|
Tony Bates bio je i jedan od osnivača i dugogodišnji zaposlenik britanskog Otvorenog sveučilišta (British Open University), ustanove koja je obilježila razvoj obrazovanja na daljinu u 20. stoljeću. Savjetnik je za obrazovanje na daljinu svjetskim organizacijama kao što su World Bank i UNESCO, te mnogim nacionalnim institucijama u više zemalja.
U svojoj knjizi "Upravljanje tehnološkim promjenama" spominjete tzv. poljoprivredne organizacije i postfordovska sveučilišta. Možete li nam reći više o tome?
Prva su sveučilišta bila osnovana već prije osamsto godina u
poljoprivrednom društvu. U takvom društvu obrtnici sve rade sami:
sami pronalaze drvo, sami izrađuju alat, dostavljaju ga na tržište i ondje prodaju. Upravo to danas rade i profesori: bave se istraživanjem, poučavaju i sve više razmišljaju o tome kako da koriste tehnologiju i pripreme svoju PowerPoint prezentaciju. U industrijskoj je revoluciji postojala podjela poslova tako da bi jedni pronalazili drvo, drugi bi izrađivali alat, a treći bi ga plasirali na tržište i prodavali. No većina naših sveučilišta još nije došla do faze industrijske revolucije. Razvoj informacijske tehnologije doveo je do nešto drugačijeg načina rada koji nije ni industrijski ni poljoprivredni, već postfordovski ili postmoderni. Koristi od svega pomalo, ali podrazumijeva i suradnju ljudi te rad u društvenim organizacijama. U knjizi predlažem sljedeće: budemo li koristili tehnologiju u poučavanju, naši profesori moraju prijeći s poljoprivrednog ili industrijskog pristupa na postindustrijski pristup, gdje se radi u timovima, surađuje s drugim ljudima te se s drugima udružuje.
Jesu li vaši sudionici u Hrvatskoj uočili neke sličnosti između spomenutih modela i onih koji se koriste u Hrvatskoj?
Mislim da se Hrvatska ne razlikuje od drugih zemalja. Sveučilišta se
još uvijek temelje na sustavu nastave u predavaonici, a samo su velika sveučilišta koja prakticiraju poučavanje na daljinu uspjela promijeniti način pružanja visokoškolskog obrazovanja. No sada kod e-learninga vidimo da se sve više pozornosti i eksperimenata pridaje novim načinima dizajniranja i pružanja obrazovanja. Ima mnogo problema koji su zajednički svim sveučilištima. U prvome redu, u istraživačkim sveučilištima naglasak je na promociji, a težište na istraživanju, a ne poučavanju. Zbog toga profesori nemaju poticaj da nešto promijene u poučavanju jer to znači više posla za njih. Jer, ako profesori prihvate i prijeđu na e-learning, a ne dobiju nikakvu nagradu za to, zašto bi to radili? A ti su problemi česti i u drugim dijelovima svijeta.
U knjizi govorite o strategijama i elementima koji čine strateške planove (vizija, misija, cilj) i naglašavate da je najvažniji element razvoj vizije o korištenju tehnologije u poučavanju i učenju. Možete li možda izdvojiti neke od dobrobiti sudjelovanja u razvoju te vizije za zaposlenike neke institucije?
Razlog zbog kojeg toliko naglašavam viziju jest taj što je e-learning samo alat, način poučavanja, zapravo jedan od mnogih načina poučavanja. Kao i sa svakim alatom, morate znati za što ga želite upotrijebiti. Zbog toga morate imati vrlo jasnu predodžbu o tome što želite postići poučavanjem. Ako pak nemate jasnu predodžbu, vrlo je teško dizajnirati i e-learning, a postoji i opasnost da se počnete poigravati njime umjesto da počnete razmišljati što ćete učiniti i je li to ispravan način rada. Upravo sam zato stavio naglasak na viziju, posebno na razini institucija i na to kakva zapravo institucija želite biti. Želite li biti tradicionalno istraživačko sveučilište, gdje svi dolaze na kampus, ili želite biti postindustrijska institucija u kojoj studenti mogu prisustvovati online kolegijima bilo gdje ili želite biti negdje između, gdje postoji fleksibilnost prema studentima, ali postoji i sveučilišni kampus i taj je kampus vrlo važan. Upravo je ta odluka važnija od one želite li e-learning.
Gdje trenutno vidite hrvatske polaznike u razvojnom procesu i fazama koje spominjete u svojoj knjizi?
Teško mi je to reći. Morao bi provesti mnogo više vremena na sveučilištima u Hrvatskoj da bih to mogao utvrditi. Jedino što mogu komentirati jest CARNet za koji mislim da radi odličan posao jer nema mnogo zemalja koje imaju organizacije poput CARNeta koje podupiru korištenje tehnologije na sveučilištima.
Održali ste radionicu kao dio CUC-a (CARNet User Conference) 2004. Jeste li uspjeli prenijeti svoje misli o važnosti koju upravljanje institucijama visokoškolskog obrazovanja ima u današnje vrijeme?
Držim da su u današnje vrijeme sveučilišta važnija nego ikad. Razlog njihove važnosti jest činjenica da se nalazimo u znanjem utemeljenom društvu u kojem visoke plaće i dobri poslovi zahtijevaju visokoškolsko obrazovanje. Također mislim da je izazov za većinu sveučilišta to što su fokusirani na određeno tržište, a to su studenti koji su upravo završili školu, no u znanjem utemeljenom društvu novo su tržište već zaposleni ljudi koji moraju nastaviti svoje obrazovanje i nakon što su završili fakultet. I tu je po meni e-learning vrlo vrijedan jer je idealan baš za te ljude.
U svojoj knjizi kao i na vašem predavanju u Zagrebu na CUC-u -TERENA 2003, spomenuli ste tzv. model samostalnog strijelca u razvoju online kolegija. Tom je prigodom među prisutnima bilo ljudi koji su vas potpuno shvatili jer su to i sami iskusili. Je li radionica dala priliku da sudionici shvate koje su sve implikacije povezane s tim pristupom, posebno činjenica da može biti vrlo naporan i oduzimati mnogo vremena?
Da, mnogi ljudi nemaju izbora jer moje predavanje u osnovi nije bilo toliko usmjereno prema pojedinim profesorima voditeljima institucija da bi se osiguralo dovoljno potpore za pojedine profesore. Tako profesori ne bi morali raditi po modelu "samostalnog strijelca" nego bi imali ljude s kojima bi surađivali, koji bi ih rasteretili dijela posla radeći poslove koji oduzimaju puno vremena, a koje profesori i ne bi morali raditi, kao npr. kako neki materijal prikazati na webu. Program će to odraditi brže, a vjerojatno i bolje od njih.
Jeste li uspjeli polaznike upoznati s prednostima drugih pristupa u izradi kolegija kao što je projektni pristup?
Da, zapravo postoji kontinuitet e-learninga od sitnica pa do toga da se sve radi online. I što dalje idete, sve se više morate kretati prema projektnom upravljanju, timskom radu itd. Stoga se ne radi o tome da je jedan pristup bolji od drugoga, samo morate za svaki od njih pronaći pravi kontekst. Pristup "samostalnog strijelca" dobar je ako ga dodajete svom pristupu i ako puno ne mijenjate podučavanje u predavaonici. S druge strane, budete li samo prikazivali PowerPoint prezentacije ili materijale na webu, projektno vam upravljanje nije potrebno.
Jesu li se sudionici prepoznali u pristupu "samostalnog strijelca" ili koriste neke druge pristupe u hrvatskim institucijama?
Nisam primijetio da je itko u radionici rekao da prakticira projektno upravljanje. Mislim da još uvijek koriste model "samostalnog strijelca", i to nije čudno jer se zapravo 80% e-learninga u svijetu još radi po tom modelu. Mi smo samo na stari poljoprivredni način poučavanja dodali tehnologiju, zapravo uopće nismo promijenili način rada.
Kroz već spomenutu radionicu i konferenciju održane u Hrvatskoj imali ste priliku upoznati hrvatske polaznike. Jeste li sada primijetili kakve razlike u njihovu pristupu i općenitom znanju o e-learningu u odnosu na prošli put?
Mislim da je mnogo više ljudi zainteresirano i da postoji mnogo više znanja o izazovima e-learninga. Ljudi su u posljednjih godinu dana postali svjesniji o tome što e-learning može, a što ne. Uz to, sada u Hrvatskoj postoji više tehničkog znanja o e-learningu među ljudima u visokoškolskom obrazovanju. Mislim da ljudi shvaćaju da to nije "lijek za sve"; koristan je, ali mora biti fokusiran na ono što najbolje radi.
|
