|
Uvod
Pojavom Interneta i sve većom protočnošću podataka knjižnice su se počele susretati s nizom etičkih pitanja i problema. Studenti Bibliotekarstva na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na drugoj godini studija (odnosno na četvrtoj ukoliko su upisali četverogodišnji studij Informatologije) obavezno slušaju kolegij Pravni propisi i norme za knjižnice. U okviru Kolegija analiziraju i etički vid knjižničnog poslovanja i o njemu raspravljaju iznoseći vlastita razmišljanja i iskustva. Istraživanje koje će u ovom radu biti opisano provedeno je tijekom jednog predavanja iz spomenutog Kolegija, a nakon jednosatne rasprave u kojoj je bio razmotren niz pitanja vezanih uz etiku u Knjižničarstvu. Prije rasprave studenti su upoznati sa sadržajem etičkih kodeksa bibliotekara, muzeologa i arhivista, kao i s etičkim kodeksima knjižničarskih udruga niza europskih i svjetskih zemalja.
Metode i cilj istraživanja
Anonimnom anketom ispitana su ukupno 32 studenata. Anketa se sastojala od 12 tvrdnji. Studenti su trebali stupnjevati svoje slaganje s pojedinom tvrdnjom zaokruživši jedan od tri ponuđena odgovora – u potpunosti se slažem (1), djelomično se slažem (2) ili ne slažem se (3). Analiza rezultata podijeljena je u dvije kategorije – dostupnost građe i zaštita privatnosti korisnika. Kategorija zaštita privatnosti donosi šest tvrdnji vezanih uz dostupnost podataka o posuđivanoj građi, podacima o korisniku koje knjižnica posjeduje te zaštitu privatnosti pri korištenju Interneta. Kategorija dostupnost građe donosi pet tvrdnji vezanih uz otvorenost pristupa, cenzuru, ograničavanje dostupnosti naplaćivanjem pojedinih usluga, nabavu i zabranu pristupa djeci. Cilj istraživanja bio je utvrditi koliko su studenti Bibliotekarstva svjesni važnosti poštivanja etičkih vrijednosti pri radu u knjižnici, koje vrijednosti smatraju najbitnijima, o kojima imaju čvrste stavove, a koje još uvijek mogu biti predmetom rasprava.
Zaštita privatnosti korisnika
Zaštita privatnosti kao jednog od osnovnih ljudskih prava osjetljivo je pitanje u svim područjima ljudskog djelovanja, pa tako i u knjižničarstvu. Uz postojeće stare probleme, Internet je donio niz novih etičkih nedoumica za knjižničare. Knjižnica je ustanova koja za svoj rad i funkcioniranje mora tražiti određene podatke od korisnika, a tijekom rada svaka knjižnica ima mogućnost o svakom korisniku prikupljati niz podataka koji su povjerljive prirode (npr. koju građu posuđuje, koliko često dolazi u knjižnicu, što na Internetu pretražuje i sl.). Postavlja se pitanje koliko knjižnica smije imati slobode u prikupljanju i čuvanju takvih podataka, a da ne ugrozi privatnost svojih korisnika. Studenti su se u anketi morali izjasniti slažu li se sa šest tvrdnji vezanih uz zaštitu privatnosti korisnika. 1. Knjižnica smije trajno zadržati podatke o građi koju su pojedini korisnici posuđivali. Ono što pojedinac čita, posuđuje ili pretražuje na Internetu trebala bi biti njegova privatna stvar. Privatne stvari osobno su vlasništvo pojedinca. U slobodnim i demokratskim društvima sve što pripada pojedincu, neotuđivo je i ne smije se koristiti bez dozvole vlasnika. [1] Knjižnica ima mogućnost čuvanja podataka o korištenoj građi, a poneki korisnici to i žele kako bi mogli provjeriti da li su neku knjigu već čitali. Statistika posuđivane građe knjižnici koristi pri nabavi građe. Niti 1 od ispitanih studenata ne misli da bi knjižnica odmah morala brisati sve podatke o posuđivanoj građi, 14 studenata smatra da je takve podatke potrebno trajno čuvati, a 18 studenata smatra da se takvi podaci moraju čuvati privremeno. 2. Knjižničar smije od studenta zatražiti indeks kao polog za posuđenu građu. Knjižničari često, u nastojanju da osiguraju vraćanje tražene i rijetke građe, od studenata traže indeks kao polog. S tvrdnjom se slaže 8 studenata, djelomično ih se slaže 10, a 14 ih ne odobrava takve zahtjeve knjižničara. 3. Profesor smije dobiti podatke o građi koju posuđuje student. Alan Westin, profesor na Columbia University, 1992. godine objavio je popis s deset pravila kojih se treba pridržavati u zaštiti privatnosti. Jedno od njih je da ustanova smije koristiti osobne podatke samo uz pristanak pojedinca na kojeg se ti podaci odnose. [2] S tim se slažu svi ispitani studenti pa ne odobravaju davanje podataka profesorima. 4. Knjižničar smije korisniku dati osobne podatke drugog korisnika koji duže vrijeme ima zaduženu knjigu potrebnu prvom korisniku. Ova je tvrdnja usko povezana s prethodnom. Prethodna je specifičnija, a ova općenitija i odnosi se na dostupnost podataka o posuđivanoj građi bilo kojeg korisnika drugom korisniku. Četvero studenata misli da knjižničar smije davati osobne podatke jednog korisnika drugome, a 28 studenata se s tvrdnjom u potpunosti ne slaže. 5. Pravo na privatnost koje vrijedi za posuđivanje knjiga, vrijedi i za korištenje Interneta. Pojavom Interneta i njegovim korištenjem u knjižnici pojavio se i niz problema vezanih uz dostupnost, cenzuru i privatnost. Zbog lake dostupnosti informacija koje nisu primjerene pojedinim skupinama korisnika (npr. djeci) postavlja se pitanje može li se Internetom u knjižnici koristiti bez ikakvog nadzora. Zakoni u brojnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, zabranjuju izlaganje pornografije na javnom mjestu. [3] Knjižnica je javno mjesto, a na Internetu je pornografija jednostavno dostupna svakom korisniku. Je li ograničavanje pristupa takvoj vrsti informacija cenzura i ograničavanje pristupa? Ili je knjižnica dužna omogućiti svakom korisniku pristup svim vrstama informacija? Odgovori su prikazani u Grafikonu 1.; 15 studenata se s tvrdnjom u potpunosti slaže, 11 se slaže djelomično, a 6 se uopće ne slaže. 
Grafikon 1. Pravo na privatnost koje vrijedi za posuđivanje knjiga, vrijedi i za korištenje Interneta. 6. Knjižnica mora osigurati da samo korisnik Interneta može vidjeti ekran na kojem radi. Ova je tvrdnja vezana uz zaštitu privatnosti korisnika pri korištenju Interneta. Isto kao što korisnik može čitati knjigu tako da nitko ne vidi što čita, morao bi moći čitati i sa zaslona računala. [4] Knjižnice mogu osigurati takav raspored namještaja i računala da onemoguće uvid u zaslon računala bilo kome osim samom korisniku. Na taj način zaštićuju njegovu privatnost. Kao što prikazuje Grafikon 2. s tvrdnjom se slaže 14 studenata, 16 se djelomično slaže, a dvoje se ne slaže. 
Grafikon 2. Knjižnica mora osigurati da samo korisnik Interneta može vidjeti ekran na kojem radi. Uspoređujući odgovore na pojedine tvrdnje, uočljivo je da su studenti bili najneodlučniji u vezi s tvrdnjom broj 2 (Knjižničar smije od studenta zatražiti indeks kao polog za posuđenu građu.) i broj 5 (Pravo na privatnost koje vrijedi za posuđivanje knjiga, vrijedi i za korištenje Interneta.). Najujednačeniji stav studenti imaju o tvrdnji broj 3 (Profesor smije dobiti podatke o građi koju posuđuje student.).
[1] Gorman, Michael. Our enduring values. Chicago ; London : American Library Association, 2000. str 144. [2] Cit. prema Gorman, Michael, str 148. [3] Kazneni zakon / Narodne novine 110 (1997.), članak 197. [4] Gorman, str. 156.
Dostupnost građe
1. Nužno je da sva građa bude u otvorenom pristupu. Većina knjižnica nažalost nema dovoljno prostora da svu građu drži u otvorenom pristupu. Osim toga, postoji i rijetka i naročito vrijedna građa koja se ne drži u otvorenom pristupu. Ograničava li čuvanje građe u spremištima njenu dostupnost? Zahvaljujući knjižničnim katalozima, korisnik može imati pregled nad svom knjižničnom građom pa zatvoren pristup ne bi trebao biti zapreka dostupnosti informacija. Ipak 4 studenta misle da bi sva građa trebala biti u otvorenom pristupu, 16 njih se djelomično slaže s tvrdnjom, a 12 ih misli da nije nužno da sva građa bude u otvorenom pristupu. 2. Knjižnice ponekad smiju provoditi cenzuru kako bi zaštitile korisnike od nepoželjnih i nepodobnih informacija. Jedno od temeljnih načela svih knjižničarskih etičkih kodeksa je nepostojanje cenzure. Zakoni i ustavi demokratskih zemalja izričito zabranjuju bilo kakav oblik cenzure. [1] Ipak 2 studenta misle da je cenzura ponekad opravdana. S tvrdnjom se djelomično slaže 8 studenata, a 22 ih smatra da nikakav oblik cenzure u knjižnicama ne bi trebao biti dopušten. 3. Knjižničar smije onemogućiti pristup podacima djetetu ukoliko smatra da oni nisu prikladni djetetovoj dobi. Ova je tvrdnja usko povezana s prethodnom. Prema etičkim kodeksima svjetskih zemalja pravo na dostupnost informacija imaju svi, bez obzira na porijeklo, nacionalnost, spol, dob, vjerska ili politička uvjerenja. [2] U SAD-u je, na primjer, 2000. godine donesen Zakon prema kojem se zahtijeva da svaka knjižnica i škola u računala ugradi programe koji bi onemogućili maloljetnim osobama pristup građi koja im nije primjerena. S druge strane, knjižnice smatraju da je to u suprotnosti s osnovnim ustavom zajamčenim ljudskim pravima. [3] Može se očekivati da ispitanici koji su protiv cenzure, budu i protiv onemogućavanja pristupa određenim vrstama podataka djeci. Ipak, rezultati su različiti. Čak 20 studenata misli da knjižničar smije djetetu onemogućiti pristup određenoj vrsti podataka, 8 ispitanika se s tvrdnjom djelomično slaže, a 4 ih smatra da ne treba biti nikakvih ograničavanja. 
Grafikon 3. Knjižničar smije onemogućiti pristup podacima djetetu ukoliko smatra da oni nisu prikladni djetetovoj dobi. 4. Naplaćivanje pojedinih usluga (članarina, zakasnina, rezervacije) ograničavanje je slobodnog pristupa informacijama za sve. Knjižnice ne bi trebale naplaćivati članarine, zakasnine ni rezervacije. Svako naplaćivanje usluga u knjižnicama ograničava dostupnost građe na one korisnike koji te usluge mogu platiti. Studenti su u raspravi iskazali mišljenje da članarine ipak nisu previsoke, a knjižnici su ipak dodatni izvor zarade. Većina studenata, njih 22, odgovorilo je da se s tvrdnjom djelomično slaže, 4 smatra da naplaćivanje usluga ne otežava pristup informacijama, a 6 misli da usluge ne treba naplaćivati. 5. Knjižničar je svakom korisniku dužan pružiti sve vrste informacija ili korisnika uputiti na drugo mjesto gdje te informacije može pronaći. O knjižnici se danas govori kao o informacijskom središtu. Znanosti i tehnologija brzo se razvijaju, a informacije brzo zastarijevaju. Knjižnica ne može uvijek imati sve informacije koje su korisnicima potrebne, ali je dužna korisnika uputiti na druge izvore informacija (Internet, druge knjižnice i ustanove). S takvom tvrdnjom slaže se 26 studenata, a 6 se djelomično slaže. Odgovarajući na tvrdnje u vezi s dostupnosti građe studenti su odlučniji i njihovi stavovi su jasniji nego kad je u pitanju zaštita privatnosti korisnika. Studenti su najodlučniji pri odgovoru na tvrdnju broj 5 (Knjižničar je svakom korisniku dužan pružiti sve vrste informacija ili korisnika uputiti na drugo mjesto gdje te informacije može pronaći.).
[1] Ustav Republike Hrvatske. Zagreb : Informator, 1991. Čl. 38. [2] ETIČKI kodeks Hrvatskoga knjižničarskog društva. / HKD novosti 21(2002,), str. 14. ili http://www.hkdrustvo.hr [3] Hauptman, str 25.
Zaključak
Istraživanje je pokazalo da studenti Bibliotekarstva dovoljno dobro poznaju etičke probleme s kojima će se susresti radeći u struci. O većini etičkih pitanja imaju izgrađene stavove. Najviše neslaganja ima u pitanjima vezanim uz zaštitu privatnosti korisnika i korištenje Interneta. Razlog tome je u činjenici da je zaštita privatnosti, kao jedan od temeljnih etičkih postulata, često u sukobu s potrebama vezanim uz nesmetano funkcioniranje knjižnice. Najviše raznolikih odgovora, a i najviše rasprave tijekom predavanja, izazvalo je pitanje zaštite privatnosti pri korištenju Interneta u knjižnici. Zanimljivo je da se većina studenata slaže s provođenjem cenzure u svrhu zaštite korisnika (poglavito djece) od nepovoljnog sadržaja na pojedinim mrežnim stranicama. Najjasnije stavove studenti imaju o pitanjima vezanim uz prava studenata kao korisnika knjižnica. Ipak, njihovi stavovi nisu isključivo na strani studenta-korisnika, već su njihova razmišljanja objektivna – ne uzimaju u obzir samo potrebe studenata već i potrebe, (a često i teškoće) funkcioniranja fakultetskih knjižnica. Istraživanje je pokazalo da su studenti svjesni etičkih problema kao i činjenice da na sva pitanja nije uvijek jednostavno dati jednoznačne odgovore. Etika u knjižničarstvu je područje o kojem će se još dugo raspravljati upravo zbog toga što je pružanje i korištenje informacija osnova informacijskog društva koje je u neprestanom razvoju. O dostupnosti informacija ovisi cjelokupna ljudska djelatnost. Daljnjim njenim razvojem dostupnost informacija postat će još važnija, a etička pitanja još osjetljivija.
|
