Zlatko Jelačić: Gigabiti u sekundi i kilobiti u sekundi - mrežna svakodnevica u hrvatskoj akademskoj zajednici

Siječanj 2005. / godište V / ISSN 1333-5987

Kao i svugdje u svijetu, akademska je zajednica i u Hrvatskoj uvijek prednjačila u postavljanju novih standarda na području računalnih mreža. Nakon kratkog predaha na krilima odlične ATM mrežne infrastrukture – među prvima u Europi, korak sa svjetskom akademskom zajednicom tijekom prošle godine opet je uhvaćen. Uspostavom gigabitne okosnice CARNetove mreže hrvatska akademska zajednica opet je ravnopravna drugim europskim i svjetskim akademskim mrežama. No, odmaknemo li se samo malo dalje – u područje pristupnih mreža, situacija je svjetlosnim godinama udaljena od akademskih standarda, ali nažalost i onih u nekim zemljama okružja.

Zlatko Jelačić Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNet zlatko.jelacic@carnet.hr

Gigabiti u sekundi ili akademska mreža Napredne mogućnosti nove mrežne infrastrukture nastojat ćemo u ovom broju časopisa Edupoint predstaviti na ne-tehnički način, govorom konkretne primjene u hrvatskoj akademskoj zajednici. No, za početak evo nekoliko riječi i o tehnologiji. Gigabitni Ethernet je podvrsta Ethernet tehnologije, vrste prijenosne mrežne tehnologije koja se donedavno u pravilu vezala uz lokalne računalne mreže, jednostavnije rečeno – uz uredske instalacije i stolna računala. Teoretski domet takve tehnologije na vodovima bez aktivnih uređaja iznosi do stotinjak metara, što se u pravilu veže uz ograničenje dometa tzv. UTP (Unshielded Twisted Pair) prijenosnih linija koje se u tu svrhu koriste. Takva tehnologija omogućavala je prijenosne brzine od 10 i 100 Mbit/s. U isto vrijeme, za potrebe izgradnje mrežnih okosnica (tzv. backbone) korištene su neke druge tehnologije - u slučaju CARNetove mreže to je bila ATM (Asynchronous Transfer Mode) prijenosna tehnologija, a kao prijenosni medij u pravilu se koriste optički vodovi. ATM tehnologija je doduše omogućavala solidne brzine prijenosa na mrežnoj jezgri (u slučaju jezgre CARNetove mreže to znači 622 Mbit/s), ali je na području lokalnih računalnih mreža bila potpuno nepodesna. Otkad je u posljednjih nekoliko godina pokrenut intenzivan razvoj mrežne opreme zasnovane na tehnologiji gigabitnog Etherneta, druge tehnologije polako padaju u drugi plan i na području mrežne jezgre. Trenutak je to u kojem se sve tehničke prednosti lokalnih mreža baziranih na Ethernet tehnologiji prenose i na mrežnu jezgru, s time da se u suprotnom smjeru donose prijenosne brzine od 1 Gbit/s. Neke od prednosti korištenja Ethernet tehnologije kao pristupne tehnologije u odnosu na druge tehnologije leže u manjoj cijeni, jednostavnosti same mreže, velikoj skalabilnosti, većoj učinkovitosti te velikim brzinama prijenosa podataka. Ethernet protokol prijenosa podataka tako danas predstavlja univerzalan format za digitalni prijenos informacija, omogućujući cijeli niz usluga kao što su: sigurnost Zaštita pojedinih dijelova mreža (u željenim razinama pristupa, ovisno o pojedinim specifičnim dijelovima mreža) i akademske mreže u cijelosti od iznimne je važnosti. Posebno to vrijedi u slučaju korištenja kritičnih aplikacija ili usluga. uspostava virtualnih privatnih mreža (Virtual Private Network – VPN) Virtualne privatne mreže omogućuju povezivanje istraživačkih, nastavnih i drugih zajednica širom svijeta u jednu logičku cjelinu. Suradnja na takvoj razini odvija se kao da se sudionici nalaze u zajedničkoj lokalnoj mreži, na istoj ustanovi, u istoj zgradi ili uredu. uspostava usluge prijenosa podataka u zajamčenoj kvaliteti (Quality of Service – QoS) Ova usluga posebno je važna pri korištenju aplikacija ili usluga koje su osjetljive na kašnjenje prometa kroz mrežu. To mogu biti aplikacije za prijenos glasa, višemedijskih sadržaja i sl., ali i bilo koje druge znanstvene aplikacije i primjene za koje je jednoliko kašnjenje signala od velike važnosti. Uza sve navedene prednosti, zahvaljujući mogućnosti korištenja jednomodnih optičkih vlakana za prijenos podataka na udaljenosti do 50 km i više, Ethernet tehnologija prešla je okvire lokalnih računalnih mreža i koristi se u širim gradskim područjima. U ovom trenutku, uz neke već spomenute, na raspolaganju stoji više Ethernet tehnologija: osnovni Ethernet - definiran standardom IEEE 802.3, deklarirane brzine prijenosa podataka od 10Mbit/s Fast Ethernet – standard IEEE 802.3u, brzine prijenosa od 100Mbit/s Gigabit Ethernet – standard IEEE 802.3z, brzine prijenosa od 1 Gbit/s 10GbE standard – standard IEEE 802.3ae, brzine prijenosa od 10 Gbit/s Uspostavom gigabitne Ethernet tehnologije, jezgra CARNetove mreže omogućiti će prijenose podataka na brzinama do 10 Gbit/s, što je u usporedbi s njezinom ATM prethodnicom višestruko poboljšanje. Premda je, kvantitativno gledano, upravo znatno poboljšanje prijenosne brzine jedna od glavnih prednosti nove mrežne infrastrukture, njezinu učinkovitost treba promatrati i kroz cijeli niz drugih novih usluga koje ona omogućuje. Dio njih vezan je uz striktno tehničke pojmove kao što je olakšano upravljanje, nadzor nad takvom mrežom i druge prije spomenute, no sve te nove usluge u krajnjoj liniji donose iznimne koristi i nove mogućnosti upravo za krajnje korisnike. A upravo je to cilj ovog broja časopisa Edupoint– predstaviti primjere upotrebe dijela tih novih usluga i mogućnosti kroz primjere primjene u praksi. Vratimo se još malo u nedavnu povijest. Završetkom uspostave prošle generacije mrežne infrastrukture zasnovane na ATM prijenosnoj tehnologiji, tijekom 1995. godine CARNet se svrstao u sam vrh uz tek nekoliko svjetskih akademskih mreža koje su se mogle pohvaliti mrežama takvih brzina i aplikacijskih moći. Radilo se tada o mreži koja je lokalnom komercijalnom svijetu bila nedostižna i prošlo je još dosta vremena dok su se i komercijalni pružatelji usluga približili tim standardima. Takva mrežna infrastruktura omogućila je hrvatskoj znanstvenoj i istraživačkoj zajednici uvjete za rad, međusobnu i međunarodnu suradnju na najvišoj razini. CARNetova mreža ispunjavala je sve zahtjeve koje je ta zajednica postavljala pred nju. Prometno opterećenje Hrvatske akademske i računalne mreže, CARNeta, neprekidno je raslo svake godine od 1992. godine nadalje. Da bi se udovoljilo tom povećanju prometa, provođene su znatne preinake na mreži u razdobljima koja su trajala oko 4 godine. Želja za osiguranjem mrežne infrastrukture s visokom raspoloživošću zadnjih je godina vodila ukupnu organizaciju mreže prema visokoj razini redundantnosti. Nakon ATM faze s brzinama na jezgri mreže od 155 Mbit/s (na zagrebačkom području 622 Mbit/s) neizbježnom se pokazala potreba za mrežom utemeljenom na pristupnim vezama brzina od najmanje 1 Gbit/s i jezgrom od 1 Gbit/s. Poboljšanje kvalitete međunarodne veze s drugim europskim i svjetskim akademskim mrežama zbog velike iskorištenosti bilo je također nužno provoditi u sve kraćim vremenskim intervalima. Nadalje, ATM mrežna infrastruktura ograničavala je širu upotrebu cijelog niza iznimno atraktivnih usluga, u prvom redu onih višemedijskih. Tipičan primjer toga predstavljala je vrlo ograničena mogućnost održavanja videokonferencijskih prijenosa visoke kvalitete unutar same mreže te praktički potpuna nemogućnost održavanja takvih prijenosa s drugim akademskim i drugim mrežama. Uza sve navedeno, u posljednjih nekoliko godina svjedočili smo razvoju novih mrežnih usluga i dostupnosti novih mrežnih tehnologija, ponajprije dakle gigabitne Ethernet tehnologije, koja je zbog svojih prednosti sve više zamjenjivala mrežne jezgre bazirane na ATM prijenosnoj tehnologiji. Sve navedeno potaknulo je pokretanje projekta uspostave nove generacije CARNetove mreže. Druge akademske mreže nešto su prije realizirale nadogradnju svojih infrastruktura, no i hrvatska je akademska zajednica realizacijom projekta GiGaCARNet brzo uhvatila priključak. Tako se danas ona opet svrstava uz bok najrazvijenijim akademskim mrežama, a stručnjaci SRCE-a i CARNeta ravnopravno sudjeluju i u izgradnji jedinstvene europske akademske i istraživačke mreže nove generacije u sklopu 6. okvirnog programa Europske komisije (6th Framework Programme - FP6) – GEANT-2. Na taj se način i hrvatskoj akademskoj i istraživačkoj zajednici omogućuje sudjelovanje u stvaranju i radu zajedničkog europskog istraživačkog prostora (European Research Area - ERA). Ivan Marić (SRCE), voditelj projekta GigaCARNet o novoj mreži kaže: ' Puštanjem u funkciju nove gigabitne okosnice računalno-komunikacijske infrastrukture akademske i istraživačke zajednice u Hrvatskoj nije samo ulovljen korak s ostatkom Europe nego se prije svega pred hrvatskim znanstvenicima i sveučilištarcima otvaraju nove mogućnosti primjene informacijskih tehnologija i suradnje na zajedničkim hrvatskim i međunarodnim projektima. Nove mogućnosti proizlaze iz činjenice da je nova okosnica većim dijelom utemeljena na optičkoj infrastrukturi i zamišljena tako da su ovlasti nad mogućnostima mreže posve u rukama njezinih korisnika koji putem CARNeta i SRCE-a mogu upravljati tim mogućnostima.' Sam projekt GigaCARNet u ukupnoj je širini uključivao tim od dvadesetak ljudi, a tematski je bio podijeljen u četiri potprojekta: Izgradnja – cilj ovog potprojekta bila je sama izgradnja nove mrežne infrastrukture i uspostava novih mrežnih usluga Traffic – nova mrežna infrastruktura zahtijeva nov i napredan sustav upravljanja i nadzora mreže. Uspostava takvog sustava bio je cilj ovog potprojekta Video - proširenje usluga CARNetove video mreže do svih ustanova članica - dakle i izvan dosad ograničenog kruga članica spojenih brzinama od 100 Mbit/s ili većima – bio je cilj ovog potprojekta CAR6Net - cilj ovog potprojekta bila je uspostava zasebne testne mreže zasnovane na IPv6 protokolu, kako bi se na njoj ispitali svi potrebni principi, usluge i aplikacije za potrebe uspostave IPv6 protokola i na radnoj mreži Mreža je tu - a koristi? Spominjemo li napredne mogućnosti mrežne infrastrukture, ima li lakšeg i efektnijeg načina za njihovu demonstraciju od blještavila i raskoši slike i zvuka u visokoj kvaliteti – bilo kao videokonferencijskog prijenosa, bilo kao internetskog prijenosa (tzv. streaminga) iz arhive višemedijskog poslužiteljskog sustava internetske televizije ili događanja uživo. Uostalom, potprojekt GigaCARNet Video upravo je imao za zadatak omogućiti svim ustanovama spojenim u CARNetovu mrežu aktivno dvosmjerno korištenje usluga CARNetove video mreže: sustava videokonferencija - sobnih i stolnih sustava posluživanja višemedijskih sadržaja na zahtjev (MoD – Media On Demand, http://mod.carnet.hr ) i sustava internetske televizije (CARNet iTV, http://tv.carnet.hr ) sa svojim komponentama – internetskim prijenosima uživo (Live streaming) i neprekidnog programa sastavljenog od sadržaja pohranjenih u višemedijski arhiv. Sve su to sustavi čiji je potencijal u svakodnevnim nastavnih aktivnostima iznimno velik i dobro poznat, ali i relativno slabo iskorišten u hrvatskoj akademskoj zajednici i društvu uopće. Iako te usluge u CARNetovoj mreži nisu ništa novo i dostupne su već dugo vremena, dosad su ih u punom obimu mogle koristiti samo ustanove spojene brzinama od 100 Mbit/s ili većima. Sve druge ustanove (njih čak više od 60% od ukupnog broja) spojene brzinama od 2 Mbit/s te su usluge mogle koristiti tek u ograničenom obimu. Realizacijom potprojekta GigaCARNet Video i uspostavom multikast (multicast) mrežne tehnologije, usluge video mreže postale su dostupne svim ustanovama CARNetovim članicama, bez obzira na spojnu brzinu. Time su, uz olakšanu upotrebu središnje CARNetove višemedijske infrastrukture i pristup višemedijskim nastavnim resursima širom svijeta podržana i nastojanja samih ustanova za proizvodnjom i emitiranjem vlastitih višemedijskih, nastavnih i drugih sadržaja. Mogućnosti svih ustanova u razvoju i primjeni višemedijskih sadržaja u nastavnom procesu tako su s mrežnog stanovišta izjednačene. To uključuje i praćenje i emitiranje internetskih prijenosa, što je predstavljalo posebno slabu točku na ustanovama spojenim brzinama od 2 Mbit/s. Kako internetski prijenos sa slikom i zvukom u visokoj kvaliteti zahtijeva tok podataka od oko 200 kbit/s, želja već nekoliko potencijalnih sudionika za praćenjem prijenosa s jedne lokacije znatno bi opteretila ulaznu vezu ustanove. Sada više nema razloga za takve brige. Spomenuta mrežna usluga kojom je omogućeno proširenje usluga video mreže – multikast – predstavlja zapravo naprednu metodu dostave prometa klijentima, gdje se umnažanje samih paketa u slučaju praćenja istog toka podataka od strane više sudionika obavlja na zadnjem aktivnom mrežnom čvorištu – unutar lokalne mreže. Na taj način maksimalno se štedi tzv. usko grlo - ulazna veza ustanove. Gledano s korisničke strane, uspostava usluge za krajnjeg se korisnika svodi na izražavanje želje za praćenjem određenog prijenosa, dok alati u velikoj mjeri ostaju potpuno isti. Usluge CARNetove video mreže relativno su često spominjana tema časopisa Edupoint, a videokonferencijama je posvećen i cijeli broj (godište II, broj 5., od 22. travnja 2002., http://www.carnet.hr/casopis/broj-05/index.html) . Stoga se ovom prigodom ne bavimo njima. Umjesto toga, skrenut ćemo pozornost na neke druge tehnologije. Jedna od najnovijih tehnologija koja je znatno profitirala uvođenjem nove generacije mreža svakako je grid. Grid tehnologija je novo i vrlo brzo rastuće područje visokih tehnologija i umrežene znanosti. Već i samo ime – grid – ukazuje na glavnu karakteristiku te tehnologije – umreženost i povezanost. Dok gledano s jedne strane grid tehnologija upućuje na povezanost raznih resursa rasutih na različitim lokacijama širom svijeta, gledano s središnjeg mjesta ona upućuje na distribuiranost, raspodijeljenost. I upravo ta druga perspektiva prikazuje glavnu namjenu grid sustava i aplikacija – veliki znanstveni zadaci i problemi lakše se obrađuju dijeljenjem u manje cjeline i distribucijom na više dijelova. Zbrojimo li sve te manje dijelove ili njihove učinke u jednu cjelinu, dobivamo veći ukupan kapacitet sustava i bolju iskorištenost. Pogotovo to vrijedi za skupe sustave koji bi obično u nekom dijelu svog radnog vijeka ležali neiskorišteni. Jedna od glavnih pretpostavki takva povezivanja leži u postojanju napredne mrežne infrastrukture koja može zadovoljiti sve zahtjeve grid aplikacija. Grid tehnologija dakle uvodi potpuno nov način razmišljanja akademskog i istraživačkog svijeta. No za njim se sve više povodi i komercijalni svijet te smo danas svjedoci spajanja resursa nekad velikih konkurenata kakvi su proizvođači računalne opreme. Krećemo se dakle prema svijetu u kojem se skupi resursi, koji su se nekada čuvali dobro paženi iza zaključanih vrata, danas zahvaljujući mrežama nove generacije kakva je i GigaCARNet, međusobno povezuju i nesebično dijele. Prva široko poznata aplikacija koja se zasnivala na ideji raspodijeljenog računarstva bio je SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence), aplikacija za obradu velike količine podataka o dubokom svemiru prikupljenih na radio-teleskopu u Arecibu. U doba kad napredne mreže još nisu bile u tako širokoj primjeni, a ideja je raspodijeljenog računarstva bila još nova, iskorištena je genijalno jednostavna aplikacija – tzv. screen saver. Dok ste vi bili za ručkom ili spavali, a vaše bi uredsko računalo ionako vrtjelo screen-saver, njemu je samo dodana još jedna aplikacija kako bi se u tom vremenu iskoristio procesor vašeg računala koji bi ionako u to vrijeme bio besposlen. U međuvremenu se ta ideja razvila do grid tehnologije pomoću koje se rješavaju vrlo napredni znanstveni problemi, kao što je npr. model širenja svemira. Što se to novo događa i kako se mi snalazimo u novom trendu povezivanja svjetske znanosti, možemo detaljnije saznati iz članka o grid tehnologijama u ovom broju. U jednom od prošlih brojeva obradili smo i digitalne knjižnice. Da bismo iz staromodnih papirnatih knjižnica kakve obično zamišljamo dobili nove, dostupne svima, nužno je ili odmah proizvoditi materijale u elektroničkom obliku ili provesti postupak digitalizacije klasične tiskane i pisane građe. U oba slučaja radi se o velikoj količini podataka (otprilike TB – terabyte) koje na neki način treba obraditi, povezati i postaviti na odgovarajuća mjesta. To pak svakako ukazuje na mreže s velikom propusnom moći. U svijetu povezivanja svih mogućih znanstvenih baza podataka i knjižnica širom svijeta, postojanje napredne mrežne infrastrukture apsolutni je temelj takve pretpostavke. Kako se takvi postupci obavljaju u hrvatskoj i međunarodnoj knjižničarskoj zajednici te od kakve je pomoći pritom napredna mrežna infrastruktura, možemo doznati iz prve ruke u ovom broju časopisa Edupoint. Sofija Klarin iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u svom nas članku upoznaje s tim modernim tokovima i načinima mrežne suradnje među nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama. A sad nešto potpuno drugačije. Danas je sigurno svatko svjestan da živimo u umreženom svijetu, dobu Interneta. Što ne postoji na Internetu, vrlo vjerojatno ne postoji uopće, tko ne predstavlja svoj identitet na Mreži svih mreža – nije sigurno da li zapravo postoji. U takvom svijetu umrežavaju se stolna, mobilna i ručna računala. Mobilni telefoni sve više sadrže sve ono što je još prije samo 3 godine sadržavalo prosječno uredsko računalo. Uz nešto financijskih izdataka, bez većih poteškoća danas putem vašeg mobilnog telefona i 3G mobilne mreže možete u bilo kojem trenutku slikom provjeriti što se događa u vašem uredu, garaži ili stanu (npr. piše li vaš sinčić doma zaista zadaću, kao što mislite). Na pola sata vožnje autom nalazi se supermarket u kojem možete kupiti hladnjak koji će, naravno Internetom, baki na selo ili Konzumu na uglu dojaviti da nemate više svježih jaja. Najmodernije internetske perilice rublja samo što se nisu pojavile na tržištu, a one će pak putem Interneta na Državnom hidrometeorološkom zavodu provjeravati količinu oborina na okolnom području i trenutnoj tvrdoći vode prilagođavati količinu praška koju će koristiti za današnje pranje. Ostaje tek jedno pitanje - može li sve to Internet podnijeti? Mrežna infrastruktura, uz nužne nadogradnje kad se radi o komercijalnim mrežama, to svakako može ili će moći podržati. No pravo pitanje glasi - mogu li se svi ti uređaji spojiti na Internet? Postoji li dovoljno adresa na raspolaganju za računala sama (Kina i Indija se bude, a Afrika još spava!), za mobilne telefone i druge mobilne uređaje, a kamoli za mikrovalne pećnice i internetske friteze? ... Odgovor na to pitanje glasi – IPv6 (Internet Protocol version 6). I dok se današnji Internet zasniva na Internetskom protokolu verzije 4 (IPv4, Internet Protocol version 4), mjesta za miran san nažalost nema. Vrlo se brzo shvatilo da je razvoj računalne industrije, a pogotovo Interneta, nadišao i najsmjelija predviđanja i da se nešto mora poduzeti što je prije moguće. Naime, svako računalo ili bilo koji drugi uređaj spojen na Internet, da bi mogao komunicirati s drugim uređajima, mora imati svoju jedinstvenu adresu koja ga jednoznačno određuje. No, prema IPv4 predviđeni 'dovoljno velik' broj raspoloživih adresa, zbog neplanirano velikog porasta broja uređaja spojenih na Internet (ali djelomično i zbog neracionalno dijeljenih adresa u samim počecima Interneta) naprosto neće biti dovoljan već u vrlo bliskoj budućnosti. Stoga je bilo nužno pristupiti izradi novoga adresnog plana – internetskog protokola. Tako je donesen IPv6, koji je predvidio ukupan broj adresa dovoljan za svaku zvijezdu na nebeskom svodu ili ako želite – za svako zrnce pijeska na Zemlji. Znači, brige oko postojanja dovoljnog broja adresa više ne postoje. No, time svi problemi oko primjene novog internetskog protokola nisu riješeni. Sada preostaje sve aplikacije, počevši od onih najjednostavnijih kao što su elektronička pošta i web, prilagoditi novom protokolu. To je velik i opsežan posao koji je moguće napraviti na dva načina – gradnjom paralelnih mreža (pojedinih dijelova ili novog Interneta) koje će u jednom trenutku zamijeniti postojeći ili tzv. tuneliranjem unutar postojeće organizacije mreža. Budući da prva opcija i nije najisplativija, posao se obavlja kao kombinacija tih dvaju načina. Tako se IPv6 svijet sada nalazi otprilike negdje gdje se postojeći Internet nalazio u prvoj polovici 90-ih godina. Planirani datum potpunog prelaska na novi protokol u takvom okružju, naravno, nije poznat. S obzirom na sve navedeno uz IPv6 protokol, iznimno je važno držati korak i pripremati mrežu za prelazak na novi protokol. Taj se prelazak nužno mora izvesti na način potpuno neprimjetan za krajnjeg korisnika. Stoga se ispitivanjem primjene IPv6 protokola i prilagodbom aplikacija bavio i nastavit će se baviti i velik dio projekta GigaCARNet. Premda se to rijetko spominje i često zaboravlja, temelj akademske zajednice ipak predstavljaju – sami studenti. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti i kako cijela GigaCARNet priča izgleda iz njihove perspektive. Naime, na temelju rezultata projekta GigaCARNet i uspostave mrežne infrastrukture, provedeno je i spajanje studentskih domova na CARNetovu mrežu. Iako već i prije spojeni na akademsku mrežu, ovaj je put to podrazumijevalo i uspostavu lokalnih računalnih mreža po studentskim sobama. Time su se određeni dijelovi studentskih domova približili svjetskim standardima. To znatno unaprjeđuje proces učenja i pohađanja same nastave te otvara mnoga nova polja za uspostavu suradnje na relaciji student-ustanova, student-profesor i student-student. Primjere takve suradnje u svijetu dosad smo mogli samo promatrati, a sad ih možemo razvijati i pratiti njihov životni tijek i na vlastitim primjerima. Pritom pak kao pravo pitanje vjerojatno ostaje koliko su same ustanove i nastavno osoblje spremni za nešto takvo. U takvom načinu razvoja studentskog društva kino čini se više nije u modi. Kilobiti u sekundi ili pristupna mreža Tako dakle stvari stoje u krilu akademske zajednice – uz bok i ravnopravno sa svijetom. A kako stvari stoje kad se vratimo doma? Nažalost, moramo opet upotrijebiti poznatu uzrečicu – a sada nešto potpuno drugačije. Skidate li od doma mp3-ce? Otvarate li doma mail veći od 2 MB i pri tome ostajete mirni i sabrani? Možete li od kuće preko NetMeetinga obaviti kratak razgovor s kolegama ili studentima bez odlaska u ured? Ako su svi gornji odgovori 'ne', tada pripadate grupi tipičnih hrvatskih korisnika Interneta. Riječju, još uvijek živite u mračnom internetskom Srednjem vijeku. Posjedujete li ISDN, pripadate u povlaštenu grupu korisnika, naprednih. A razmišljate li o DSL priključku, možemo vam samo čestitati i zavidjeti. Dok mi svoje muke mučimo, evo kako internetsko Novo doba izgleda Negdje Drugdje. Samo 50 km zapadnije od Zagreba ADSL mjesečni studentski pristup (na brzinama 2 Mbps/512 kbps) možete imati za 200-tinjak kuna. A za primjer kamo to sve vodi evo moje prijateljice u Engleskoj - korisniku koji uzme određeni paket satelitskih televizijskih kanala kao besplatan dodatak u pretplatu od kakvih desetak funti uključuje se i širokopojasni pristup Internetu ili obratno. Mi smo, dakle, još uvijek u spomenutom internetskom Srednjem vijeku. U našoj se situaciji iz raznih subjektivno-objektivnih, ali jedino i isključivo 'T' razloga ISDN tehnologija (usput, o kojoj smo na zadnjoj godini mojeg studija – 1999. – govorili kao o 'zastarjeloj' tehnologiji) do prije nekoliko mjeseci predstavljala kao vrhunski proizvod pristupne tehnologije. Situacija se doduše popravlja, dostupnost DSL tehnologije raste doslovno iz sata u sat, no pogubnost upuštanja u takav pothvat po kućni budžet na ovom bi mjestu bilo neukusno spominjati. Mali prostor, dva različita svijeta Svakog dana susrećemo se dakle s dva tako različita svijeta. Iako se ipak bližimo pristupačnijim uvjetima pojedinačnog rezidencijalnog pristupa, jaz između ta dva svijeta – akademskog i komercijalnog rijetko je u kojoj zemlji veći. Ostaje nam do daljnjega uživati samo u punom sjaju računalno-komunikacijske infrastrukture akademske zajednice. I nadati se da će i naši domovi jednoga dana zasjati u raskoši jeftinog i dostupnog širokopojasnog Interneta. I dok ostaje pitanje u kojem će to desetljeću biti, zasad je sigurno jedno – bit će bežičan. P.S. Potpisnik ovih redova ovaj je članak redakciji ponosno poslao mailom s računala od kuće iskoristivši punu blagodat svoje modemske, 33,6-kilobitne internetske veze.