|
Uvod
U prošlosti su knjižničari pokušavali udaljenim studentima pružiti usluge istovjetne onima koje su bile na raspolaganju studentima/učenicima koji žive u kampusima (Slade i Kascus, 1998), a ta je težnja utemeljena na filozofskim okvirima Naputka Kanadskog bibliotekarskog društva za knjižničnu podršku učenju na daljinu (2000) (http://www.cla.ca/about/distance.htm) i Naputka za knjižnične usluge za učenje na daljinu Udruge fakultetskih i istraživačkih knjižnica (2000) (http://www.ala.org/Content/NavigationMenu/ACRL/Standards_and_Guidelines/
Guidelines_for_Distance_Learning_Library_Services.htm).
I u kanadskim i u američkim Naputcima prepoznato je da učenici na daljinu često nemaju izravan pristup punom rasponu knjižničnih usluga i materijala, kao i da u ovoj situaciji cilj postizanja jednakosti traži od knjižničara pružanje usluga koje su “osobnije” prirode od onih koje se očekuju na kampusu. Knjižnična literatura pruža bogate bilješke o načinima rada i dobroj praksi, a razmatranja knjižničara o načinima podrške učenicima u umreženom okolišu (Slade, 2000) dovela su do procvata u izdavaštvu.
Što e-učenici traže od knjižničara? Prijedlozi koji zagovaraju promjenu uloge knjižničara u smislu podrške učenju na daljinu u informatičkom dobu javljaju se kroz literaturu: knjižničari “se moraju ustanoviti kao ključni igrači u procesu učenja, mijenjajući time svoju ulogu iz pružatelja informacija u obrazovne djelatnike” (Cooper i Dempsey, 1998); postali su pružatelji tehničke podrške (Hulshof, 1999); i pretvorili su se iz “informacijskih vratara” u “informacijska vrata” (Haricombe, 1998). Lippincott (2002) zastupa uključivanje knjižničara u obrazovne zajednice: “knjižničari mogu premjestiti fokus s tumačenja knjižničnih izvora na ispunjavanje trenutačnih potreba studenata za informacijama u širem informacijskom okolišu”.
Odgovarajući na potrebu pružanja stalne online knjižnične podrške, knjižničari su radili na premještanju onoga što rade u tradicionalnoj knjižnici u virtualno ili digitalnio okruženje, istovremeno prilagođavajući svoje usluge i sredstva e-učenicima. Tradicionalno, knjižnice nude uslugu posudbe knjiga, međuknjižnične posudbe, skripta za ispite, informacije, referentne usluge i upute o korištenju knjižnice. Da bi pružili uslugu učenicima povezanima s njihovom institucionalnom knjižnicom primarno kroz računalnu mrežu, knjižničari omogućuju pristup knjižničnim izvorima na daljinu i elektroničku isporuku istih te koriste komunikacijske tehnologije za elektroničke referentne usluge i podršku uputama o korištenju knjižnice.
Kada govorimo o pružanju podrške e-učenicima, pod pojmom učenik podrazumijevamo širu zajednicu nego što to pojam student daje naslutiti. Učenici u jednoj sveučilišnoj knjižnici mogu uključivati studente, nastavno osoblje, zaposlenike, istraživače i tako dalje. Na knjižnicu se gleda kao na izvor obuke i uputa zajednici učenika koji su uključeni u svladavanje složenosti pronalaženja i korištenja digitalnih izvora i usluga. Nadalje, pomak u internetsko okruženje rezultirao je promjenom sistematičnog jednostrukog (jedan-na-jedan) protoka informacija iz prošlosti u novi model, u kojem se korisnici i pružatelji informacija mogu povezati u višestruke dinamičke odnose. Na primjer, u tradicionalnom modelu, knjižničar omogućuje vezu između učenika i pružatelja informacija odabirom i katalogiziranjem izvora i pružanjem pomoći s ovim izvorima. U novom modelu knjižnica služi kao omogućavatelj nudeći stalnu podršku, što učenicima omogućava komunikaciju i razmjenu znanja s ostalima, komunikaciju izravno s nakladnicima i prodavačima izvora informacija te sudjelovanje u zajedničkom poduhvatu stavljanja na raspolaganje javnosti bogate zbirke online znanstvenih izvora informacija.
Ovaj članak razmatra kako knjižnice odgovaraju na izazove pružanja osnovnih usluga e-učenicima. Osvrnut ćemo se na knjižničnu praksu i tehnologiju koja se primjenjuje u konstrukciji virtualnih knjižnica. Također ćemo razmotriti izazove i mogućnosti koje virtualne knjižnice pružaju u podršci e-učenicima, kao i važnost pružanja podrške unutar suradničkog okoliša, koji ističe ljudske faktore poput komunikacije i interakcije.
Definicija virtualne knjižnice
Gapen (1993) definira virtualnu knjižnicu kao koncept daljinskog pristupa sadržajima i uslugama knjižnica i ostalim izvorima informacija, kombinirajući prikupljanje aktualnih i intenzivno korištenih materijala, u papirnatom i elektroničkom obliku, na internetskoj stranici, s elektroničkom mrežom koja pruža pristup i isporuku iz vanjske svjetske knjižnice i komercijalnim informacijama i intelektualnim izvorima.
Dodatni nazivi za virtualnu knjižnicu su i “digitalna knjižnica”, “elektronička knjižnica” i “knjižnica bez zidova”. Mnoge su knjižnice hibridi, pružaju virtualan pristup elektroničkim izvorima i uslugama, istovremeno održavajući i podržavajući korištenje fizičke zbirke smještene u zgradi knjižnice.
Sa strahovitim širenjem Interneta, e-učenici imaju pristup nevjerojatnom rasponu izvora informacija dostupnih jednim klikom miša: knjižnični izvori; informacije iz vlade; stranice s vijestima; reklame; čak i čitave internetske stranice posvećene viđenjima Elvisa, krugovima u žitu i teorijama zavjere vezanima uz JFK-a. Knjižničari tradicionalno odabiru i organiziraju izvore uz veliku pažnju. U izgradnji virtualnih knjižnica, knjižničari imaju priliku usmjeriti e-učenike i spasiti ih od zagušenosti informacijama. Virtualna knjižnica može povezati e-učenike s knjižničnim katalozima, bazama podataka ovlaštenih glasila, zbirkama elektroničkih knjiga, odabranim izvorima na Internetu, elektroničkim skriptama za ispite te tečajevima, kao i s forumima za komunikaciju i interakciju s knjižničarima. Virtualne knjižnice omogućavaju e-učenicima pristup knjižničnim i mrežnim izvorima i uslugama kada god i gdje god postoje internetska veza i računalna oprema.
Pejzaž knjižničnih izvora
Tehnologija nudi prilike za inovativnost, kao što je vidljivo iz sljedeće rasprave o elektroničkim sredstvima i uslugama, ali važno je znati da nisu svi e-učenici jednaki kada govorimo o pristupu računalnoj opremi; dostupnosti, brzini i stabilnosti internetske veze ili informacijskim vještinama potrebnim da bi se virtualnu knjižnicu iskoristilo na najbolji mogući način.
Pristup knjižničnim materijalima u tiskanom obliku i dalje je važan, jer nisu svi izvori informacija potrebni e-učenicima dostupni u elektroničkom formatu: velik dio najvrednijih istraživačkih materijala još je uvijek u tiskanom obliku. Federacija digitalnih knjižnica i Vijeće za knjižnične i informacijske izvore naručili su istraživanje o korištenju znanstvenih izvora informacija u tiskanom i elektroničkom formatu na institucijama visokog obrazovanja diljem Sjedinjenih Američkih Država. Istraživanje je otkrilo da, iako gotovo polovica preddiplomskih studenata tvrdi da uvijek ili većinom koriste elektroničke izvore za svoj rad u sklopu nastave, isto je slučaj kod samo 35,2% postdiplomskih studenata. Samo 34,7% fakulteta navelo je da uvijek ili većinom koriste elektroničke izvore u svojim istraživanjima, a samo 22,7% navodi isto za svoju nastavu (Friedlander, 2002).
Iako je došlo do pomaka s nabave tiskanih materijala koje se pohranjuju u zgradu knjižnice na omogućavanje pristupa ovlaštenim digitalnim sredstvima koje se stavlja na raspolaganje putem računalne mreže, knjižničari i dalje rade na rješavanju problema vezanog uz daljinsku isporuku izvora nedostupnih u digitalnom formatu. Internetski katalozi te mogućnosti indeksacije i apstrahiranja pružaju e-učenicima odgovarajući pristup bibliografskim informacijama o vrijednim znanstvenim dokumentima. Kada ti dokumenti nisu dostupni u cjelovitom tekstualnom obliku na Internetu, stvara se potreba za dostavom iz tiskane zbirke knjižnice ili iz zbirki drugih knjižnica putem međuknjižnične posudbe. Tipična rješenja za isporuku nedigitalnih formata uključuju korištenje pošte i kurirskih usluga, uspostavu zbirki na određenim mjestima i sklapanje sporazuma s drugim knjižnicama putem konzorcija.
S obzirom da sve više učenika pristupa knjižničnim zbirkama putem Interneta, knjižničari rade na razvoju integriranog načina omogućavanja pristupa elektroničkim izvorima koji olakšava pronalaženje i smanjuje nejasnoće. Knjižnična Internetska stranica može funkcionirati kao informacijski portal, točka ulaza u raspon internetskih izvora, a ključne su komponente knjižnični katalog i baza podataka glasila. Većina internetskih kataloga dopušta uključivanje elektroničkih knjiga i elektroničkih glasila, omogućavajući učenicima da pronađu stavke digitalnih i fizičkih zbirki pomoću jedne pretrage.
Također se pružaju usluge korisnicima — na primjer mogućnost provjere datuma vraćanja, produljivanje roka posudbe materijala te traženje materijala putem Interneta. Portali bi također mogli organizirati prikupljanje i uvrštavanje direktorija poput onog koji pruža Baza podataka glasila Sveučilišta Athabasca: Popis baza podataka po predmetnim stranicama:
(http://library.athabascau.ca/journals/subject.php).
Knjižničari postaju sve kreativniji u poboljšavanju svojih internetskih stranica. Budući da nemaju svi e-učenici fizički pristup referentnim alatima — alatima za brzo pronalaženje odgovora koji su sastavni dio knjižničnih zbirki — knjižnice im mogu napraviti vrijednu uslugu time da ih upute na internetsku inačicu. Digitalni referentni centar knjižnice Sveučilišta Athabasca (http://library.athabascau.ca/drc), na primjer, nudi digitalnu verziju referentne zbirke sveučilišne knjižnice, uključujući almanahe i imenike, atlase i mape, podatke i statistiku kao i rječnike i enciklopedije. Knjižničari odabiru kvalitetne internetske izvore za pomoć e-učenicima u snalaženju na mreži. Na primjer, ROUTES, baza podataka Knjižnice Britanskog otvorenog sveučilišta, sadržava ocijenjene internetske izvore vezane uz nastavu, “koje je odabrao nastavni tim i informacijski stručnjaci knjižnice” (http://routes.open.ac.uk).
U sklopu rada knjižnica na poboljšanju njihove prisutnosti na webu, sve veći broj istražuje mogućnosti elektroničkih skripti za ispit (e-skripti). Tradicionalan pult sa skriptama za ispite u sveučilišnim knjižnicama, s ograničenim brojem primjeraka, kratkim rokom posudbe i visokim zakasninama, studentima može biti znatan izvor frustracija. U modelu e-skripti, knjižnica čini dostupnim na webu dokumente koje odabire fakultet i “određuje kao skripte” za studente određenog predmeta. Državno sveučilište San Diega (SDSU) predvodio je u uvođenju e-skripti ranih 1990 (http://ecr.sdsu.edu). SDSU koristi Docutekov ER, sustav koji osigurava pristup materijalima za čitanje, brbljaonicama i oglasnim pločama.
Mnoge druge knjižnice pokrenule su vlastite projekte. Elektronička isporuka materijala za nastavu postala je vruća tema u knjižničnoj literaturi (Batler, 1996; Soete, 1996; Algenio, 2002; Wilson, 2002; Calvert, 2000; Lowe i Rumery, 2000). Udruga istraživačkih knjižnica (ARL) održava elektroničke skripte Listserv, a arhiva rasprava dostupna je na Mreži (http://www.cni.org/Hforums/arl-ereserve).
Većina e-skripti funkcionira po modelu zaštite lozinkom: osoba mora biti povezana s institucijom visokog obrazovanja ili pohađati određeni predmet da bi mogla vidjeti skripte. Tipično rješenje za e-skriptu je upotrijebiti modul za elektroničke skripte koji dopušta potpunu integraciju s internetskim katalogom knjižnice. Sadržaj baza podataka u e-skriptama je raznovrstan. Skeniranje i pretvaranje dokumenata u prenosivi format dokumenta (PDF) je dugotrajno i zahtijeva odobrenje pod autorskim pravom. Druga mogućnost za sadržaj je uključiti materijale institucije visokog obrazovanja (npr. bilješke s predavanja i video ili audio snimke) koristeći ovlaštene digitalne izvore preko izravnog povezivanja na stavke pomoću trajnog URL-a i uključujući odabrane izvore slobodno raspoložive na webu.
Knjižničari mogu imati kreativan i proaktivan pristup e-skriptama. Knjižnica Sveučilišta Athabasca razvila je platformu za e-skripte koja funkcionira na ponešto različitom modelu od ostalih sustava e-skripti. Digitalna čitaonica (http://library.athabascau.ca/drr) nudi digitalno rješenje za nastavno štivo i dodatne materijale. Interni sustav pohrane i pronalaženja razvijen je za Digitalnu čitaonicu pomoću softvera s otvorenom izvorom koda. Model radi po načelu otvorenog pristupa alatima za stvaranje zbirki, omogućavajući time tvorcima nastavnog sadržaja, razvijateljima obrazovnih medija i knjižničarima razvoj multidisciplinarne intelektualne baze podataka.
Svaki predmet u digitalnoj čitaonici ima datoteku u digitalnoj čitaonici (DRF). Ovlašteni sadržaj, na primjer članak iz baza podataka glasila, zahtijeva autentifikaciju kroz proxy server Knjižnice, omogućavajući pristup samo zajednici korisnika sa Sveučilišta Athabasca; sadržaji koji ne zahtijevaju posebno ovlaštenje, na primjer internetske stranice, slobodno su raspoloživi javnosti. Pretraživač e-učenicima dopušta pretragu DRF-ova, što skriptama daje multidisciplinaran aspekt koji se rijetko susreće. Poticanjem uključivanja izvora raznih formata, uključujući tekst, grafiku, video, audio, simulacije i igre, digitalna čitaonica podržava širok raspon ciljeva i stilova učenja. Digitalna čitaonica omogućuje pohranjivanje nedigitalnih sredstva pružajući e-učenicima mogućnost traženja istih od Knjižnice. Digitalna čitaonica razvijena je korištenjem metatagova prilagođenih standardu IEEE LOM koji koriste implementacijske smjernice CanCore kako bi osigurali dosljednost i sposobnost pretraživanja cijelih zbirki baza podataka, na primjer MERLOT (http://www.merlot.org/Home.po).
Upravljanje daljinskim pristupom i autentifikacijskom problematikom uključenom u korištenje digitalnih izvora postalo je značajno područje podrške korisnicima elektroničke knjižnice (Hulshof, 1999). Od knjižničara se može zahtijevati da odgovore na pitanja vezana uz informacije o korisničkom imenu i lozinci, konfiguraciji preglednika, instalaciji softvera i pitanja vezanih uz pojavu korisničkih problema. Problemi pristupa silno su frustrirajući za e-učenike i mora ih se brzo riješiti. Jamstvo da knjižnično osoblje koje kontaktira s korisnicima ima odgovarajuću obuku, pružanje jasnih uputa na internetskoj stranici knjižnice te koordiniranje aktivnosti podrške s osobljem iz računalnih usluga mogu pridonijeti učinkovitoj tehničkoj podršci. E-učenici također imaju koristi od različitih mogućnosti za kontakt s knjižnicom, uključujući elektroničku poštu, obrasce na mreži i besplatne telefonske brojeve.
Knjižnične usluge: Izazovi i prilike
Referentne usluge
E-učenici zahtijevaju više od pukoga pristupa e-izvorima. Tradicionalno, referentni knjižničar djeluje kao dodatna vrsta izvora, kao izvor od kojega se očekuje stručnost u razumijevanju knjižničnih sustava i istraživačkih alata i koji nam nudi pomoć pri snalaženju na zamršenom putu kojeg nazivamo procesom istraživanja. Korisnici virtualnih knjižnica suočavaju se s dodatnim izazovom pronalaženja odgovarajućih informacija u informatičkom sustavu koji “uporno” daje nula rezultata kao odgovor na upit koji ne odgovara u potpunosti nizu znakova u njegovoj bazi podataka.
Najčešći način pružanja elektroničkih referentnih usluga udaljenim korisnicima bila je elektronička pošta, čije su prednosti i nedostaci dobro dokumentirani u literaturi (Slade, 2000). Danonoćna i sveprisutna dostupnost elektroničke pošte omogućava korisnicima vezu s knjižničarima izvan zidova zgrade knjižnice i izvan uobičajenih radnih sati. Elektronička pošta osigurava pisanu bilješku upita i odgovora, dopušta elektronički prijenos rezultata pretraživanja te daje knjižničarima vremena da razmisle o upitu. Jedan od najvećih problema vezanih uz referentnu uslugu elektroničke pošte je njezin utjecaj na tradicionalni referentni razgovor licem u lice, osobito odsustvo verbalnih i neverbalnih znakova koji obično pomažu knjižničaru da učinkovito odgovori na pitanje.
Hulshof (1999) je u elektroničkoj komunikaciji prepoznao tri problema vezana uz pružanje usluga virtualnim klijentima (e-učenicima): neposrednost, zamršenost i interakciju. Budući da je učeniku tako lako poslati elektronički upit koji odmah stiže u knjižnicu, postoji percepcija da će odgovor knjižničara biti jednako trenutan. Učenika to može frustrirati jer nije svjestan da proces pronalaženja informacije i izrade odgovora knjižničaru oduzima jednako vremena kada je upit postavljen elektronički kao i kada je postavljen osobno ili na bilo koji drugi način. Što je upit zamršeniji ili složeniji, knjižničaru će duže trebati da ga razjasni i na njega prikladno odgovori: možda će biti potreban niz poruka elektroničke pošte, što još više smanjuje neposrednost upita elektroničke pošte. Neposrednost i zamršenost odnose se na manjak interakcije: mogućnost raspravljanja i razjašnjavanja upita koju imamo u osobnom kontaktu ili putem telefona nije tako lako dobiti u komunikaciji elektroničkom poštom.
Postoje načini rješavanja nekih od spomenutih problema. Dobro osmišljen referentni internetski obrazac, na primjer onaj na internetskoj stranici Ask AU Library: Ask about a Research Topic (Upit knjižnici AU-a: Pitanja o temi za istraživanje) (http://library.athabascau.ca/contacts/refinquiry.htm), koji potiče e-učenike da uključe potpune identifikacijske i predmetne informacije, da jasno opišu svoj istraživački problem i traženu terminologiju te navedu parametre zadatka, može razjasniti knjižničaru što se traži i smanjiti potrebu za izmjenjivanje poruka elektroničkom poštom (Sloan, 1998). Automatski odgovori, koje šalje program za elektroničku poštu kao odgovor na primljenu poruku, mogu se koristiti za obavještavanje e-učenika da su njihove poruke primljene i objasniti im što očekivati u smislu usluge.
Informativne usluge elektroničkom poštom mogu se unaprijediti i nadopuniti dodatnim tehnologijama koje povećaju razinu interakcije u stvarnom vremenu ili u živoj komunikaciji. Tehnologije brbljaonica omogućavaju e-učenicima i knjižničarima trenutačno izmjenjivanje tekstualnih poruka, koristeći oblik komunikacije s kojim je upoznata većina korisnika Interneta. Bilo je mnogo knjižničnih eksperimenata sa softverom za internetski info centar, modeliranim na temelju internetskog rješenja privatnog sektora za pružanje podrške korisnicima.
Softveri za internetski info centar nude višu razinu interakcije od osnovnog softvera za brbljaonicu, s mogućnošću redanja i usmjeravanja poruka (Kimmel i Heise, 2001; McGlamery i Coffman, 2000). Davanje besplatnog telefonskog broja e-učenicima na korištenje i dalje je učinkovita i prikladna strategija za informativne usluge, osobito za složenije upite. Telefonsko pružanje informacija daje najbolje rezultate kada i knjižničar i e-učenik rade za računalom spojenim na Internet.
Upute
E-učenici često su tihi i neprimjetni pri pretraživanju i istraživanju izvora internetske knjižnice. S nizom digitalnih izvora koji su im na raspolaganju, raznolikim sučeljima i alatima za pretraživanje te potrebom za procjenjivanjem i kritičkim razmišljanjem pri istraživanju Interneta, e-učenicima su neophodne vještine “informacijske pismenosti”. Informacijska pismenost odnosi se na sposobnost korištenja izvora informacija u raznovrsnim formatima. Prema Udruzi fakultetskih i istraživačkih knjižnica (2001), informacijski obrazovan pojedinac sposoban je:
-
utvrditi potreban opseg informacija
-
pristupiti potrebnoj informaciji učinkovito i efikasno
-
kritički ocijeniti informaciju i njezine izvore
-
uključiti odabranu informaciju u svoju bazu znanja
-
učinkovito koristiti informaciju za postizanje određene svrhe
-
razumjeti gospodarska, pravna i društvena pitanja vezana uz upotrebu informacija te pristupati informacijama i koristiti ih na etički prihvatljiv i zakonit način.
Poticanje uključivanja obuke iz informacijske pismenosti u glavni nastavni plan postalo je važno pitanje za knjižnice (Slade, 2000). Kao proširenje njihove tradicionalne uloge u održavanju sastanaka o korištenju knjižnice i razvoju materijala s uputama, knjižničari dizajniraju internetske programe poduke i tečajeve koji promiču informacijsku pismenost te potiču aktivno učenje. Izvrstan primjer su Digitalna knjižnica TILT — Teksaška poduka informacijske pismenosti (Texas Information Literacy Tutorial) Sustava teksaških sveučilišta (University of Texas System) (http://tilt.lib.utsystem.edu) i Internetski navigator Konzorcija sveučilišnih knjižnica savezne države Utah (Utah Academic Library Consortium's Internet Navigator) (http://medlib.med.utah.edu/navigator), višeinstitucionalni internetski tečaj koji su razvili timovi knjižničara i web programera. Knjižnica Britanskog otvorenog sveučilišta razvila je SAFARI (http://ltssolweb1.open.ac.uk/safari/signpostframe.htm), potpuno besplatnu i dostupnu interaktivnu poduku, kao i tečaj informacijske pismenosti pod nazivom MOSAIC (Making Sense of Information in the Connected Age, Razumijevanje informacija u doba povezanosti) (Needham, Parke i Baker, 2001).
Mnoge knjižnice daju upute e-učenicima stavljajući informacije na svoje internetske stranice, uključujući najčešća pitanja, knjižnični rječnik, priručnike za pretraživanje i stranice s praktičnim savjetima ("how-to"). Digitalni referalni centar knjižnice Sveučilišta Athabasca integrira izvore s kontekstualnom uputom i nudi poveznice na izvore uputa, uključujući detaljan priručnik za internetsko pretraživanje koji potiče e-učenike na kritičko razmišljanje o internetskim izvorima (http://library.athabascau.ca/drc/intro.htm), te priručnike za knjižnično istraživanje poput Priručnika za istraživanje tema u ženskim studijima knjižnice AU (http://library.athabascau.ca/help/wmst/intro_wmst.htm).
Internetska poduka obično funkcionira na modelu u kojem e-učenik komunicira u izolaciji s računalom. Njihova se učinkovitost može unaprijediti dodavanjem interaktivnijih oblika uputa. Knjižničari Floridskog referentnog i referalnog centra učenja na daljinu, na primjer, eksperimentiraju sa softverom za brbljaonice u simuliranju virtualne učionice i otvaraju grupnu poduku e-učenika uživo (Viggiano i Ault, 2001). Knjižničari također mogu surađivati sa sveučilištima na razvoju teme o knjižnicama unutar područja za rasprave o predmetu ili otvoriti forum za raspravu na internetskim stranicama knjižnice.
Uspješna virtualna knjižnica: Partnerstvo i suradnja
U ocjenjivanju definicija virtualne knjižnice, Sloan (1998) naglašava tehnološku i informacijsku komponentu te zanemarivanje ljudske komponente, kao što su tradicija usluge i ljudska interakcija. Trajne promjene u tehnologiji zaista su začuđujuće i područje stvaranja novih informacijskih usluga i novih načina predstavljanja sadržaja čini se neograničenim. Međutim, vrlo je važno sjetiti se da je ulaganje u ljudski kapital također strateško ulaganje, posebno kod uvođenja novih tehnologija, postupaka i obrade. Iako je tehnologija ključna infrastruktura virtualne knjižnice — alatni za ostvarivanje ciljeva knjižnice — ljudski je faktor najvažniji kod odlučivanja o uspjehu virtualne knjižnice.
Digitalna knjižnica uglavnom olakšava organiziranje i pružanje znanja i materijala svojim korisnicima. Razmjena znanja i informacija među knjižničnim osobljem, istraživačima, nastavnim osobljem, studentima i ostalim odjelima unutar institucija potiče ih na suradnju, razvija njihove vještine i stvara snažne i povjerljive odnose.
Usmjerenost na suradnju knjižnice i sveučilišta promiče pristup dizajnu online tečajeva osjetljiv na potrebe korisnika i podržava učenje i ciljeve učenja, osobito kada ova suradnja obuhvaća studentski doprinos i povratne informacije. Sve strane moraju imati zajedničku viziju u kojoj svaka aktivno sudjeluje doprinoseći svojom vještinom i perspektivama u izgradnji istinskog partnerstva. Ovaj novi pristup smatra knjižnicu aktivnim partnerom obrazovne zajednice, pomažući učenicima da postanu “informacijski pismeni” uvrštavanjem vještina informacijske pismenosti u svoj program. Na primjer, knjižnica može pomoći učenicima da kritički ocijene važnost i vjerodostojnost izvora koje pronađu te poboljšati njihove vještine kritičkog mišljenja. Također, knjižnica može pružiti podršku učenicima te služiti kao mentor u njihovom radu nudeći komunikaciju jedan-na-jedan i interakciju te postižići dublji stupanj razumijevanja učeničkih potreba.
Sa strane istraživanja, brojni se modeli mogu uključiti u kreiranje okoliša osjetljivog na potrebe za znanstvenim informacijama raznolike grupe e-učenika. Knjižničari pronalaze, odabiru i opisuju kvalitetne internetske izvore te pružaju pristup bazi podataka glasila i zbirci elektroničkih knjiga, nudeći e-učenicima cjelokupne sadržaje iz širokog opsega internetskih izvora i objava, uključujući recenzirana glasila. Unutar ovog okvira, knjižnica surađuje sa sveučilištem, istraživačima, znanstvenim društvima i nakladnicima na razvoju i vođenju zbirke obogaćenih internetskih znanstvenih izvora. Takvo partnerstvo omogućuje istraživačima komunikaciju s ostalima, razmjenu doživljaja i objavu njihovih radova na Internetu. Prema tome, uloga knjižnice promijenila se iz jednostavnog pružanja knjižničnih izvora u zadovoljavanje stalnih potreba za podrškom uključenih strana. Knjižnica također služi za poticanje istraživačkih vještina, potičući studente i ostale učenike na pretraživanje, istraživanje, otkrivanje i iskorištavanje ovih vrijednih internetskih izvora.
Podrška uprave ključna je za uspjeh razvoja virtualne knjižnice kao i u bilo kojem drugom projektu. Strateški plan Sveučilišta Athabasca sadrži poseban dio vezan uz knjižnične strategije i projekte te objašnjava na koji su način ove strategije usklađene sa sveukupnim zadatkom Sveučilišta. Virtualna bi knjižnica trebala imati vrsnoga voditelja, ključnu osobu koja može dobiti podršku uprave institucije i promicati klimu promjene.
Povrh toga, voditelj mora surađivati s različitim grupama unutar institucije kako bi osigurao da projekt odgovara njihovim svojstvenim potrebama i ciljevima. Na primjer, kada je knjižnica Sveučilišta Athabasca pokrenula projekt digitalne čitaonice kao unaprijeđenog sustava skripti u elektroničkom formatu, Knjižnica se udružila s Jedinicom za razvoj obrazovnih medija s ciljem stvaranja najboljeg pristupa elementima internetskog i vizualnog dizajna. Savjetovanje s nastavnicima bilo je stalni element projekta, u kojemu su nastavnici sami birali sadržaj i pružali savjete u ocjenjivanju rješenja i funkcionalnosti digitalne čitaonice s obzirom na tijek njihove nastave i potrebe za isporukom.
Svi članovi osoblja uključeni u pružanje knjižnične podrške e-učenicima moraju biti uključeni u partnerstvo. Tehnološke promjene bile su dominantna sila u preoblikovanju knjižničnih usluga. Uvođenje kulture razmjene, motivacije, jednakosti i aktivnog partnerstva potiče knjižnično osoblje na pozitivan odgovor na promjenu uloga, odgovornosti i vještina koju uključivanje i korištenje tehnologije zahtijeva. Dobro osmišljen, tekući program obuke omogućava knjižničnom osoblju unapređenje njihovih vještina u skladu s njihovim novim zadacima i pomažu im razumjeti i kontrolirati strah od promjene.
Vanjska partnerstva, suradnički trud i konzorciji tvore drugi važan most k učinkovitoj podršci e-učenicima. Kanadske sveučilišne knjižnice pružaju usluge posuđivanja knjiga studentima, fakultetskim nastavnicima i osoblju u cijeloj državi putem Sporazuma kanadskih sveučilišta o recipročnom posuđivanju (Vijeće sveučilišnih knjižnica Prerije i Tihog oceana i dr, 2003) (http://www.coppul.ca/rb/rbindex.html). Postoje također inicijative za razmjenu virtualnih pultova za referalnu uslugu, na primjer Virtualne reference Kanade, Nacionalne knjižnice Kanade (http://www.nlc-bnc.ca/vrc-rvc), koje učenicima omogućavaju korištenje cijelog niza informacijskih izvora i stručnog osoblja na raspolaganju u raznim uključenim institucijama.
Konzorcijski pristup pretplati na baze podataka omogućuje knjižnicama proširenje opsega elektroničkih izvora koje nude svojim učenicima u vrijeme kada su proračuni sve manji, a troškovi glasila sve veći. Voditelji Kanadskog državnog projekta licenciranja stranica (http://www.cnslp.ca) pregovaraju o sporazumima o licenciranju kojima se sudjelujućim sveučilištima u cijeloj Kanadi dopušta pristup skupu istraživačkih baza podataka o znanosti, inženjerstvu, zdravlju i ekologiji.
Zaključak
Ukratko, knjižnične usluge ključna su komponenta kvalitetnog sustava online učenja. Sa sve većom dostupnošću internetskih tečajeva raste i broj e-učenika smještenih po čitavom svijetu, često na mjestima gdje je fizički pristup zbirkama velikih akademskih i istraživačkih knjižnica nemoguć. Ti su učenici uvelike ovisni o kakvoći i akademskoj korisnosti usluga koje knjižnica može ponuditi elektroničkim putem.
Snaga virtualnih knjižnica i digitalnih zbirki ovisi o odnosima koje knjižnice razviju i održavaju s tvorcima, izdavačima i prikupljačima e-izvora, a isto tako i s onima koji koriste, uče iz njih i ocjenjuju ove izvore. Pružanje stalne tehničke, referentne i instrukcijske podrške e-učenicima zahtijeva od knjižnica da redefiniraju svoje vrijednosti i usluge, surađuju sa svojim korisnicima i kreativno pristupaju svojim zadacima.
|
