Jadranka Lasić-Lazić: Repozitoriji digitalnog obrazovnog materijala kao sastavnica kvalitete suvremenih koncepta obrazovanja

Ožujak 2005. / godište V / ISSN 1333-5987

Obrazovanje i obrazovni procesi stubokom se mijenjaju. Promjene zahvaćaju sve sastavnice obrazovanja, a razvojna dinamika osobito je vidljiva u području nastavnih sredstava i izvora: knjiga, udžbenika, priručnika, predavanja, zbirki zadataka itd. U okrilju recentnih spoznaja o obrazovanju, suvremenog konteksta znanosti i istraživačkog rada te tehnološkog razvitka obrazovna građa sve češće nastaje, distribuira se i postaje dostupna u digitalnom obliku. Rast količine digitalnog obrazovnog materijala uvjetovan je, uz reformske težnje u obrazovanju, koncepte cjeloživotnog učenja i virtualnih obrazovnih okružja, stalnim znanstveno-tehnološkim napretkom: neprekinuta kumulacija novih znanja donosi ubrzano zastarijevanje obrazovne građe, potičući potrebu za izmjenom, nadogradnjom i prilagodbom.

Jadranka Lasić-Lazić Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti jlazic@ffzg.hr Mihaela Banek Zorica Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti mbanek@ffzg.hr Sonja Špiranec Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti sspiran@ffzg.hr

Na opisani porast građe u elektroničkom obliku utječe i sama priroda znanstveno-istraživačkog rada, u kojem se rezultati proizvode, diseminiraju i prikazuju uz pomoć digitalnih medija (eng. digital scholarship). Proizvodnja takvih izvora je složena, skupa i zahtijeva izraziti angažman. Primjereni mehanizmi i instrumenti omogućili bi organiziranje, pretraživanje i pronalaženje toga materijala, a njegovo bi ponovno korištenje (reuse) pridonijelo racionalnosti i učinkovitosti procesa obrazovanja te osiguralo iscrpnije iskorištavanje intelektualnog potencijala akademske sredine. Primjeri su takvih mehanizama repozitoriji digitalnog obrazovnog materijala. Repozitoriji - pojmovno određenje i funkcionalnosti Repozitorij je zbirka digitalnog obrazovnog materijala koja omogućuje sustavno upravljanje procesima objavljivanja, pristupa i pohrane nastavnog/obrazovnog sadržaja. Repozitoriji se razlikuju od uobičajenih web kataloga, portala i tražilica jer korisnicima (učenici, studenti, znanstveno-nastavno osoblje) nude informacijski pristup strukturiran i organiziran na način da podržava ciljano pronalaženje i korištenje nastavne građe, odnosno visokokvalitetnih i pedagoški oblikovanih radova. Kako bi tu osnovnu zadaću ispunili, repozitoriji nastavnih sadržaja opisuju se i indeksiraju uz primjenu suvremenih standarda metapodataka. Metapodatci namijenjeni označivanju digitalne obrazovne građe specifični su jer pored osnovnog opisa i organiziranja izvora prema formalnim kriterijima (autor, naslov, predmet) moraju raspolagati nizom parametara koji omogućuju pronalaženje i korištenje materijala prema pedagoškim karakteristikama, odnosno njihovoj ulozi u obrazovnom procesu (oblik nastavnog gradiva, tip i razina interaktivnosti, duljina učenja, potrebna predznanja itd.). U svijetu danas postoje brojne organizacije koje se bave pitanjem metapodataka i organizacije sadržaja repozitorija, čiji su rezultat postupno kretanje prema specifikacijama za e-učenje, objekte učenja i standardiziranom okružju. [1] U literaturi je već zabilježen nemali broj argumenata koji upućuju na prednosti uspostavljanja repozitorija. Tehnološki gledano repozitoriji su baze podataka, no nadilaze funkciju spremišta osiguravajući mehanizme pronalaženja, razmjene i ponovnog korištenja materijala. Osim već spomenute potrebe izgradnje izvora za virtualna obrazovna okružja i infrastrukture za cjeloživotno obrazovanje, repozitoriji digitalne obrazovne građe ujedno su pokazatelj znanstvene produkcije određene zajednice koji može pozitivno utjecati na njezinu vidljivost u srodnim zajednicama i široj javnosti. Omogućavajući ponovnu upotrebu obrazovnih izvora pridonose racionalizaciji obrazovnog procesa te ukazuju na kvalitetu određene obrazovne zajednice. Repozitoriji potencijalno mogu poslužiti kao instrument na temelju kojeg je moguće vrednovati znanstveni rad i produkciju, a ako je to određenim sustavom predviđeno, pomaže u pripremi dokumentacije za vrednovanje znanstvenog rada (napredovanje, izbor i reizbor). Općenito govoreći, repozitoriji omogućuju diseminaciju i pristup rezultatima istraživanja, obrazovnih procesa, potiču i ubrzavaju učinak istraživačko-obrazovnih procesa te međusobno oplođivanje disciplina. [1] Standardizacijom u području e-učenja, specifično u odnosu na metapodatke, bave se primjerice IMS Global Learning Consortium ( http://www.imsglobal.org/ ), CanCore ( http://www.cancore.ca/en ), ARIADNE ( http://www.ariadne-eu.org/ ), IEEE/LTSC LOM ( http://ltsc.ieee.org/ ), Dublin Core Metadata Initiative ( http://dublincore.org/ ) Arhitektura repozitorija U svijetu danas već postoji nemali broj repozitorija, bilo da se nude u okviru direktorija (gateways) kao što su: Education Network of Australia (EdNA) (http://www.edna.edu.au), European Schoolnet (http://eschoolnet.eun.org/ww/en/pub/eschoolnet/index.htm), The Gateway to Educational Material (GEM) ( http://www.thegateway.org ), bilo da su dostupni i pretraživi samostalno, kao MERLOT (http://www.merlot.org), CAREO: Campus Alberta Repository of Educational Objects (http://www.careo.netera.ca), EDUCANEXT ( http://www.educanext.org/ubp ), CLOE: Cooperative Learning Object Exchange ( http://cloe.on.ca/ ), Ilumina: Educational Resources for Science and Mathematics ( http://www.ilumina-dlib.org/l ), SMETE (http://www.smete.org), MathGate (http://www.mathgate.ac.uk), Wisconsin Online Resource Center (http://www.wisc-online.co). Navedeni su primjeri različiti po svom obuhvatu, sadržaju i funkcionalnostima, a nastaju na nacionalnoj, institucionalnoj, disciplinarnoj razini ili po nekoj drugoj osnovi umreživanja. Repozitoriji primjerice mogu biti specijalizirani s obzirom na informacije koje obuhvaćaju, kao što su to BioResearch ( http://biome.ac.uk ), koji sadrži građu vezanu za biomedicinu, kao i specijalizirane metapodatke koji opisuju potrebe ove specifične zajednice (biomedicina i srodna područja). Nasuprot tome, MERLOT se temelji na otvorenom pristupu obuhvaćajući informacije iz svih područja. Taj repozitorij uz nastavni materijal i pripadajuće metapodatke obuhvaća recenzije, nastavne planove i zadatke. Repozitoriji prema tome mogu ponuditi široku lepezu usluga. Bez obzira na navedenu raznolikost, postojeći repozitoriji u svijetu po svojoj se arhitekturi u načelu mogu podvesti pod neku od sljedećih skupina: centralizirani tip: sadržava pohranjene izvorne dokumente uz pripadajuće metapodatke decentralizirani tip : sadržavaju metapodatke o obrazovnoj građi uz link na adresu na kojoj je građa dostupna distribuirani tip: veći broj repozitorija moguće je pretraživati iz jedinstvenog sučelja hibridni modeli koji predstavljaju kombinaciju prethodno spomenutih modela. Velik broj autora ( Australian National Training Authority , 2003) drži da se centralizirani sustavi obično javljaju na institucionalnoj razini (primjerice repozitorij jednog fakulteta ili sveučilišta), no da su takvi repozitoriji limitirani po svojim funkcionalnostima te da postoji opasnost od zatvorenosti takvih sustava. Nasuprot tome, distribuirani su sustavi znatno složeniji, zbog čega se mogu javiti problemi interoperabilnosti ili rješavanja autorskih prava. Bez obzira na arhitekturu, dobro osmišljeni i organizirani repozitoriji s velikim brojem izvora od izuzetne je vrijednosti za svaku obrazovnu zajednicu i pretpostavka izgradnje kvalitetnih virtualnih obrazovnih okružja. Unatoč tome, kompleksnost i troškovi razvoja takvih sustava nerijetko predstavljaju prepreku za izgradnju repozitorija. U okviru navedenih dvojbi i potencijalnih prepreka, u literaturi se povela rasprava o objektima učenja (learning objects) kao temeljnim jedinicama koje se pohranjuju u repozitorije. Sadržaj repozitorija: objekti učenja (LO: learning objects) Danas još ne možemo govoriti o jednoznačnom i univerzalno prihvaćenom pojmovnom određenju objekta učenja (learning object). Usprkos nemalom broju definicija nema podudarnih mišljenja i konačnih stavova o tome što jest objekt učenja. Razlog tomu vjerojatno valja potražiti u velikom rasponu oblika i formata objekata učenja te mogućnosti njihove primjene u raznim obrazovnim okružjima i situacijama. Kako je posrijedi apstraktni koncept, u literaturi se koristi nekoliko analogija za njegovo objašnjenje ( Australian National Training Authority , 2003): lego kockice atomi i molekule konstrukcija kuće građevni blokovi organski elementi Prva i najraširenija analogija pojavila se s obzirom na poznate karakteristike lego kocaka: svaku je lego kocku moguće kombinirati s drugom postoji mogućnost slaganja na razne načine intuitivno se koriste i svatko može izgraditi proizvoljne strukture (Wiley, 1999). Spomenuta analogija polazi od pretpostavke da objekti učenja imaju iste karakteristike te da se objekti učenja mogu povezati s drugim objektima učenja kao što djeca slaganjem lego kocaka stvaraju sve vrste struktura. U okviru druge analogije polazi se od karakteristika atoma kao temeljnim značajkama objekata učenja: nije moguće svaki atom kombinirati s bilo kojim drugim atomom atomi se mogu spajati na način predodređen njihovom strukturom potrebna su predznanja i temeljito poznavanje područja za spajanje atoma (Wiley, 1999). Drugim riječima, zbog unutarnje strukture objekte učenja nije moguće proizvoljno kombinirati, a kombiniranje objekata učenja bez predznanja i bez utemeljenja u teoriji poučavanja rezultirat će većim, ali pedagoški besmislenim jedinicama. Treća analogija, tzv. organska, ide korak dalje i osim odnosa dvaju objekata obuhvaća i kontekst te sudionike, proizvođače objekata i njihove korisnike ( Paquette; Rosca, 2002 ). Kao što je vidljivo iz spomenutih analogija, koncepti i spoznaje o objektima učenja razvijaju se i nadograđuju, pa je posljedično u literaturi moguće naići na razne definicije i određenja objekata učenja. Pojednostavljeno rečeno, objekti učenja jesu entiteti iskoristivi u raznim situacijama poučavanja. Odraz su rastuće potrebe brzog stvaranja ponovno iskoristive građe upotrebljive u sustavima e-učenja, a čine ih mali djelići sadržaja učenja koji mogu biti povezani s drugim objektima, stvarajući tečajeve (kolegije) i kurikulume. U širem smislu objekt učenja moguće je definirati kao bilo koji digitalni ili nedigitalni objekt koji se može koristiti za učenje, poučavanje i obrazovanje ( IEEE Learning Technology Standards Committee, 2002) . U užem smislu mogu se odrediti kao iznova iskoristivi digitalni izvori koji podržavaju učenje (Wiley, 2000). Autor navedene definicije dodaje da okosnicu objekata učenja čini ideja o razlamanju sadržaja na male komadiće koji se mogu koristiti u raznim obrazovnim okružjima. Prema drugom se tumačenju objekt učenja definira kao ponovno upotrebljiva, medijski nezavisna informacija koja se koristi kao modularni građevni blok za nastavne sadržaje. Obuhvaćaju iznimno široku lepezu formata, od tekstualnih izvora do sofisticiranih multimedijskih aplikacija (Cohen, 2002). Iz navedenih određenja proizlaze osnovni atributi objekata učenja: svaki objekt učenja sadržajno je samodostatan i može biti korišten nezavisno od drugih objekata učenja mogu se ponovno upotrebljavati isti objekt učenja može biti korišten u raznim okružjima u različite svrhe. mogu se grupirati (agregacija) u veće zbirke sadržaja koje čine sadržajnije jedinice učenja označeni su metapodatcima koji opisuju objekt učenja te dopuštaju njegovo dohvaćanje tijekom pretraživanja. Iako se svaki objekt može koristiti samostalno, njegov je temeljni smisao i prednost u mogućnosti kombiniranja nekoliko objekata. S obzirom na relativno visoku cijenu oblikovanja kvalitetnih objekata učenja obećanje ponovne iskoristivosti privlači pozornost upravljačkih struktura i školske/visokoškolske administracije, kao i izdavača koji nastoje amortizirati visoku proizvodnu cijenu te osigurati povrat digitalnih investicija. S druge strane, autori mogu očekivati veći odjek i priznanje za svoj rad, dok pedagozi i stručnjaci iz područja obrazovanja osim ekonomskih argumenata nalaze izazov u mogućnosti ponovnog korištenja raznih strategija poučavanja u novim okružjima i situacijama. Veličina samog objekta, odnosno njegova granularnost, uz samu definiciju također je predmetom rasprava. Izraziti interes za utvrđivanjem optimalne mjere granularnosti izvire iz odnosa razine granularnosti i mogućnosti ponovnog korištenja. Naime, što je manji objekt učenja, veća je vjerojatnost njegove ponovne iskoristivosti. No sa smanjivanjem objekta učenja smanjuje se i njegova pedagoška vrijednost i svrhovitost. Obrnuto, što je veći objekt, on donosi veću količinu konteksta, smanjujući mogućnost ponovnog korištenja. Iako dilema o konačnoj i optimalnoj razini glanularnosti u literaturi još nije razriješena, postoji očit konsenzus u odnosu na osnovno obilježje pojedine granule znanja: svaki, pa i najmanji objekt učenja, određen je intrinzičnom odgojno-obrazovnom vrijednošću. Objekt učenja nije informacijski objekt ili komadić znanja, već mora potaknuti proces učenja, biti usmjeren na odgojno-obrazovni cilj te rezultirati stečenom vještinom, znanjem, odnosno kompetencijom. Kako bi se objekti učenja mogli optimalno koristiti, potrebno ih je pohraniti i učiniti dostupnima putem repozitorija. Repozitorij može sadržavati objekte učenje u velikom rasponu složenosti i granularnosti, a s obzirom na postavljenu svrhu njegove funkcionalnosti trebale bi biti sljedeće: pretraživanje/pronalaženje/prebiranje objekata učenja održavanje (kontrola inačice) kontrola kvalitete (sustav koji osigurava standardiziranost objekata učenja u tehničkom i pedagoškom smislu te u pogledu metapodataka) slanje i polaganje izvora u repozitorij pohrana (smještaj predanog objekta s jedinstvenim elementima identificiranja koji omogućuju njegovo pronalaženje) Uz navedene funkcionalnosti, s povećanjem kritične mase repozitorija na Internetu sve je očitija potreba za modelima repozitorija koji nude određenu razinu »menedžmenta, odnosno upravljanja nad objektima učenja« i osiguravanje mehanizama za savjetodavne i administrativne funkcije poput zaštite autorskih prava tj. intelektualnog vlasništva, sigurnost pristupa itd. Korak dalje - problemi i nedoumice Unatoč snažnim argumentima za izgradnju repozitorija i zasnivanje nastavnog sadržaja na konceptu objekata učenja, postoji čitav niz nedoumica koje usporavaju razvoj opisanog modela. Objaviti materijal za učenje u digitalnom obliku još se uvijek ne vrednuje na isti način kao objavljivanje obrazovnog materijala u tiskanom obliku, što znatno snižava motivaciju potencijalnih kontributora za polaganjem uradaka u repozitorij. Vrlo velika dostupnost digitalnih materijala ostavlja još uvijek neriješenim ili slabo riješenim pitanja poput zaštite autorskih prava i zaštite intelektualnog vlasništva. Sustavi korištenja tiskanih materijala, poput knjižara, knjižnica, čitaonica, sa svim servisima koji ih podržavaju, dobro su razvijeni i uhodani, dok su sustavi korištenja digitalnih materijala (računala, elektroničke mreže i sustavi održavanja virtualnih knjižnica) tek u začetku i nemaju adekvatno društveno valoriziran status koji bi stimulirao njihov razvoj. Nastavnici mogu koristiti postojeće objekte učenja za ubrzavanje stvaranja novih prezentacijskih rješenja, za stvaranje programa nastavnih predmeta, izradu vježbi i ispita. Međutim, postoji i realna opasnost da će objekti učenja biti isporučeni kao strukturirano, kontrolirano okružje za učenje, koje će težiti prema "upravnom" stilu isporuke ili, još gore, vratiti nas prema "receptivnom" pristupu, kao što je to često u brojnim komercijalnim projektima velikih izdavačkih kuća. Projekt OIZEOO Iako su oblikovanje objekata učenja i odgovarajućih repozitorija potencijalno predmet interesa za upravnu i administrativnu zajednicu obrazovnih sustava, izdavače, autore, pedagoge i stručnjake, u Hrvatskoj ova problematika nije naišla na odjek podudaran onome u svijetu . Repozitoriji na nacionalnoj razini ili distribuiranog tipa još nisu zaživjeli, a mogućnosti i dosezi objekata učenja nedovoljno su zastupljeni u literaturi, unatoč sve široj primjeni sustava e-učenja u hrvatskim obrazovnim sustavima. Znanstvenoistraživački projekt pod nazivom Organizacija informacija i znanja u elektroničkom obrazovnom okruženju OIZEOO (http://infoz.ffzg.hr/oizeoo) koji se provodi na Odsjeku informacijskih znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu usmjeren na premošćivanje tog raskoraka u smislu planiranog organiziranja i upravljanja objavljivanjem i pristupom nastavnom materijalu zasnovanom na suvremenoj tehnologiji i spoznajama u svijetu. Takav cilj obuhvaća i planiranje i oblikovanje repozitorija nastavnih sadržaja, njihovo opisivanje i indeksiranje uz primjenu suvremenih standarda metapodataka i analizu stavova nastavnika i korisnika modela uz uvažavanje koncepta slobode pristupa i zaštite autorskih prava. U sklopu projekta testiraju se odabrani postupnici na primjeru nastavnog materijala u elektroničkom okružju iz područja informacijskih znanosti. Zaključak Otkrivanjem didaktičkih potencijala internetske tehnologije raste količina digitalnih izvora, uvjetujući i rastuću potrebu za sustavima obrade, pohrane i pretraživanja koji će omogućiti pristup i dijeljenje tih izvora. Razvoj takvih sustava zahtijeva standardizaciju u oblikovanju izvora (learning objects), katalogiziranju (metapodatci) i pohranjivanju (repozitoriji). Pitanja repozitorija i objekata učenja kao temeljnim entitetima pohranjenima u repozitoriju multidisciplinarni je problem koji zahvaća razne zajednice: od autora/nastavnika, pedagoga i teoretičara u području obrazovanja, izdavača, knjižničara, visokoškolske/školske administracije do svih koji se bave obrazovanjem u širem smislu. U radu je izložen pregled suvremenih spoznaja o repozitorijima i objektima učenja, njihovim pojmovnim definicijama, osobinama i određenjima, argumentima za njihovu uspostavu te problemima i mogućim preprekama za oblikovanje repozitorija. Članak se posebno osvrće na objekte učenja oko kojih se još uvijek nije iskristaliziralo jedinstveno stajalište, bilo u odnosu na definiciju, bilo u odnosu na potrebnu granularnost. Unatoč širokoj lepezi stavova i tumačenja, iz literature se iščitava jasan konsenzus oko ideje repozitorija kao mehanizma i instrumenta koji omogućuje organizaciju, pretraživanje i pronalaženje obrazovnog gradiva u digitalnom formatu, čije bi ponovno korištenje pridonijelo racionalnosti i učinkovitosti procesa obrazovanja te osiguralo iscrpnije iskorištavanje intelektualnog potencijala obrazovne sredine. Bez primjerenih repozitorija težnje ka kvaliteti i učinkovitosti obrazovnih sustava, produktivnim modelima poučavanja ili izgradnji infrastrukture za cjeloživotno obrazovanje ostaju bez ključne sastavnice.