|
Uvod
Revolucionarne promjene u informacijskoj tehnologiji i fenomen digitalnog jaza koji je uslijedio bitne su značajke toga procesa. U ovoj studiji analiziramo digitalni jaz promatrajući ga s rubnog gledišta u usporedbi s razvijenim svijetom u kojem je ta revolucija započela. Afrika i Kenija time postaju mijenjajući lokalni kontekst iz kojeg promatramo prodor novih tehnologija kao dio procesa globalizacije.
Situacija u Africi, obilježena digitalnim jazom, raskorakom unutar društva s obzirom na pristup informacijskim tehnologijama i njihovo korištenje, a osobito kašnjenje u uvođenju infrastrukture potrebne da bi se omogućila njihova dostupnost i osiguralo korištenje, nezadovoljavajuća je. Međutim, treba zamijetiti da proces globalizacije pridonosi postupnom prodoru novih tehnologija na afrički kontinent. No stanovništvo ih ne bi trebalo samo moći koristiti - isto tako treba im biti omogućeno da ih unaprjeđuju, upravljaju njima i zakonski ih uređuju. To je važno jer informacijska i komunikacijska tehnologija imaju značajne posljedice, kako na društvenu praksu, tako i na lokalnu kulturu.
Ovaj članak opisuje pilot projekt e-učenja za nastavnike proveden u okrugu Gwassi, ruralnom području u Keniji. Počinjemo osvrtom na nacionalni i lokalni kontekst te u nastavku razmatramo kako kultura posreduje između pojedinca i tehnologije. Na kraju, rad istražuje lokalne prilike i oslikava kontekst u kojem sudionici projekta danas rade i strateške probleme s kojima se susreću.
Tehnologije, obrazovanje, kultura
Nove tehnologije i obrazovanje u Africi
U Africi (izuzevši Južnu Afriku) kašnjenje u ostvarenju struktura potrebnih za osiguranje dostupnosti informacijskih tehnologija pogoršava potpuni nedostatak vještina pri korištenju ovih tehnologija. Manuel Castells ističe da „je u postojećoj situaciji Afrika isključena iz IT revolucije, s izuzetkom nekoliko komunikacijskih čvorova na području financija i međunarodnog poslovanja koji su u svakom slučaju izravno povezani s globalnim mrežama i u potpunosti zaobilaze afrička gospodarstva i društva” (Castells, 1998). U ovom dijelu svijeta nema temeljne infrastrukture koja bi omogućila korištenje IT opreme i osigurala pristup digitalnim informacijama.
Kad je riječ o infrastrukturi, Castells navodi da prije prelaska na elektroničke mreže Afrika mora imati pouzdanu opskrbu električnom energijom.
Slika: Noćna svjetla svijeta
Izvor: Ova slika nastala je 2003. godine u sklopu meteorološkog satelitskog programa ministarstva obrane SAD-a (Defense Meteorological Satellite Program, DMSP), uz pomoć operativnog sustava Linescan (Operational Linescan System, OLS). http://sabr.ngdc.noaa.gov/ntl/?2003&global
Gornja slika, nastala sastavljanjem snimki s različitih satelita, pokazuje svjetla svijeta noću. Pojedina jako osvijetljena područja – poput istočne obale Sjeverne Amerike i Zapadne Europe - odmah privuku pozornost gledatelja, budući da su u snažnom kontrastu s određenim potpuno mračnim područjima, od kojih se neka prostiru preko cijelih kontinenata. Čini se kao da je Afrika nestala s ove karte i njezine obale teško je uočiti. Mračna područja koja prekrivaju gusto naseljen afrički kontinent znak su da je cijeli „svemir” pojedinaca, obitelji, zajednica, pa čak i cijelih država - odvojenih jer nisu dio gospodarske mreže - zakinut za pristup novim tehnologijama.
Promotrimo li pobliže kartu „noćnih svjetala svijeta” koja upućuje na postojanje i korištenje električne energije u obliku izvora svjetlosti, čini se da unutar geografskih granica afričkog kontinenta postoji nehomogena koncentracija sjajnih točaka. Prema tome, bilo bi primjerenije govoriti ne o Africi, već o „različitim Afrikama” koje karakteriziraju različite geografske situacije, ali i različiti kulturni, politički, gospodarski i društveni konteksti. Zemlje u razvoju su rascjepkane, kao i afrički kontinent u cjelini; obilježeni su različitim tempima razvoja i velikim unutarnjim sukobom, koji se ne može razumjeti i okarakterizirati putem uobičajenih definicija.
S obzirom na informacijsko-komunikacijske tehnologije, takvo stanje stvari navodi na postavljanje pitanja jesu li Internet i nove tehnologije šansa za razvoj ili, naprotiv, dodatno pridonose isključivanju Afrike iz ovoga procesa?
Internet je doveo do jačanja društvenih odnosa na globalnoj razini: povezao je udaljena mjesta i pojedincima pružio mogućnost uživanja u pogodnostima kulturnih i obrazovnih iskustava odvojenih od njihove prostorne i vremenske dimenzije. Taj aspekt, koji je tipično obilježje modernog društva i koji sociolog Antony Giddens definira kao izmještanje (eng. disembedding, nap. prev.) [1], može se lako uočiti u računalom posredovanoj komunikaciji (CMC), koja društvene odnose stavlja u kontekst širi od lokalnog. Internet donosi novu virtualnu prostornu dimenziju, koja ironično ponovno ozbiljuje neke prostore isključenosti povezane sa starim, fizičkim pojmom teritorijalnosti
koji se može naći, na primjer, u državama na jugu svijeta. Tu je ponovo čimbenik konteksta od najviše važnosti: on osnažuje „modele planiranja i razvoja novih tehnologija uklopljene u države u kojima će se te tehnologije zapravo koristiti” kao i politike kojima je cilj potaknuti „tehnološku proizvodnju i inovaciju u dotičnim državama, koja se ne može postići bez snažnijeg ulaganja u stručnu naobrazbu” (Comunello, 2005).
U tom pogledu, izoliranom i zaostalom kontinentu poput Afrike Internet i nove tehnologije nose ogroman potencijal za povezivanje, interakciju, stručnu naobrazbu i razvoj.
Informacijske tehnologije u Keniji
Pronalaženje informacija i podataka o novim tehnologijama u Keniji bilo je izrazito mukotrpno. Baze podataka i web stranice međunarodnih organizacija sadrže tek neznatnu količinu informacija. U ovoj studiji najkorisniji dostupni statistički podaci bili su ukupni nacionalni podaci o korištenju Interneta, pretplatama za mobilne telefone i postojanju Internet hostova. Web stranice državnih institucija nisu mnogo pomogle ni u tom pogledu: nedostaju im sve informacije o prisutnosti osobnih računala i elektroničke pošte na nacionalnoj razini, o tome kakav im je pristup i kako ih se koristi, kao i o pristupu Internetu na nižoj teritorijalnoj razini i korištenju istoga.
Taj nedostatak naveo je istraživače da uspostave osobne kontakte s lokalnim stručnjacima za nove komunikacije i obrazovne tehnologije koji su uglavnom bili sveučilišni profesori. Takav pristup urodio je plodom: kenijski profesor koji surađuje s Institutom tehnologije u Massachusettsu na projektu mobilnog učenja u Keniji ukazao je na neke internetske izvore koji prethodno nisu bili pronađeni. Na temelju njegovih uputa prepoznate su dvije web stranice koje sadrže pravo obilje informacija:
- www.cck.go.ke [Kenijsko povjerenstvo za komunikacije (eng. Communications Commission of Kenya,nap. prev.)]
2. http://www.researchictafrica.net (Research ICT Africa! mreža je afričkih istraživača).
Izvješće koje su objavili „Kenijsko povjerenstvo za komunikacije i Znanstveno-istraživački centar za međunarodni razvoj” 2004. godine iznosi neke zanimljive podatke o informacijskim tehnologijama u državi. Procjenjuje se da je 2002/2003 u Keniji bilo oko 400.000 korisnika Interneta; drugim riječima, 1,27 ljudi na svakih 100 koristilo je Internet. Tijekom 2006. taj je broj narastao na 7,98 ljudi na svakih 100. U usporedbi sa situacijom u nekim afričkim državama, ta je brojka, čini se, niža nego u Beninu, Egiptu, Sudanu i Zimbabweu, ali viša nego u nekim državama istočne Afrika kao što su Uganda, Tanzanija, Etiopija i Somalija. (ITU, 2006)
Korištenje novih tehnologija u državama poput Kenije fenomen je koji uglavnom uključuje mlade dobrostojeće i obrazovane ljude i koncentrira se u urbanim područjima.
Nacionalno istraživanje koje je proveo Institut za razvojne Studije Sveučilišta u Nairobiju pomaže izgraditi sliku koja, iako nije potpuna, nesumnjivo daje dobre naznake o korištenju novih tehnologija u državi (Omosa i McCormick, 2004). Ova studija bavi se analizom dostupnosti, pristupačnosti i korištenja komunikacijskih usluga u ruralnim područjima Kenije. Posebice se usredotočuje na usluge u kućanstvima. Podaci koje obuhvaća od posebnog su interesa zahvaljujući svojoj jedinstvenosti i teritorijalnoj razini, što nam omogućava da našu analizu slučaja – koja je smještena u ruralno područje države – stavimo u kontekst.
Istraživanje se temelji na upitniku koji je korišten na uzorku od 1.139 obitelji koje žive u ruralnim područjima države. Kad usporedimo neke podatke iz izvješća s nekolicinom nacionalnih podataka pronađenih u drugim izvorima, stječemo dojam da su ruralna područja opisana gore nego što bismo očekivali. U svakom slučaju, ova studija i dalje predstavlja dragocjen izvor koji nam pruža opću sliku neprocjenjive vrijednosti.
Ovo istraživanje dovelo je do prikupljanja sljedećih podataka u vezi s računalom kao alatom: 42% ispitanika zna što je računalo i dvije trećine njih vidjelo je računalo prvi put u trgovačkom centru, banci ili na radnom mjestu; preostala trećina vidjela je osobno računalo prvi put u javnom prostoru poput škole, bolnice ili ureda. Tek 9% populacije koja zna što je PC ima i osnovno znanje potrebno za služenje njime (oko četvero ljudi od deset).
Proanalizirajmo sada razloge iz kojih ti ljudi nikad nisu koristili računalo. Oko 40% ispitanika izjavilo je da je nepismeno [2]; 25% je ustvrdilo da nemaju dovoljno znanja za korištenje računala; drugih 25% reklo je da im taj alat nije na raspolaganju, da ga je teško naći i da je preskup; na kraju, 10% je tvrdilo da ne osjećaju potrebu za njim.
Ako pokušamo izraditi profil onih koji imaju pristup korištenju računala, to su obično muškarci u dobi do 55 godina (ljudi stariji od 65 godina nikad nisu koristili računalo) s visokim stupnjem obrazovanja (83,3% ih ima visoku stručnu spremu) i visokim prihodima.
Pogledajmo sada kakvi su podaci za Internet. Manje od jedne osobe od deset (8,6%) zna što je Internet: njih 21% koristilo ga je najmanje jednom (1,8 od 100 ljudi). Među onima koji su ga koristili najmanje jednom, dvije trećine mogu mu pristupiti bez pomoći (1,2 od 100 ljudi). Ljudi koji žive u ruralnim područjima žive u prosjeku oko 22 kilometra od najbliže točke pristupa Internetu, ali ta vrijednost u nekim slučajevima doseže i maksimum od 142 km.
Ovo istraživanje sadrži još jedan izrazito zanimljiv podatak: nešto manje od 12% onih koji koriste Internet čini to za potrebe obrazovanja: to je dvoje ljudi od tisuću.
Pristup obrazovanju u Keniji: povezani problemi
U studiji o smanjivanju broja upisa u osnovne škole provedenoj 2003. godine, neki kenijski istraživači istaknuli su da je državni školski sustav obilježen s više problema i stoji u mjestu (Bedia, Kimalub, Mandac i Nafulad, 2003). Spomenuti su neki važni čimbenici kao što je stalan broj ponavljača u školama, visoka stopa odustajanja od školovanja i, što je najozbiljnije, smanjivanje stopa upisivanja u osnovne i srednje škole. Postotak djece koja ne pristupaju školskom sustavu, tzv. „djeca bez škole”, u 2002. godini bio je još uvijek visokih 36%; smanjio se na 23% tek 2005. godine (UNESCO, 2005a).
U zadnjem dijelu proteklog stoljeća nekoliko čimbenika u Keniji dovelo je do smanjenja važnosti koja se pridaje školskom obrazovanju kao sredstvu borbe protiv siromaštva. Uz to, državni školski sustav previše je složen da bi se detaljno raščlanjivao u ovom radu. U svojoj studiji kenijski su istraživači naglasili da se uključenost stanovništva u obrazovanje i usavršavanje počela smanjivati sredinom 1980-ih. U tom smislu utvrđena su dva elementa od posebne važnosti: reforma školskih nastavnih planova i programa od 1984-1985. i politika raspodjele resursa unutar školskog sustava provedena 1988. [3], koja je opteretila obitelji nizom troškova koje je dotad plaćala država. Kao posljedica te politike obitelji su bile obeshrabrene u slanju svoje djece u školu.
Osim tih dvaju važnih elemenata vezanih uz obrazovne politike, kenijski istraživači skrenuli su pažnju i na neke druge čimbenike koji bi mogli odigrati važnu ulogu u ishodu usvojenih politika, poput pedagoških vizija, praksi u upravljanju školama, motivacije i obuke nastavnika i moći nastavničkih organizacija.
Stupanj naobrazbe nastavnika ima značajan utjecaj na stope upisa u osnovne i srednje škole; čini da je i važniji od problema velikog broja učenika u svakom razredu, prouzročenog pomanjkanjem nastavnog osoblja. Kenijski prosjek je jedan nastavnik na 40 učenika (UNESCO, 2005a), no broj učenika raste u ruralnim sredinama. Stoga bi politike usmjerene na pružanje prilika nastavnicima za stjecanje više razine stručnosti mogle imati konkretan utjecaj na statistiku pristupa osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju.
Iako je vlada izabrana 2002. godine započela s politikom koja podržava repetitorije i tečajeve za usavršavanje nastavnika, u Keniji još uvijek nema besplatnih tečajeva za obuku. Često nastavnici nemaju načina nadograđivati svoja stručna znanja i unaprjeđivati svoj profesionalni položaj jer bi im to prouzrokovalo prevelike troškove. U ruralnom kontekstu financijski su problemi pogoršani logističkim problemima, koji im onemogućuju da uopće pohađaju tečajeve jer je nekolicina postojećih obrazovnih centara smještena u urbanim područjima.
Kulturne razlike
Izrada obrazovnog projekta na daljinu za okolinu koja se nalazi daleko od one iz koje takav projekt potječe postavlja važno i osjetljivo pitanje kulturnih dimenzija, koje zaslužuje razmatranje tijekom izrade projekta i faze praćenja. Kao i kod drugih pojmova društvenih znanosti, nema općeprihvaćene definicije kulture. To pitanje traži mnogo šire razmatranje od onoga koje je prisutno u ovome radu, no mi ćemo prihvatiti jednu od najčešće korištenih definicija u pokušaju identifikacije tog fenomena i njegove složenosti.
Globalizacija znanja zaista je pitanje od iznimne važnosti, čija se tamna strana često pretvori u strah od kulturne standardizacije. Pitanje je kako očuvati kulturni identitet i lokalne tradicije u tijeku tog procesa.
Umjesto da je lokaliziramo u određenoj državi, promatrat ćemo kulturu „kao skup stavova, vrijednosti, vjerovanja i ponašanja koji je zajednički određenoj grupi ljudi, ali različit za svakog pojedinca, i prenosi se s generacije na generaciju” (Matsumoto, 1996). Prema tome, unaprijediti kulturnu dimenziju projekta znači uključiti veliki raspon čimbenika i spremno prihvatiti različite izraze raznolikosti od samog početka faze nacrta projekta.
Projekt će ići i dalje: cilj će mu biti identificirati odlučujuće čimbenike pomoću koji bi se mogle raspoznavati različite sastavnice kulture određene grupe ili pojedinca.
U tom pogledu prilično se korisnom pokazala studija Geerta Hofstedea (1980) o IBM-ovim zaposlenicima tijekom 1970-ih. Hofstede je utvrdio pet čimbenika za procjenu kulturnih razlika: distanca moći, izbjegavanje neizvjesnosti [4], individualizam nasuprot kolektivizmu, maskulinitet nasuprot femininitetu, i dugoročna orijentacija nasuprot kratkoročnoj orijentaciji. U Gwassijevom projektu osposobljavanja nastavnika težište je bilo na dva odlučujuća čimbenika koja je istaknuo Hofstede, a smatramo ih bitnima i za analizu ovoga konkretnog slučaja: rodna obilježja i individualizam nasuprot kolektivizmu.
U Africi razina pismenosti, kao i pristup osnovnoškolskom i srednjoškolskom te visokom obrazovanju, ukazuje na značajne rodne razlike na štetu žena. U Keniji se samo 3% potencijalnih kandidata upisuje na sveučilište i tek 30% njih su žene. Nadalje, čini se da je presudni element kolektivizam, budući da predstavlja razlikovno obilježje lokalnih svakodnevnih običaja i očuvanja lokalnog znanja. Harambee, što na swahiliju znači „zajednički rad”, u Keniji je gotovo životna filozofija.
Taj aspekt nameće se kao ključan za uspjeh i daljnji napredak projekata za obrazovanje i usavršavanje: raznovrsna iskustva pokazuju da afrički put prema vlasništvu i upotrebi medija promatra kolektivizam kao glavni čimbenik. Dva su znakovita primjera povećano korištenje radija kao obrazovnog sredstva i širenje računalnih centara u zajednici, što je navedeno i u UNESCO-ovom izvješću „Korištenje ITC-a za razvijanje pismenosti” (eng. Using ITC for develop literacy, nap. prev.), (UNESCO, 2006).
U siromašnoj okolini online obuka može biti sredstvo napretka koje zajednicu u cjelini uključuje u proces učenja i razvoja. Cilj je projekta pronaći čvrsto uporište u lokalnoj zajednici te time potaknuti izvrstan održivi i samogenerirajući ciklus [5]. Kada planiraju stvaranje prostora u kojem do izražaja dolazi kultura, dizajneri projekta ne mogu raditi samo izvana. Naprotiv, trebali bi biti aktivno uključeni u zajedničku identifikaciju značenja i ciljeva; trebali bi se upustiti do granica etnografskog istraživanja i unijeti se u lokalni društveni kontekst, postajući time pravi sudionici projekta.
Iz tog razloga važno je koristiti neke istraživačke i projektne alate koji mogu pomoći u sprječavanju mogućeg neuspjeha uzrokovanog nepotpunim i posrednim poznavanjem lokalne kulture i lokalnog konteksta. Neki od tih alata su: sudioničko opažanje; analiza potreba; istraživanja o očekivanjima i percepciji; timski rad; stvaranje lokalnog projektnog tima s različitim stručnim znanjima za blisku suradnju s talijanskim timom; stalno praćenje.
Udaljeno obrazovanje nastavnika u ruralnom području u Keniji
Kontekst projekta
Nyandiwa je ribarsko selo smješteno na jezeru Viktorija u okrugu Gwassi - regija južna Nyanza, zapadna Kenija. To je vrlo izolirano ruralno područje koje se smatra jednim od najsiromašnijih područja Kenije. Prometna je i komunikacijska infrastruktura nedostatna ili uopće ne postoji: postoji nekoliko neasfaltiranih cesta, javni prijevoz gotovo ne postoji i nema telefonskih linija niti opskrbe električnom energijom. U tom je području, uvelike zanemarenom u operacijama međunarodne pomoći, ukupna stopa siromaštva između 64% i 74% (KNBS), a povrh toga životni uvjeti su pogoršani političkom nestabilnošću, devastirajućom sušom koja je pogodila područje posljednjih godina i neprekidnim kršenjem ljudskih prava.
U području Nyandiwae već godinama traje lokalni program razvoja koji uključuje lokalne institucije, višenamjenski IKSDP centar (centar Talijansko-kenijskog izviđačkog projekta razvoja) i talijansku neprofitnu ustanovu Fondazione Brownsea. Dosad su realizirana tri projekta u području obrazovanja: program obrazovne razmjene između lokalnih i talijanskih škola; osnivanje politehničke škole za strukovno obrazovanje; informacijsko-tehnološki obrazovni projekt koji je doveo do stvaranja računalnog servisa kojeg pokreće energija sunca i pokretanje tečajeva kompjutorskog opismenjavanja.
Nedavno je u Centru uspostavljena širokopojasna satelitska internetska veza. Ona je iznimno važno sredstvo komunikacije za lokalnu zajednicu. U okviru tog lokalnog programa razvoja iz potrebe za primjenom te nove tehnologije proizašla je ideja pilot projekta e-nastave za obuku nastavnika zaposlenih u školama koje sudjeluju u programu obrazovne razmjene
Strateška pitanja
Cilj ovog projekta je promicanje bottom-up pristupa korištenju novih tehnologija, kako bi mogle postati pokretačima društvenog rasta i započeti procese koji bi s vremenom smanjili izoliranost područja. Konkretno, namjera je otvoriti Centar za učenje u zajednici koji bi nudio sve više različitih kompjuterskih tečajeva kao i tečajeve za obuku i trajno stručno usavršavanje uz pomoć novih tehnologija.
Taj je cilj u skladu s izjavama kenijskog ministarstva obrazovanja u Dokumentu o mogućnostima informacijske i komunikacijske tehnologije u obrazovanju (eng. ICTs in Education Options Paper, nap. prev.) (2005), koje osnivanje Centra za učenje u zajednici smatra izvrsnom obrazovnom prilikom za sve lokalne zajednice kojima nije omogućen jednostavan pristup programima obrazovanja, kao i ključnim sredstvom podrške vladinom programu obrazovanja na radnom mjestu namijenjenom osnovnoškolskim i srednjoškolskim nastavnicima.
Referentni okvir o kojem je riječ u ovom eseju, zajedno s istraživačkim terenskim radom s grupom od 20 lokalnih nastavnika, pomaže nam da shvatimo, s jedne strane, važnost obrazovanja nastavnika korištenjem novih tehnologija, i s druge, da se ciljevi projekta ne mogu ostvariti djelovanjem samo na oblikovnoj razini.
Nove su tehnologije valjan alat za pokretanje i provedbu te preobrazbe. Školsko obrazovanje, gustoća telefonskih priključaka i broj računala u odnosu na broj stanovnika u obiteljima i školama međunarodno su priznati pokazatelji razvoja nužni za ostvarivanje napretka u širem smislu riječi (Cerabino, 2005). Međutim, korištenje Interneta i novih tehnologija za obrazovanje počiva u znatnoj mjeri na određenim materijalnim preduvjetima, na dovoljnom kulturnom kapitalu, tj. opće rasprostranjenoj informatičkoj pismenosti, tehnološkim vještinama i tehnološkoj socijalizaciji te na dovoljnom društvenom kapitalu, tj. sposobnosti izgradnje mreža.
Težište je na potrebi razvijanja kulture znanja koja omogućuje ne samo formalni, već i djelatni pristup. Nove se tehnologije ne mogu uvoditi pristupom top-down u nerazvijenim i nepovoljnim kontekstima; kako bi bile učinkovite, trebaju doći kao dio projekata, aktivnosti i politika temeljenih na specifičnim lokalnim potrebama putem bottom-up postupka. Stoga je najvažnije započeti od lokalne prakse i uključiti sve prisutne sudionike (na institucionalnoj i neinstitucionalnoj razini) u konkretnim kontekstima u kojima se provode takvi projekti i politike.
Problem je ne samo ustanoviti koje digitalne tehnologije stvaraju manji društveni jaz - na primjer PC-iji, mobilni telefoni, fiksne telefonske linije, broadband - nego i prepoznati druge aspekte, poput uloge koju ispunjava korištena tehnologija; toga što se s njom zapravo čini; prirode zadataka koji se izvršavaju; načina na koji funkcionira postupak donošenja odluka; ljudi koji imaju korist od projektnih aktivnosti; napokon, načina na koji su povezane aktivnosti, sudionici i alati.
S ovoga stajališta trebali bismo promicati korištenje novih tehnologija razvijanjem sudioništva i međuljudske interakcije i time dovoditi do stvaranja zajedničke prakse na lokalnoj razini, te unaprjeđivati lokalna znanja i sposobnosti kako bismo ostvarili unutarnji pogon razvoja koji je što neovisniji od utjecaja vanjskih aktera no, istovremeno, održava čvrst odnos, suradnju i dijalog s međunarodnim agencijama.
Sudionici projekta sada rade na sljedećim strateškim pitanjima:
-
poticanju aktivne uključenosti lokalnih činitelja i institucija kako bi se prepoznalo neke prikladne tečajeve za stručno usavršavanje koji bi mogli biti ponuđeni nastavnicima. Jedan od ključnih problema tiče se izdavanja svjedodžbi za položene tečajeve i njihovo priznavanje unutar lokalnog obrazovnog sustava. U tom pogledu ostvareni su neki važni kontakti s lokalnim obrazovnim tijelima i Sveučilištem Maseno u Kisumu [6], koje već nudi određene rezidencijalne programe obrazovanja za osnovnoškolske i srednjoškolske nastavnike u regiji
-
Stvaranju međunarodne mreže ljudi za potrebe prijenosa tehnoloških i metodoloških znanja i vještina lokalnom kadru. Određene procese podrške i obuke već su započeli Centro di Produzione Multimediale Sveučilišta Milano Bicocca i talijanska kulturna udruga Elimu. Taj je cilj ključan za osiguravanje održivosti projekta.
-
Stvaranju lokalnog tima koji bi s napretkom projekta mogao početi raditi samostalno. Tim će se sastojati od ljudi na različitim razinama profesionalne stručnosti i bit će osigurano sudjelovanje žena. Tim će biti pokretač razvoja projekta i promicat će razglašavanje projektnih aktivnosti i njihovih rezultata u području.
-
Osiguravanju tečajeva kompjuterskog opismenjavanja za veći broj nastavnika.
-
Unaprjeđivanju internetske kao i tehnološke infrastrukture. To će uključivati postavljanje više PC stanica i solarnih ploča u IKSDP Centru.
-
Korištenju svih pogodnosti lokalne najbolje prakse. Zajedničko sudjelovanje projektnog osoblja iz Kenije i Italije na konferenciji e-nastava Afrika 2007 pokrenulo je ovaj proces.
Zaključci
Izvlačeći zaključak iz dosad ostvarenog rada, neki aspekti proizašli iz naše analize slučaja zaslužuju posebnu pažnju. Ovaj rad ne tvrdi da donosi gotova tehnološka i obrazovna rješenja. Naprotiv, namjera mu je pokazati raznovrsnost niza dimenzija koje stvaraju digitalni jaz, ali istovremeno i proizlaze iz njega. Isto tako, ovaj rad nastoji utvrditi neke korisne alate za razvoj projekta tehnološke izobrazbe nastavnika. Napravljen je pokušaj definiranja prostora koji se nalazi između tehnologije, pojedinca i kulture, krenuvši iz šire perspektive sagledavanjem globalnih procesa vezanih uz digitalni jaz, s posebnim fokusom na afrički kontinent, a zatim sužavanjem te perspektive sve do analize društvenih, obrazovnih i tehnoloških uvjeta ruralne zajednice u Keniji. Prateći ovo kretanje od globalne do lokalne razine, kontrast između opće i nespecifične naravi prvog te specifične i precizne naravi drugog može biti pomalo zapanjujući.
Iz tog razloga, od ključne je važnosti, s jedne strane, razviti mrežnu infrastrukturu, a s druge strane, pojačati znanje, stručnost, kao i organizacijske i upravljačke vještine u lokalnim zajednicama. To će zajamčiti održivi razvoj, razmjenu iskustava i širenje prakse koja se pokaže najboljom.
Uspostavljen je lokalni radni tim kojeg nadzire i podržava skupina stručnjaka i koji je od samog početka bio uključen u postupak donošenja odluka; uključen je javni sektor i razvijena mreža lokalnih dionika; naposljetku, sadržaj i ciljevi su definirani kroz postupak aktivnog sudjelovanja. A sve to sa zajedničkim ciljem: promicati bottom-up postupak kako bismo oblikovali ovaj projekt, dali mu značenje i ulili mu život „iznutra”.
Završne napomene
[1] Engleski sociolog Antony Giddens definira raspadanje društvenih sustava kao uklanjanje društvenih odnosa iz lokalnog konteksta i njihovo prenošenje u drugo vrijeme i prostor.
[2] U skladu s UNESCO-ovim podacima o nepismenosti u Keniji, 2004. godine među odraslim je osobama (starijima od 15 godina) bilo 24,4% nepismenih, dok je među mladima (u dobi između 15 i 24 godine) nepismenih bilo 19,3%. Stopa nepismenosti rasla je u ruralnim područjima i među starijim stanovništvom.
[3] U članku pod nazivom The Decline in Primary School Enrolment in Kenya (hrv. Opadanje broja upisa u osnovne škole u Keniji, nap. prev.), autori tvrde da je glavni razlog opadanja stope upisa u škole tijekom 1990-ih bilo uvođenje drukčijeg sustava raspodjele troškova. 1988. godine, novi je sustav srezao državna sredstva za plaće nastavnika i obiteljima nametnuo troškove školskih odora, uredskog pribora, udžbenika i školskih materijala općenito. Osim toga, od obitelji se očekuje da pridonose održavanju školskih prostorija kroz harambee (zajednicu). Uvođenje formalne politike dijeljenja troškova među obiteljima zamijenilo je 1988. godine prethodni neformalni sustav u kojem su obitelji već morale snositi neke troškove. Stvarna je promjena bila ponovno uvođenje školarina – koje su u prošlosti bile ukinute – a koje se plaćaju radi dobivanja prethodno spomenutih materijala.
[4] To je pokušaj izbjegavanja nesigurnosti i odnosi se na toleranciju koju određeno društvo pokazuje prema nesigurnim ili nejasnim situacijama.
[5] Ranieri (2004) samogenerativnost smatra ključnim čimbenikom pri izboru nastavničkih makro strategija za e-nastavu. U tom slučaju, samogenerativnost ima širu perspektivu. Ne cilja samo na promicanje stvaranja profesionalne zajednice među krajnjim korisnicima programa izobrazbe, već se usmjerava na projekt u cijelosti.
[6] Sveučilište Maseno nalazi se u gradu Kisumu, trećem najvećem gradu u Keniji. Predstavilo je i bilo domaćin radionice pod nazivom „Strateška radionica Maseno Sveučilišta: Informacijska i komunikacijska tehnologija u visokom obrazovanju”, koja je održana u okviru međunarodne konferencije e-nastava Afrika 2007.
Izvori
Bedia, A., S. Kimalub, P., K. Mandac, D. K. & Nafulad N. (2003). The Decline in Primary School Enrolment in Kenya. Journal of African Economies, 13 (1), 1-43.
Kenya National Bureau of Statistic Kenya (KNBS), dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.cbs.go.ke/
Cerabino, R. (2005). Le ITC nel contesto africano. In Anzera, G. & Comunello, F. (Eds.), Mondi digitali: riflessioni e analisi sul digital divide, Guerini e Associati, Milano, 120.
Castells, M. (2000). The Information Age: Society and Culture. Vol.III: End of Millennium, Blackwell, Oxford.
Communications Commission of Kenya (CCK), dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.cck.go.ke/
Edusud, TIC pour l’Education en Afrique, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.edusud.org/spip.php?rubrique2
Comunello, F. (2005). Per una mappa delle tecnologie e dei doveri: divario interno e internazionale. In Anzera, G. & Comunello, F. (Eds.), Mondi digitali: riflessioni e analisi sul digital divide, Guerini e Associati, Milano, 98.
Elimu, Italian cultural association, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.elimu.it/risorse
Giddens, A. (1990). The Consequences of Modernity, Stanford University Press, Stanford, trad. it. Le conseguenze della modernità: fiducia e rischio, sicurezza e pericolo, Il Mulino, Bologna, 1994.
Gray, V. (2006). The un-wired continent: Africa’s mobile success story, ITU, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.itu.int/ITU-D/ict/statistics/at_glance/Africa_EE2006_e.pdf
ITU (2006). Africa, ICT Indicators, dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://www.itu.int/ITU-D/ict/statistics/at_galance/af_ictindicators_2006.html
Ministry of Education, Science & Technology Government of Kenya (2005). ICTs in Education, Option Paper, June 2005, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://ict.aed.org/kenya/ex_summary.htm
NTIA (1998). Falling through the Net II: New Data on the Digital Divide, dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://www.ntia.doc.gov/ntiahome/net2/
NTIA (1999). Falling Through the Net: Defining the Digital Divide, A Report on the Telecommunications and Information Technology Gap in America. Revised. dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://www.ntia.doc.gov/ntiahome/fttn99/
Omosa, M. & McCormick D. (2004). Universal Access to Communication Services in Rural Kenya. A Baseline Survey, Institute for Development Studies, University of Nairobi, dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://www.cck.go.ke/baseline_survey/
Pozzi, C. (2006). Digital divide in Africa. Indagine esplorativa sulla formazione tecnologica degli insegnanti nella provincia dei Gwassi-Kenya, dohvaćeno 14. studenog 2007. s
http://www.formare.erickson.it/archivio/ottobre_06/14_POZZI.html
Pozzi, C. (2007). PC e Internet a Nyandiwa (Kenya): quali possibilità di sviluppo in ambito
formativo?, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.formare.erickson.it/archivio/settembre_07/4_POZZI.html
Ranieri, M. (2006). Formazione e cyberspazio. Divari e opportunità
nel mondo della rete, Pisa, Edizioni ETS.
Research ICT Africa!, (2006). Towards and Sme e-Access and Usage. Across 14 African
Countries, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.researchictafrica.net/images/upload/SME_book-Web.pdf
SchoolnetAfrica, (2004). Towards a Strategy on Developing African Teacher Capabilities in the Use of Information and Communication Technology (ICT), dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www.schoolnetafrica.net/fileadmin/resources/Towards_a_Strategy_
on_Developing_Africa n_Teacher_Capabilit._01.pdf
UNESCO, (2005a) Institute of Statistic: Interpreting the Country Profiles, dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://www.uis.unesco.org/profiles/selectCountry_en.aspx
UNESCO, (2005b). Towords Knowledge and society, dohvaćeno 14. studenog 2007. sa http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001418/141843e.pdf
UNESCO, (2006). Using ITC for develop literacy, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www2.unescobkk.org/elib/publications/088/Using_ICT_to_
Develop_Literacy.pdf
World Bank - Africa Region, dohvaćeno 14. studenog 2007. s http://www4.worldbank.org/afr/stats/ldb.cfm
_____________________________________
Tekstovi objavljeni u ovom časopisu, osim ako je drukčije naznačeno, podliježu licenci Creative Commons Attribution-Noncommercial-NoDerivativeWorks 2.5. Mogu se umnožavati, distribuirati i emitirati pod uvjetom da autor i e-časopis koji ih objavljuje, eLearning Papers, budu navedeni kao izvor. Komercijalna uporaba i izvedeni radovi nisu dopušteni. Puna licenca nalazi se na http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/2.5/
|
