Nataša Boškic, UBC: Imate li problema s vašim online predavanjem? Nazovite instrukcijskog dizajnera

Svibanj 2005. / godište V / ISSN 1333-5987

Instrukcijski dizajner ključna je figura u modernom obrazovnom svijetu. Ovo relativno novo zanimanje nastalo je zbog promjene odnosa između učenja i strategija poučavanja koje se primjenjuju u računalno potpomognutoj nastavi. Distribuirano učenje, koje podrazumijeva primjenu različitih računalnih i komunikacijskih tehnologija, zahtijeva veću stručnost od one koju ima nastavnik u tradicionalnoj nastavi. Instrukcijski dizajner trebao bi poznavati i pedagoška načela i najbolja tehnološka rješenja. Ovaj članak definira zanimanje instrukcijskog dizajnera, utvrđuje koje bi on temeljne kvalifikacije trebao imati, te razmatra neke njegove glavne odgovornosti i zadaće. Pritom postoji razlika između akademskog i poslovnog okruženja, u kojima su kvalitete i vještine instrukcijskog dizajnera jednako potrebne.

Nataša  Boškić, MDE The University of British Columbia, Vancouver natasha.boskic@ubc.ca

Uvod Brz razvoj tehnologije u posljednjih deset ili dvadeset godina, osobito komunikacijske tehnologije, potaknuo je razvoj novih odnosa te novih pristupa u razumijevanju i nošenju s promjenama. Najznačajnije posljedice ovog razvoja vidljive su na području obrazovanja, gdje je kakvoća poučavanja i učenja postala uvjetovana dobrom interakcijom s obrazovnim medijima, te komunikacijom s drugima putem tih medija. Nova zanimanja, među kojima i zanimanje instrukcijskog dizajnera, nastala su kao posljedica potrebe da se načini glatki i bezbolni prijelaz s tradicionalnog obrazovnog okruženja na online okruženje. Definicija Tko je instrukcijski dizajner i koja je njegova uloga? Uvođenje tehnologije u svakodnevno učenje i poučavanje ne zahtijeva samo primjenu određenih alata već i značajnu promjenu pedagoških paradigmi (Bates, 2001.). Krajnji cilj obrazovanja je primjena onih načina poučavanja koji će zadovoljiti sve potrebe učenika, ali isto tako i iskoristiti puni potencijal postojeće obrazovne tehnologije, da bi se postigli predviđeni ciljevi učenja. Instrukcijski dizajner stoga nije stručnjak za neko područje ili predavač. To je osoba koja pomaže predavačima u dizajniranju i izradi materijala koji se koriste u online obrazovanju, ili pak u nastavi koja je djelomično potpomognuta upotrebom računala, te na taj način koriste sve mogućnosti upotrebe tehnologije u obrazovanju. Wiley (2003.) opisuje instrukcijske dizajnere kao „grupu ljudi koji poznaju procese učenja i napredne tehnologije, kojima je cilj omogućiti što lakše usvajanje obrazovnih sadržaja, te koji vjeruju da tehnologija može igrati važnu ulogu u ostvarenju određenih obrazovnih ciljeva“. Budući da se tehnologija razvija brže no što se mi tome možemo prilagoditi, postoje razni nazivi za osobu koja radi u instrukcijskom dizajnu: obrazovni tehnolog, nastavni stručnjak, obrazovni stručnjak, stručnjak za razvoj nastave, stručnjak za učenje, projektni menadžer, čak i stručnjak za razvoj obrazovnih medija te mnogi drugi. Svaki od ovih naziva je točan jer zanimanje instrukcijskog dizajnera obuhvaća sve ove poslove pa i više od toga. Kompetencije Kvalificirana osoba mora posjedovati određene kompetencije koje razlikuju njeno zanimanje od drugih. Prvi korak u razvoju nekog zanimanja je utvrđivanje standardnog skupa kompetencija. To ne samo da omogućava razvoj te profesije već i poboljšanje kakvoće proizvoda, te veće zadovoljstvo korisnika. Od 1970. godine brojni su istraživači i znanstvenici razvili razne taksonomije za organizaciju standardnih kompetencija. U početku se radilo o jednostavnim vještinama koje su bile usredotočene na određene zadatke, no u razdoblju između 1981. i 1993. godine utvrđen je novi okvir koji je prikazivao promjene u percepciji zanimanja (Reiser i Dempsey, 2002.) . Taj novi okvir uključivao je, primjerice, određivanje projekta prikladnog za instrukcijski dizajn, provođenje procjene potreba, analizu značajki okruženja, odabir strategija u poučavanju itd. Godine 1998. Međunarodni odbor za određivanje standarda u izobrazbi predavača i izvođenju nastave i poučavanju (IBSTPI) predložio je 23 kompetencije, podijeljene u 4 glavna područja: stručni temelji, planiranje i analiza, dizajn i razvoj, implementacija i menadžment. Posljednja inačica ovog dokumenta, izmijenjena 2003. godine, dostupna je na sljedećoj adresi http :// www . ibstpi . org / id _ competencies . htm .Udruženje za obrazovne komunikacije i tehnologiju (AECT) u suradnji s Nacionalnom komisijom za akreditaciju izobrazbe učitelja (NCATE), predložilo je dvije razine kompetencije: početnu i naprednu, u područjima dizajna, razvoja, korištenja, menadžmenta i evaluacije. Formalno priznanje ovih kompetencija, to jest priznanje individualnih vještina i znanja, u konačnici će dovesti do postupka certifikacije (Bratton, 1995.). Pitanja vezana za certifikaciju odredit će svrhu, troškove, koristi, kao i stručno tijelo koje će obavljati certifikaciju. Opis posla i specifične zadaće Što će instrukcijski dizajner učiniti sa svojim vještinama i znanjem? Mnogi znanstvenici tvrde da prijelaz s tradicionalnog načina poučavanja na interaktivno online okruženje zahtijeva više vještina no što ih današnji prosječni predavači posjeduju (Baldwin, 1998.; Young 1997.). Postoji mogućnost da nastavnici s velikim iskustvom u svom području pripreme loše online predavanje, osobito ako su malo ili nimalo obučeni za održavanje predavanja potpomognutih upotrebom tehnologije. Obrazovna okruženja su složenija i zahtjevnija no ikad prije. Lako je „iskrcati“ neobrađen materijal na računalni ekran. Pravi izazov je organizirati i oblikovati ga tako da pomogne ljudima u učenju. Taj materijal mora biti višenamjenski da bi se postigli najbolji rezultati u učenju (Talley, 2005.). Postoji sve veća potreba za instrukcijskim dizajnerima koji će moći vješto povezati tehnologiju i pedagogiju (Santovec, 2004.; Carnevale , 2000.). Oni su postali odgovorni za istraživanje, dizajn i razvoj nastavnog sadržaja. Obrazovni dizajn ima dugu povijest. Postoji više od stotinu modela Dizajna programa za učenje (ISD), no gotovo se svi temelje na „ADDIE“ modelu za dizajn obrazovnih programa, što je kratica za analizu, dizajn, razvoj, implementaciju i evaluaciju, kao što je dolje prikazano (Prikaz 1). ISD model kojeg su razvili Dick i Carey (1985.) razrađeniji je te ujedno i najpoznatiji. Glavne zadatke obrazovnog dizajnera, tj. postupak je moguće podijeliti u ovih 5 faza: Analiza: identifikacija teorija učenja iz kojih proizlaze brojni modeli instrukcijskog dizajna, kao i posljedice koje iz toga proizlaze. Važno je da instrukcijski dizajner dobro poznaje teorije poučavanja, epistemologiju i kognitivne znanosti, no važno je i da posjeduje razvijene analitičke vještine, koje će mu omogućiti da procijeni značajke i potrebe učenika, te da analizira značajke obrazovnog okruženja. Dizajn: opis ciljeva učenja, organizacija sadržaja i njegov raspored. Uzimajući u obzir i uvažavajući različitosti u načinima učenja te u kulturološkoj pozadini, koji snažno utječu na učenikov rad i uspjeh, instrukcijski će dizajner odabrati obrazovne strategije, aktivnosti i oblik zadataka. U ovoj se fazi mogu odabrati i mediji koji će se koristiti, ovisno o ciljevima i potrebama. Očekuje se da instrukcijski dizajner posjeduje neke vještine u stvaranju obrazovnih medija. To ne znači da nužno mora znati napraviti videoisječak; no on mora znati procijeniti koja tehnologija će najbolje poslužiti specifičnim potrebama (Heldberg, 2003.). Tehnologiju nije obavezno primjenjivati samo zato što ona postoji. Instrukcijski dizajner trebao bi načiniti analizu o tome koji bi mediji bili najprikladniji za prenošenje nekog nastavnog sadržaja. Razvoj: izrada i testiranje nastavnih materijala. Kreirajući nastavne materijale, instrukcijski dizajner ostavlja i dovoljno prilika za interakciju. Smatra se da je procjena zahtjevnosti sadržaja (Sweller, i dr. 1998.), koja određuje okvir Instrukcijskog dizajna, ujedno i njegov najvažniji element. Nadalje, instrukcijski dizajner trebao bi primjenjivati odgovarajuće tehnike da bi nastavne materijale iskoristio tako da ne dođe do kognitivnog preopterećenja, već da se stvori smisleno obrazovno okruženje. Implementacija: isporučivanje materijala polaznicima. U ovoj se fazi studenti prijavljuju za tečaj, isporučuju im se nastavni materijali te se razvija interakcija. U ovoj fazi instrukcijski dizajner uglavnom nadzire postupak te pomaže ako je potrebno. On je odgovoran za kakvoću sadržaja i njegovu pristupačnost korisnicima. Procjena: razvoj i primjena evaluacijskih strategija da bi se procijenila kakvoća učenja i poučavanja. Konačno, instrukcijski bi se dizajn trebao usredotočiti na ishode koje je moguće pouzdano i valjano izmjeriti. Evaluacija je neizostavni dio nastave, a analizom nastavnog postupka dolazi se do podataka ključnih za poboljšanje kakvoće programa. Evaluacija uključuje testiranje i ocjenjivanje studenata te procjenu učinkovitosti materijala za učenje kao i cjelokupnog predavanja. Tako se identificiraju mjesta na kojima je program za učenje bio uspješan ili neuspješan, preispituje se i poboljšava njegova kakvoća za iduću upotrebu. Budući da je nastavni razvoj trajni proces, a aktivnosti iz jedne faze u velikoj se mjeri preklapaju s aktivnostima iz drugih faza, ovih pet faza tvore trajni ciklus. Instrukcijski dizajneri mogu raditi samostalno ili u timovima. Budući da su zahtjevi na području obrazovanja vrlo složeni, timski rad je postao uobičajen. Instrukcijski dizajner sve češće surađuje sa stručnjakom za neko područje, stručnjakom za izradu obrazovnih medija te stručnjakom za tehničku podršku, no u radnu skupinu mogu biti uključeni i predstavnici korisnika, stručnjak za nadzor kakvoće, mentor i stručnjak za evaluaciju . Iz toga slijedi da je jedan od sve češćih zadataka instrukcijskog dizajnera razvoj i primjena menadžerskih tehnika u raznim obrazovnim kontekstima. Instrukcijski dizajner obično radi na više programa istovremeno, a njegova se uloga često razvija, tako da na kraju on postaje projektni menadžer. Zbog toga je važno da instrukcijski dizajner posjeduje menadžerske vještine dok surađuje s ostalim članovima radne skupine. Akademsko i poslovno okruženje Instrukcijski dizajneri imaju važnu ulogu i u akademskom i u poslovnom okruženju. Ako promotrimo nekoliko oglasa za posao instrukcijskog dizajnera, primijetit ćemo uobičajene značajke ovog zanimanja, no i neke razlike. Akademsko okruženje: Idaho State University Excelsior College Poslovno okruženje: SAIC Enspire Learning Prema Raiseru i Dempseyu (2002.), postoje tri široke kategorije uloga koje instrukcijski dizajner može zauzeti u poslovnom okruženju: (a) dizajner koji samostalno radi na projektu; (b) član radne skupine u velikim projektima; (c) vanjski ili unutarnji konzultant. Bez obzira na okruženje, instrukcijski dizajneri sudjeluju u sljedećim zadacima: osmišljavanje načina na koje se elektroničke igre i igračke mogu koristiti u nastavi omogućavanje hendikepiranim studentima pristup elektroničkim izvorima dizajn i razvoj multimedijskih CD-ROM paketa proučavanje kulturoloških pozadina učenika, njihovih načina učenja te potreba u nastavi temeljenoj na upotrebi Interneta poticanje rodne i obrazovne jednakosti u upotrebi Interneta dizajn interaktivnih web-stranica za sve predmete i sve razine priprema novih testova postignuća prikladnih za učenje putem Interneta dizajn računalnih simulacija za nastavu znanosti i tehnologije razvoj softvera za učenje jezika za međunarodne korisnike istraživanje mogućnosti primjene virtualne stvarnosti i umjetne inteligencije istraživanje upotrebe govora u interaktivnom obrazovnom softveru evaluacija svih navedenih primjena instrukcijskog dizajna i tehnologije. (Raiser i Dempsey, 2002.) Zaključak Svrha obrazovanja je uvijek bila da se učenicima pomogne da lakše uče. Instrukcijski dizajn obuhvaća čitav niz aktivnosti, no on se u biti temelji na povezivanju teorija učenja s dizajnom što boljeg softvera, da bi se postigli što bolji rezultati u učenju. Instrukcijski dizajneri stoga savjetuju kako da se učenje i poučavanje uklopi u tehnološki potpomognuto okruženje. „Instrukcijski dizajneri danas daju savjete o svemu, od obrazovne televizije do nastave potpomognute upotrebom računala i obrazovnih videa, tiskanih materijala i izgleda učionica.“ (Pulapaka, 2005.). Kao što Leigh (2005.) ističe u svom djelu Kratka povijest instrukcijskog dizajna instrukcijski će se dizajneri uskoro morati specijalizirati, budući da to područje postaje preširoko. Čini se da se to zanimanje već razvija.