Branka Vuk Koračak, Tihomir Katulić: Razgovor sa Simonom Atkinsonom, stručnjakom za e-learning sa Sveučilišta u Hullu

Studeni 2007. / godište VII / ISSN 1333-5987

Prilikom održavanja posljednje u nizu radionica Tempus Equibelt programa imali smo priliku razgovarati s g. Simonom Atkinsonom s britanskog sveučilišta Hull. G. Atkinson je jedan od vodećih britanskih stručnjaka za e-learning i u razgovoru je ponudio žive komentare razvoja e-learninga i svoje sugestije za primjenu tih tehnologija u Republici Hrvatskoj.

Branka Vuk Koračak Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNet Branka.Vuk@CARNet.hr Tihomir Katulić

Gospodine Atkinson, koliko se dugo bavite e-learningom? Godine 1993. radio sam na razvoju web sjedišta organizacije Opportunity International, britansko dobrotvorno društvo koje se bavi mikropoduzetništvom. Te su web stranice bile pune javno dostupnih informacija i edukacijskih sadržaja iako nisu imale formalnu edukacijsku komponentu. Mislim da bi se izrada tog sitea mogla nazvati mojim prvim svijesnim korakom u e-learning, iako, isto tako bih mogao nazvati e-learningom svoje korištenje i izradu edukacijskih sadržaja u Powerpointu 1989., ili korištenje Computer Based Training softvera krajem sedamdesetih dok sam još studirao. Pretpostavljam da to sve ovisi o izabranoj definiciji e-learninga. Čime se točno bavite na Sveučilištu u Hullu? Direktor sam Jedinice za podršku učenju i podučavanju, i isto tako vodim e-learning na Sveučilištu u Hullu. U obje ove uloge odgovoran sam za razvoj i implementaciju strategije i politike poboljšanja učenja naših studenata. Kako Sveučilište u Hullu mjeri kvalitetu e-learninga u Ujedinjenom Kraljevstvu? Nema formalnih testova kvalitete, formalne mjere za osiguranje kvalitete e-learninga. U razdoblju od 2006-2007 JISC (Joint Information Systems Committee) organizirao je zajedno s Akademijom višeg obrazovanja (Higher Education Academy) projekt kako bi se istražilo na koji način mjeriti uspješnost e-learninga. Mi u Hullu koristimo specifičnu metodu mjerenja kvalitete koju je razvio Opservatorij za visoko obrazovanje bez granica (Observatory on Borderless Higher Education), ali bili smo zainteresirani i za druge slične inicijative pa smo putem otkrili da bismo neke stvari mogli raditi i bolje, kao i da na nekim poljima stojimo bolje od drugih. Kakav pristup primjeni e-learning tehnologija bi bio najkorisniji za hrvatska sveučilišta, budući da većina njih ima slabo ili nikakvo iskustvo s e-learningom? Na tehnologije koje pomažu u učenju, a koje često smještamo u jednu veliku skupinu pod nazivom e-learning tehnologije, trebalo bi gledati  kao na pomoćne, korisne tehnologije koje su tu kako bi unaprijedile učenje. Ako to ne čine - onda nisu bitne. Stoga je pravo pitanje gdje je zapravo potrebno unaprijediti učenje, na kojim područjima? Da li je potrebno pružiti veći broj elektroničkih izvora znanja, mogućnosti asinkrone diskusije, baze podataka, on-line ocjenjivanje? Fundamentalno, mislim da je dobar onaj pristup koji postavlja pitanje kako unaprijediti učenje putem tehnologije. Može li, i zapravo treba li e-learning zamijeniti tradicionalne oblike podučavanja i učenja? Mislim da imamo u vidu različite definicije e-learninga! Smatram da 95% učenja i podučavanja na sveučilištima ima nekakav oblik podrške putem tehnologije, čak i ako je riječ samo o PowerPointu. Ako koristite definiciju tradicionalnog u smislu da predavač drži predavanje opremljen samo kredom i pločom, tada mislim da možemo reći da je e-learning već odavno velikim dijelom zamijenio tradicionalni obrazac. Ne govorim ovo zato što nastojim biti pretjerano pedantan, već zato što je to izuzetno važno naglasiti.. E-learning nije isto što i online učenje ili učenje na daljinu, i trebali bismo jasno definirati što svaki od tih koncepata za nas predstavlja. Hoće li učenje na daljinu ikada zamijeniti učenje u predavaonici na kampusu? Neće. Hoće li dostupnost materijala podrška učenju putem elektroničkih sredstava učiniti studijske programe fleksibilnijima i bogatijima? Hoće. Tehničke znanosti prihvaćaju e-learning brže nego društvene. Čini li vam se da se taj svojevrsni tehnološki jaz na području metodologije podučavanja smanjuje ili čak povećava? Imate li možda neki primjer? Smatram da društvene znanosti imaju jednako toliko razloga da se uključe u elektroničke sustave učenja kao i prirodne. Možda je razlika u njihovoj primjeni jednostavno u različitim vještinama koje predavači jednih i drugih disciplina posjeduju. Svakako, postoje brojni primjeri gdje su predavači, primjerice umjetničkih predmeta, vrlo uspješno stvarali online baze dokumenata, slika, filmova i druge elektroničke arhive. Treba li e-learning nužno biti skup? Postoje li možda neke jeftine tehnologije koje nas mogu usmjeriti na pravi put bez većih inicijalnih investicija? Ne treba. Najmoćnija elektronička oruđa koja danas koristimo na sveučilištima su elektronička pošta i Powerpoint. Ova su sredstva već tu, i nisu potrebna nikakva posebna ulaganja u infrastrukturu. Potrebna je investicija u obuku osoblja kao i u podizanje svijesti – to je investicija koja treba razviti vještine potrebne da se prilagodimo novim tehnologijama. Elektronička pošta, ako se pravilno koristi, predavače i studente usmjerava na prednosti argumentirane diskusije i na vođeno učenje, ali samo ako se njome upravlja. PowerPoint je katalizator za diskusiju i komunikaciju, za prezentaciju i svrhovitost poruke koju predstavljavamo, i za stvaranje resursa za podršku kritičkom razmišljanju i učenju. 95% upotrebe PowerPointa je jednostavno grozno. U vašoj prezentaciji spomenuli ste da bi, citiramo -...e-learning JOŠ UVIJEK mogao biti koristan u sveučilišnoj sredini -. Možete li nam reći nešto o ovoj izjavi, odnosno zašto još uvijek? Kakve promjene se naziru u usporedbi s vremenom od prije par godina? Vjerujem da se mnogi pitaju zašto se čini da smo, u ovom smislu, propustili “revoluciju” koju su mnogi navještali i obećavali. Mislim da će se promjene JOŠ UVIJEK dogoditi, ali ne na način koji bi nam dopustio da ih kontroliramo. Promjene će doći ne zato što sveučilište koristi ovu ili onu marku tehnologije za videokonferencije, ne zato što koristimo ovaj ili onaj sustav za upravljanje učenjem (LMS) nego zato što ograničenja o tome tko sadržaje razvija, tko ih razmjenjuje, tko govori, a tko sluša sve brže nestaju.  Danas postoje desetine načina na koje možete pristupiti glazbi koju volite, ne samo državni radio kao nekad. Danas možete izabrati desetine načina kako možete pristupiti vijestima, a ne samo kroz gradske novine. Uskoro, biti će dostupne desetine načina kako da pristupite znanju i učenju. Ljudi žele ići na sveučilišta žele učiti zajedno s drugima, dijeliti i međudjelovati s drugima. Ljudi su društvena bića, ali žele komunicirati slobodno, a tehnologija nas potiče da te aktivnosti preselimo van dosega institucionalnih ograničenja. E-learning će zasigurno još transformirati visoko obrazovanje, ali na načine koje to isto visoko obrazovanje neće moći kontrolirati. Gdje biste pozicionirali e-learning tehnologije na krivulji tehnološkog hypea? To je zanimljivo pitanje. Moram reći da mislim da još uvijek postoje ljudi koji se bore s primjenom videomaterijala u učionici. Istovremeno, mislim da postoje mnogi koji korištenje LMS sustava (VLE = LMS) smatraju inovativnim i korisnim iskustvom.. Mogu govoriti samo o svojoj hype krivulji, kako ste ju nazvali, i za mene su e-mail i PowerPoint kao sredstva koja imaju najveći utjecaj na predavače sasvim svakodnevna. Za studente, mislim da je mogućnost upotrebe prijenosnih, mobilnih uređaja koji pristupaju sadržaju na Internetu i razmjenjuju različite medijske sadržaje odlična platforma za nesvjesno i neinstitucionalno (tacit) učenje. Što se njih tiče, njihova je hype krivulja više na “e” nego na “e-learning”. Što mislite koliko to ima veze s razvojem e-learninga, a koliko s razvojem i rastom Internet tehnologija i društvenog softvera? Smatram da se opći “wow” faktor koji ljudi imaju pri dodiru s novom tehnologijom unazad deset godina prilično umanjio. Danas je mnogo teže fascinirati ljude tehnologijom nego što je to bilo prije deset godina. Ondašnje inovacije su danas zastarjele. Od originalne ideje Alexandera Baina o transimisiji „faksimila” predložene 1834 prošlo je gotovo sto godina do prve elektroničke transimisije fotografije, 1921. Mi smo u 15 godina prevalili put od tekstualnog weba do bogate interaktivne multimedije na ogromnom broju najrazličitijih uređaja koje imamo danas. Pohrana podataka raste nevjerojatnom brzinom. Hype je nestao, jer razvoj i inovaciju zapravo očekujemo. Kako predlažete da se tehnologija uključi u process učenja? Nikad to ne bih predložio, volio bih da akademska zajednica i studenti sami jednostavno prepoznaju da postoje razni načini učenja, najčešće kroz neku vrstu spoja iskustava. Tehnologija i alati jednostavno omogućavaju nove strategije učenja. Nikad ne tražim od naših nastavnika da u nastavu uključe tehnologiju, već da promisle o mogućnosti da uključe nova obrazovna iskustva koja i njima i studentima mogu biti korisna i ugodna.  Nemojte koristiti LMS sustav, već osmislite način na koji će studenti moći diskutirati, razmjenjivati dokumente i pristupati strukturiranim obrazovnim materijalima ako je to ono što vam je potrebno. Nemojte nužno koristiti Skype ili chat, već utvrdite bi li korisnicima pri učenju koristilo da s radnog mjesta mogu pristupiti verbalnim uputama. Smatrate da sveučilišta i institucije ne bi trebale nastojati pretjerano organizirati e-learning niti pokušati kontrolirati način i količinu korištenja tehnologije u procesu učenja. No kako da studente pošaljemo na web, kakve bismo im zadatke trebali zadati? Na koji će način to doprinijeti procesu učenja? Mislim da se nastavnici ne bi trebali posebno brinuti oko e-learning tehnologije i alata. Studenti će, ako im dopustimo, željeti i sami koristiti raspoložive alate na odgovarajući način. Naša sveučilišta moraju prepoznati da sveučilišno obrazovanje u 2007. ne može biti isto kao i 1975. godine. Naravno da se stvari mijenjaju – diplomci danas  moraju biti računalno pismeni, a te im vještine nisu bile potrebne prije 30 godina, stoga sveučilišni curriculum treba studentima pružiti odgovarajuće vještine uporedo s glavnim disciplinama. Da bismo to mogli, trebamo od studenata tražiti da koriste raspoložive alate na efikasan način, primjerice, zašto tražiti tipkane eseje kad ih možemo objaviti na webu. Zašto tražiti od studenata da zajednički naprave izvještaj ili pisanu radnju kad mogu napraviti prezentaciju. Budimo reativni u tome što od studenata tražimo. Često se govori o jazu između računalne pismenosti i spremnosti na tehnološke inovacije mlađeg i starijeg nastavničkog kadra. Mlađi predavači su mnogo više suvremeni, aktualni, u procjenjivanju i primjeni tehnologije, ali su u počecima svojih karijera i stoga željni karijernog napretka. Mlađi su predavači često više opterećeni nastavom i istovremeno se trude što je moguće više razviti svoj istraživački profil. Ironično je da se stariji, etabliraniji kadar često može naći u poziciji u kojoj ima više prostora za inovacije. Namjerno ne kažem vremena, jer ne mislim da je stvar u vremenu. Nitko od nas ne radi samo 35 sati tjedno ako je ambiciozan ili posvećen nekom cilju. Radi se o podršci koju stariji predavači imaju od strane tehničkog osoblja, kolega, pa i studenata. A ovdje jest riječ o radu u okolini koja na institucionalnoj razini potiče inovativnost i rizik. Smatram da nije riječ o dobi predavača, više o prilikama koje im se pružaju. U svjetlu dosadašnjeg razvoja e-learninga, koja je prema Vašem mišljenju njegova budućnost? Vrlo sam optimističan u pogledu budućeg razvoja e-learninga. Ljudi općenito postaju mnogo realističniji, pragmatičniji i “lokaliziraniji” u svojim rješenjima, shvaćaju da isto rješenje ne rješava sve probleme. Na radionici sam istaknuo da se ne osjećam ugodno kad me se naziva ekspertom za e-learning, jer vjerujem da ne treba pretpostavljati da ono što funckionira u jednoj instituciji mora funkcionirati i u nekoj drugoj, pogotovo ako je kulturni kontekst radikalno drukčiji. Vidim se, ne toliko kao nekoga tko može reći drugima kako nešto napraviti, nego kao nekoga tko može pomoći kod procjene rizika i mogućnosti koje se u nekom kontekstu pružaju. Stoga, rekao bih da je budućnost svijetla, ali isto tako za svakog različita.