savjetnik i dizajner igrica za kritična područja obrazovanja i učenja. Autor je Digital Game-Based Learning (McGraw-Hill, 2001.), osnivač i glavni izvršni direktor Games2train , tvrtke za poučavanje putem igrica i osnivač organizacije The Digital Multiplier koja je posvećena uklanjanju digitalnog jaza u učenju širom svijeta. Također je autor web-stranica www.SocialImpactGames.com , www.DoDGameCommunity.com i <www.GamesParentsTeachers.com>. Marc ima diplomu s Harvarda i magisterij s Yalea. Njegove radove možete pronaći na<www.marcprensky.com/writing/default.asp> . Kontaktirati ga možete na marc@games2train.com . ________________________________________ Iz On the Horizon (NBC University Press, 9. svezak, br. 5, listopad 2001.) © 2001 Marc Prensky
|
