|
1. Uvod
Taj je posao podrazumijevao sve korake u obrazovnom procesu, od osmišljavanja programa, planiranja svakog pojedinog tečaja, do najsitnijih organizacijskih detalja, ali i regrutiranja i brige za predavače. Osim toga, sudjelovala sam i u više projekata u kojima je CARNet među prvima u Hrvatskoj radio iskorak u područje e-learninga, npr. osmišljavanje, izrada i izvođenje online tečajeva, organizacija radionica o e-learningu te pokretanje časopisa o e-learningu. Obavljajući te poslove imala sam priliku dobro se informirati o tome kakvi su trendovi razvoja obrazovanja, a pogotovo e-učenja, u svijetu. Pri tom sam iskreno uživala otkrivajući gotovo svakodnevno kako se drastično promijenio način studiranja od vremena kad sam bila student. Zaintrigirala me mogućnost da zaposlena osoba, u zrelim godinama, sa svim obiteljskim obvezama, može danas relativno lako nastaviti obrazovanje, i to na velikom broju ustanova širom svijeta. Znajući za ugled kanadskih stručnjaka na području e-learninga, a pogotovo za reputaciju Athabasca University, sa samog sjevera Kanade, odlučila sam iskušati jedan od njihovih programa. Zasad je to vrlo uspješan pothvat, koji i dalje potiče moju želju za učenjem, a vlastito mi iskustvo daje poticaj da i dalje promičem e-learning kao mogući, kvalitetan način osobnog napretka.
2. Program
Većina visokoškolskih ustanova u Hrvatskoj i u svijetu, koje imalo drže do svog ugleda, prezentiraju se na webu, više ili manje precizno opisujući svoje programe, osoblje, rokove i mogućnosti pohađanja. Tako sam se i ja mogla putem Interneta dobro informirati o svemu što me zanimalo u vezi s programom Master of Distance Education (MDE), jednog u ponudi Athabasca University, tj. njihovog Center for Distance Education . MDE je, dakle, program koji se sastoji od 5 obveznih, 5 izbornih kolegija i završnog rada. Obvezni kolegiji obuhvaćaju osnovnu teoriju i praksu obrazovanja na daljinu (uključujući e-learning). To su npr. povijest i osnovni organizacijski oblici obrazovanja na daljinu, istraživanja u obrazovanju, instrukcijski dizajn, evaluacija programa te planiranje i upravljanje. Izborni se kolegiji bave pojedinim specifičnim temama kao što su tehnologije korištene u obrazovanju na daljinu, podrška polaznicima, obrazovanje odraslih, žena u obrazovanju na daljinu i drugo. U ponudi je više od deset izbornih kolegija, a polaznik može u dogovoru s AU-om izabrati i neko specifično područje koje će samostalno istražiti, umjesto pohađanja jednog izbornog kolegija. Meni je bilo posebno zanimljivo da polaznik može, u statusu tzv. »non-program student« upisivati pojedine kolegije čak i ako nije zainteresiran ili ne zadovoljava uvjete za upis u cijeli program. Ipak, i pri tom vrijedi isti redoslijed upisivanja kolegija koji je obvezan i za polaznike ukupnog programa i ista cijena. Završi li polaznik jedan ili više kolegija kao »non-program student«, pa tek tada odluči upisati cijeli program, oni će mu najčešće (nije obvezno) biti priznati. Punopravan polaznik MDE programa može postati svatko tko ima završen najmanje dodiplomski studij te tko prođe kroz postupak izbora kandidata (ispunjavanje upitnika, dostava najmanje triju preporuka, obrazac...). Kako u Kanadi postoji središnja državna ustanova (IQAS) koja provjerava kvalifikacije potencijalnih inozemnih polaznika, svu je dokumentaciju potrebno dostaviti njima, a obrazovna ustanova kojoj su dokumenti namijenjeni ima pravo i obvezu prihvatiti njihovu ocjenu. IQAS zahtijeva mnogobrojnu originalnu dokumentaciju i njezin kompletan prijevod, što se naknadno provjerava meni nepoznatim kanalima i sredstvima. Moj je slučaj dodatno zakomplicirala činjenica da sam završila srednju školu koja je u međuvremenu promijenila ime, završila sam fakultetski smjer čiji je hrvatski naziv gotovo neprevodiv, sve to u državi koja više ne postoji, a usto sam od srednjoškolskih dana promijenila prezime. Pa ipak, moje su kvalifikacije ocijenjene kao zadovoljavajuće. Sveučilište je očito kroz postupak prijavljivanja usput provjerilo i moje znanje engleskog jezika (kroz upitnik i drugu prepisku) ili računaju na to da su polaznici svjesni koja je razina poznavanja jezika potrebna za pohađanje takva programa. Tako se pokazalo višestruko korisnim to što sam kao »non-program student« pohađala jedan uvodni kolegij i time stekla uvid u način rada i količinu truda koji je potrebno uložiti prije nego što sam se prijavila za cijeli program.
3. Mjesto
Athabasca University jedno je od novijih kanadskih sveučilišta, smješteno u malom gradu Athabasca u državi Alberta. Koliko je to daleko na sjeveru, može ilustrirati podatak da je prije nekoliko tjedana, sredinom rujna, ondje padao snijeg, što je u svojoj uvodnoj poruci napisala jedna stanovnica tog grada, moja kolegica na kolegiju koji upravo pohađam. A s kakvim se udaljenostima moraju nositi svi kanadski sustavi (obrazovni, infrastrukturni...), dobro opisuje jedna pomalo samosažaljevajuća poruka moje druge kolegice s istog tečaja. Ona je napisala: »Živim u malom gradu, za koji sigurno niste čuli, a koji se nalazi pet sati vožnje od Winipega«. Naravno, neki od nas polaznika pitali smo se gdje je Winipeg. Zapravo, udaljenosti između bilo koja dva grada u Kanadi mjere se satima vožnje ili leta i stotinama i tisućama kilometara. Zato i nije čudno da su obrazovne ustanove u Kanadi, a pogotovo nova sveučilišta, vrlo fleksibilna u tom smislu i da imaju bogatu ponudu programa za udaljeno obrazovanje. Na taj je način obrazovanje omogućeno svim Kanađanima, a danas, zahvaljujući Internetu, i mnogima u svijetu. Da se takav program može vrlo ležerno pohađati iz Hrvatske, sad više nemam nikakve sumnje. Sve tiskane materijale koji su potrebni polaznicima AU vrlo promptno dostavlja poštom, u roku od svega nekoliko radnih dana. Ono što nije u tiskanom obliku, dostupno je polaznicima putem Interneta. Pri tom mislim na članke koje je katkad potrebno potražiti na Internetu (rjeđe) i na online diskusijama koje su sastavni dio tečaja i u kojima polaznik mora sudjelovati redovito i aktivno. Većina potencijalnih polaznika u Hrvatskoj ima zadovoljavajuće dobru internetsku vezu za pohađanje tog i sličnih programa. To mogu sa sigurnošću tvrditi, jer sam spletom životnih okolnosti 5 od svojih do sad završenih 6 kolegija završila za vrijeme boravka u Keniji. Koliko god su me impresionirale ljepote afričke divljine, toliko me neugodno iznenadila slaba razvijenost telekomunikacijske infrastrukture. Mislim da je dovoljno reći da sam u stanu u Keniji imala dial-up vezu uz najčešću brzinu između 9 i 24 kbps (nije greška!). Dakle, ako se to može odraditi oviseći o tankom bakrenom kablu koji se proteže do susjedne zgrade i koji svakih nekoliko mjeseci potrgaju majmuni, onda se može i iz Hrvatske na mega i giga brzinama. Do pred sam kraj studija ne postoji potreba da student i u jednom trenutku putuje u Kanadu, a čini se da se i obrana završnog rada u posljednje vrijeme sve češće organizira putem videokonferencije. No, ja bih voljela otići na dodjelu završne diplome i tako nadoknaditi to što nisam bila na vlastitoj promociji na fakultetu u Zagrebu. Sada, petnaestak godina kasnije, ne mogu vjerovati da mi je bilo neugodno pojaviti se s dvogodišnjim djetetom i nekoliko godina nakon što su to obavili kolege s kojima sam studirala, jer to tada nije bilo uobičajeno. Na ovom udaljenom postdiplomskom studiju svi smo tzv. netipični studenti i čini mi se da svi u tome uživamo.
4. Vrijeme
Vrijeme je ključni čimbenik pri ovakvom obliku obrazovanja, oko njega se sve vrti i potrebno ga je dobro isplanirati. Evo koji su sve razlozi za to. Akademska godina u Kanadi ima tri semestra: jesenski (rujan-prosinac), zimski (siječanj-travanj) i proljetni (travanj-srpanj). Tko, dakle, želi biti Kanadski student mora biti spreman na marljiv rad tijekom tih razdoblja, a pri tom osobito mislim na cijeli srpanj (semestar završava 23. srpnja), na što u Hrvatskoj nismo navikli. Također, za akademsku godinu koja počinje u rujnu AU mora primiti prijave za kompletan MDE program najkasnije do 1. ožujka iste godine. To znači da dokumente iz npr. Hrvatske treba poslati u IQAS još nekoliko mjeseci ranije kako bi oni do tog roka bili ocijenjeni i prihvaćeni. No, pri tom se cijelo vrijeme mogu pohađati pojedini kolegiji u statusu non-program studenta. Vrijeme koje je potrebno polazniku da bi pohađao jedan kolegij vrlo je teško procijeniti jer jako ovisi o poznavanju jezika. Prema mojoj gruboj procjeni za sudjelovanje u online diskusijama potrebno je odvojiti barem jedan sat na dan tijekom cijelog semestra. Kako se radi o diskusiji koja podliježe raznim pravilima o sadržaju, duljini i formatu, na pročitane poruke rijetko se može odgovoriti »iz rukava«. Kako se meni često događalo da mi internetska veza »puca« svakih nekoliko minuta, najčešće bih morala kopirati važne dijelove diskusije na vlastito računalo, pripremiti odgovor, pa se tek naknadno ponovo spojiti i poslati ga. To naravno zahtijeva još više vremena. Vrijeme potrebno za samostalno učenje po tiskanim i drugim materijalima svaki polaznik mora za sebe procijeniti, isplanirati i rezervirati, a radi se o prosječno 50-ak stranica na tjedan. Dodatno je potrebno po nekoliko dana za izradu svakog od više pismenih radova po svakom kolegiju. Očito bi za uspješno pohađanje ovog programa trebalo svakako izbjeći koliziju rokova s eventualnim poslovnim obvezama, obiteljskim proslavama ili godišnjim odmorima. Prema mojoj procjeni velika je prednost ovog i sličnih programa što se od polaznika ne očekuje da bude za računalom u točno određeno vrijeme. Istina je da za vrijeme online diskusija treba barem jednom na dan provjeriti što je rečeno i je li potrebno reagirati na neku poruku, no i pri tome je polaznik slobodan da to obavi u ono doba dana kad mu odgovara. Prema pravilniku AU-a, polaznik MDE programa mora upisati barem jedan kolegij u svakom semestru, ali mora skupiti minimalno 12 kredita u jednoj akademskoj godini. Kako svaki kolegij nosi tri kredita, to znači da u godini mora završiti barem 4 kolegija. Iako se jedan kolegij po semestru ne čini puno, usudim se reći da je to sasvim dovoljno onome čiji materinski jezik nije engleski i tko radi puno radno vrijeme i ima obitelj. Kad sam iz Hrvatske pohađala prvi kolegij, većinu sam svojih zadataka odradila noću jer je uz posao i obitelj to bilo jedino preostalo vrijeme. Za vrijeme boravka u Keniji upisivala sam i po tri kolegija po semestru, no to je zapravo bilo preambiciozno i prezahtjevno čak i u situaciji kad mi je to bila jedina preokupacija. Pri tom mislim na činjenicu da je rad u svakom kolegiju jako dobro isplaniran i raspoređen u tri mjeseca trajanja. Taj ritam čitanja i diskusija te rokove za pisanje i predaju eseja mora slijediti svaki polaznik koji ih želi uspješno završiti. Slijediti tri takve linije istodobno i paralelno gotovo je nemoguće u zadanom vremenskom okviru i na kvalitetan način. Polaznik može zatražiti od AU-a da mu se odobri parcijalno sudjelovanje, pri čemu u jednoj godini mora skupiti 9, a ne 12 kredita. Ukupno gledano, AU svakom studentu daje najviše 7 godina da završi cijeli program. No, preporučeno je trajanje 3 do 5 godina. Važno je naglasiti da završni rad nosi 12 kredita, a njegova izrada traje nekoliko mjeseci. Izrada se također mora protegnuti u najmanje dva semestra. U prvome se od njih priprema prijedlog, na kojem se može raditi tek nakon što ga odobri komisija. I te rokove treba imati na umu pri planiranju.
5. Organizacija
Iako sam možda sam upis i prihvat u program opisala kao zahtjevnu i kompliciranu proceduru, važno je reći da sam čak i pri tome imala osjećaj da u svakom trenutku netko u AU sustavu zna gdje su moji dokumenti, u kojoj je fazi moja prijava te tko mora napraviti sljedeći korak. Osim toga, prije nego što sam se prijavila, točno sam znala što me čeka i koliko će dugo sve trajati jer je sve detaljno opisano na njihovim web stranicama. Procedura je još mnogo jednostavnija kad se radi o upisivanju svakog pojedinog kolegija. Za svaki kolegij može se rezervirati mjesto i po više mjeseci unaprijed, a konačno se mora prijaviti minimalno dva mjeseca prije početka semestra. Kontakti s AU-om mogu se odvijati telefonom, mailom, faksom, običnom poštom, pa čak i uz korištenje alata kao što je Yahoo Messenger. Za sva administrativna pitanja (izbor, upis, plaćanje, odustajanje, tehnički problemi...) polaznici programa imaju jednu osobu za kontakt, a »non-program« studenti drugu jednako ljubaznu i strpljivu zaposlenicu AU-a. U komunikaciji s ostalim studentima zaključili smo da svi jednako cijenimo tu uslugu, osjećamo se zbrinutima i važno nam je da postoji takva osoba za kontakt koja nas pozna poimence i upoznata je sa svim zahtjevima s kojima joj se obraćamo iako nas u svakom trenutku ima i po nekoliko stotina upisanih studenata. Organizacija svakog pojedinog tečaja pomalo se razlikuje, no većina ih slijedi obrazac utvrđen i dorađen tijekom 11 godina postojanja programa. To znači da postoji jedan instruktor (svi su uglavnom s doktorskim titulama) koji živi i radi negdje u Kanadi. Nekoliko njih su zaposlenici AU-a, dok ostali rade u drugim visokoškolskim ustanovama širom Kanade, pa čak i u SAD-u, ali za AU vode jedan ili više kolegija. Za obvezne kolegije, koji se održavaju u svakom semestru, obično se prijavi 20 do 30 polaznika, dok se paleta izbornih kolegija mijenja iz semestra u semestar i u njima se također okupi po 20-ak polaznika. Za obvezne kolegije postoji obvezan redoslijed pohađanja, dok se izborni mogu upisivati po želji polaznika. U težini, materijalima, dotjeranosti i kvalifikaciji instruktora nema nikakve razlike, čak bih rekla da je u izborne kolegije uloženo više »strasti«, i od strane polaznika i od strane instruktora. Polaznik obično primi tiskane materijale za tečaj barem mjesec dana prije početka, što mu daje mogućnost da se pripremi i isplanira vlastiti rad, čak i da pročita dio materijala ako predviđa da će kasnije imati tijesne rokove. Ja se obično jako razveselim toj pošiljci jer izgleda kao paket Djeda Mraza koji može iznenaditi svakakvim sadržajima. Najčešće su to vodiči za studij (posebno pripremljeni za svaki kolegij) te nekoliko udžbenika, no katkad budu i materijali na CD-ROM-u, čak i na audio-kazeti, novi softveri, tutorijali, brošure i drugo. Na sam dan početka kolegija instruktor pošalje poziv u obliku e-maila svim upisanima s detaljnim opisom sadržaja, kalendarom i drugim obavijestima (te se obavijesti mogu naći i na web-stranici kolegija te u tiskanim materijalima). Prvi je tjedan obično posvećen međusobnom upoznavanju polaznika, na za to posvećenom online forumu te rješavanju eventualnih pitanja. Istodobno svi polaznici samostalno svladavaju prvi dio zadanih materijala. Već od drugog tjedna počinju tematske diskusije (svaka u trajanju 1-2 tjedna) koje započinje i vodi instruktor, koji katkad iz diskusije izvede i prezentira zaključke ili za to zaduži pojedinog studenta. Da bi mogao konstruktivno sudjelovati u diskusiji, tj. odgovoriti na nekoliko zadanih pitanja, a zatim replicirati, polaznik se mora dobro upoznati sa zadanim materijalima, a gdjekad i informirati se šire i dublje o pojedinoj temi. U svakom tečaju ima po nekoliko zadataka za polaznike (iz mog iskustva 2 do 4), a pri tom ne mislim na testove ili abc pitalice, već na ozbiljne i zahtjevne radove. Na nekim su tečajevima zadaci koncipirani tako da se mora izraditi web-stranica ili se radi s nekim novim softverom (npr. statističkim) ili se radi grupno na npr. definiranju kriterija za evaluaciju rada druge grupe i sl. Najčešće je zadatak napisati kritički osvrt na neki članak ili u obliku eseja nešto od naučene teorije primijeniti u stvarnoj situaciji u konkretnom obrazovnom projektu u kojem je polaznik sudjelovao ili to planira učiniti. Na taj način polaznik ponavlja i produbljuje svoje teoretsko znanje, primjenjuje ga, postaje svjestan procesâ o kojima uči te usavršava svoju sposobnost u analiziranju i prezentiranju konkretne situacije. Svatko tko jednom napravi takav zadatak dobro zna da mu to nitko drugi ne bi radio ni za novac, a pogotovo ne iz usluge, tako da unaprijed odbijam sve sumnje u kredibilitet e-learning evaluacije!
6. Polaznici
Trenutno su polaznici MDE programa većinom Kanađani, no kako u cijelom programu ima polaznika iz ukupno 18 zemalja širom svijeta, u svakom kolegiju nađe se barem dvoje do troje stranaca. Tako su naši tečajevi pravi poligon za razmjenu mišljenja o svakoj mogućoj temi, iz drastično različite perspektive, ovisno o kulturi iz koje dolazimo. Iako uživam u tom univerzalizmu, katkad je moj osjećaj inferiornosti jači od mogućnosti i želje da izrazim i svoje mišljenje. Što me muči? Ponekad jezik, ponekad moje, za kanadske pojmove skromno iskustvo u e-leaningu, kadšto samo pomisao na to koliko su u Kanadi svi sustavi gotovo savršeno strukturirani. Sve to može biti razlogom da se čovjek osjeća nekompetentnim za sudjelovanjem u diskusiji. No, i šutnja polaznika prihvatljiva je u AU-u, sve dok su kriteriji zadovoljeni. To znači da, ovisno o situaciji, svaki polaznik može odlučiti ne sudjelovati u diskusiji ako je spreman zbog toga prihvatiti nižu ocjenu. Iako ne raspolažem točnim podacima o dobi polaznika, na svakom se kolegiju u uvodnom dijelu prilično slobodno razmjenjuju podaci o privatnom životu, pa tako znam da većina polaznika ima između 30 i 50 godina, a ima i starijih. Neki dan je jedna polaznica prilično detaljno opisala svojih 12-ero unučadi. Ispočetka me čudila ta sloboda komunikacije, no sad mi se to čini tako prirodno, jer svima nam se u životu događaju slične stvari: netko se ispričava što ne sudjeluje redovito jer mu se rodilo dijete, netko mora odustati od tečaja zbog smrtnog slučaja u obitelji, netko ima uspješan dan ili tjedan na poslu pa se pomalo euforično raspiše na forumu, što mu se poslije čini nepriličnim, itd. Još me više začudila strpljivost, fleksibilnost i ljudski pristup instruktora svim polaznicima. U primjeru koji sam opisala sve pogodnosti koje polaznicima omogućuje obrazovanje na daljinu, a posebno e-learning, dotjerane su i tako profesionalno izvedene da polaznik zaista ima jedinu brigu organizirati svoj rad. Akademski status? U Hrvatskoj su nam jako potrebna znanja koja nudi MDE i slični programi, a CARNet u mnogim svojim projektima radi na tome da nam ona postanu dostupna. Kako se meni žurilo da naučim ono što mi treba za obavljanje posla prije nego što je to bilo moguće u Hrvatskoj, odlučila sam se za inozemnu ponudu. Iako sam vrlo zadovoljna svojim izborom, ipak ostaje pitanje hoće li sam naslov Master of Distance Education (ako uspješno završim studij), dobiti priznanje u Hrvatskoj. Recimo da se za sada neću time opterećivati, već ću cijeniti znanje i iskustvo koje sam stekla.
|
