|
Uvod
Naš je pohod na svijet online izdavaštva bio istodobno oprezan i hrabro ekstravagantan, jednom nogom u polju čvrsto utvrđenih norma i protokola, a drugom u eksperimentalnom, uzbudljivom svijetu novih mogućnosti, nezamislivih prije postojanja Interneta – točnije weba. Kada se radi o izražavanju naših misli što slikovitije možemo, ne samo da se usuđujemo sanjati, već idemo i dalje, pretvarajući snove u stvarnost udruživanjem softvera, tekstova, slika, video i audiosnimaka kako bismo svoje misli i znanje izrazili dinamično. Međutim, još se uvijek uglavnom držimo tradicionalnih modela izdavanja te slijedimo protokole i strukture stvorene u više od 500 godina postojanja tiska i širenja informacija u obliku tiskanih knjiga i novina. Na nedavno održanoj Europskoj konferenciji o digitalnim knjižnicama u norveškom gradu Trondheimu (ECDL 2003.), prisustvovala sam panel diskusiji pod nazivom 'Budućnost akademskog izdavaštva'. Za vrijeme te rasprave Michael Mabe, iz tvrtke Elsevier Science i David Prosser iz SPARC Europe međusobno su kritizirali modele svojih tvrtki, pri čemu je prvi zagovarao pretplatnički, a drugi slobodan pristup materijalima. Ukratko, njihova se debata svela na to tko treba platiti troškove publiciranja: korisnik (ili zastupnik korisnika, kao što je knjižnica) ili autor koji svoje radove želi izdavati. Osim tih razmimoilaženja, malo je toga drugoga u raspravi ukazivalo na znatnije razlike između ta dva modela. Činilo se da je to debata o elektroničkom izdavaštvu iz perspektive 20. više nego 21. stoljeća. To me podsjetilo na trenutna zbivanja u svijetu znanstvenika i umjetnika koji svoje radove objavljuju na webu, gdje ih njihovi kolege mogu vidjeti te na taj način u potpunosti zaobilaze tradicionalne načine izdavanja. Učinilo mi se čudnim što nijedan od sudionika rasprave nije spomenuo promjene koje nam nosi elektroničko izdavaštvo i koje smo već počeli osjećati. Međutim, istina je da su te nove izdavačke mogućnosti tek na početku, a prelazak sa starih na nove modele neće se dogoditi preko noći. Potrebna nam je rasprava na razini 21. stoljeća, koja će postaviti neka izazovna pitanja o definiciji izdavaštva te o tome tko od te djelatnosti ima koristi. Danas se zabava i znanost miješaju te dijele i zajedno razvijaju nove zanimljive radove za koje koncept vlasništva i kontrole više nisu jasno definirani. Ako oni koji danas imaju vodeće uloge u svijetu izdavaštva žele zadržati svoje pozicije u pokretu online izdavaštva, moraju se okrenuti budućnosti i priznati nove metode razmjene ideja i kreativnih radova putem Interneta. Novi je svijet razmjene informacija složen, a njegove su mogućnosti uzbudljive. Kako bismo razumjeli u kojem se smjeru kreće izdavaštvo, moramo uzeti u obzir ne samo postojeće okružje koje definira uloge autora, korisnika, izdavača i institucija kojima autori pripadaju u procesu izdavanja već i koje sve mogućnosti otvaraju nove tehnologije koje omogućuju razmjenu znanja i informacija na dosad neviđene načine. Razumijevanje mogućnosti će razjasniti probleme na koje ćemo naići pri prelasku na nove modele izdavanja. Kako će ti modeli utjecati na pojedince, institucije, zajednice i društvo u cjelini? Kakve će to promjene zakona i pravila zahtijevati? Koje će vještine biti za to potrebne? Koje će od današnjih vještina postati nepotrebne? Koliki će biti troškovi novih modela? Kako će se novi modeli izdavanja održati? Prije svega moramo imati na pameti temeljno pitanje u takvoj raspravi: koji je najbolji način upravljanja intelektualnim kapitalom, bez obzira na medij ili složenost izdanja?
Socijalna infrastruktura izdavaštva
Kako biste razumjeli tko dobiva ili gubi prihvaćanjem određenog modela, a ne nekog drugog, morate razumjeti uloge u izdavaštvu i socijalnu infrastrukturu na koju utječu promjene u pristupu izdavanju. Ljude povezane s raspravom o izdavaštvu smještam u jednu od sljedećih grupa: - Autori
- Izdavači
- Institucije kojima autori pripadaju
- Korisnici
No te uloge nisu odvojene, već se međusobno isprepleću na zanimljive načine, osobito s prelaskom s tradicionalnog modela na nove modele distribucije znanja. Varijacije i međusobna ovisnost starog i novog modela razlog su poteškoćama koje priječe gladak prelazak s tradicionalnih na nove modele. U tradicionalnom su izdavaštvu izdavači igrali ulogu neutralnih posrednika između autora koji žele distribuirati svoje misli, ideje i znanje te korisnika njihovih djela (čitatelja, učenika, zainteresiranih strana). Među institucije kojima autori pripadaju idu škole, profesionalne organizacije, istraživački laboratoriji i tvrtke. Knjižare, osobito u novije vrijeme, također možemo smatrati takvim institucijama, jer zahvaljujući platnoj moći imaju dovoljno utjecaja da određuju djela kojih će se autora prodavati masama. Odnos izdavača i institucija kojima autori pripadaju bio je odnos kojim se osiguravala zakonitost autora koji rade za neku instituciju i same institucije, a autori čija su djela objavljivana bili su zaogrnuti u boje institucije koja im je podarila integritet i legitimnost kojom ih priznaje ostatak svijeta. Pojava Interneta (osobito weba) kao alternativnog načina distribucije znanja izazov je za veze koje su ranije postojale između tih zainteresiranih strana. Kao nezavisni posrednici znanja, izdavači su tu da bi osigurali recenziju materijala koje su autori željeli objaviti. Recenzenti su angažirani bez plaćanja, dakle, bez troškova izdavača i kroz sustav nagrada institucije kojoj oni kao autori pripadaju kako bi se izjasnili za ili protiv djela koje se ocjenjuje. Taj je proces dug, zbog čega objave novih otkrića kasne. Na takav je način brza distribucija znanja ugrožena. Tim je rigoroznim procesom osiguran integritet informacija. Ali na webu autori svoja otkrića mogu objaviti izravno, uz jednako tako izravnu kontrolu legitimnosti novih otkrića od strane svojih kolega. Zbog opće distribucije koju omogućuje Internet, to je znanje pod kontrolom mnogo većeg broja stručnjaka koji mogu potvrditi ili zanijekati tvrdnje autora. Međutim, još uvijek nedostaje legitimnost koju trebaju institucije kojima autori pripadaju te korisnici, koji ne pripadaju recenzentskoj zajednici. Kako bi suzbili nedostatak legitimnosti u web izdanjima koju zahtijevaju korisnici i institucije kojima autori pripadaju, izdavači su u svojim e-izdanjima zadržali sve aspekte tradicionalnih tiskanih izdanja. To je razlog zbog kojega su izdavači ostali zarobljeni u izdavačkim modelima 20. stoljeća. Vrijeme je da pogled usmjerimo prema naprijed. Dostupnost članaka online tek je prvi korak prema mogućnostima koje nam nudi Internet. Dok su izdavači hrabro činili taj prvi korak, već ih pretječu oni koji eksperimentiraju s novim modelima izdavanja. I korisnici i autori mogu mnogo dobiti od slobodne razmjene znanja, osobito u pogledu intelektualnog zadovoljstva zbog brzog utjecaja na rast prosvjećenosti. Mislim da bi institucije kojima autori pripadaju legitimnost koju traže udruživanjem s autorima mogle pronaći povećanom upotrebom i citiranjem online radova. S vremenom će to nadomjestiti mjerila prema kojima se ocjenjuju institucijski autori. Međutim, na području osiguravanja filtara koji bi korisnicima pomogli razlučiti koja su otkrića legitimna, a koja i nisu najsolidnija, još uvijek postoji praznina. Izdavači, zabilježite ovo: prilika kuca na vrata.
Uloga autorskih prava
Otkad postoje autorska su prava svijetu izdavaštva zadavala probleme. Zakon je vlasništvo pisanog djela, zajedno sa svim neotuđivim pravima koja takve zakone prate, povjerio njegovu autoru. Međutim, u današnjem izdavačkom svijetu više nije tako jasno što je vlasništvo. Američki Zakon o autorskim pravima složen je zakonodavni dokument. Zakonom se pokušava definirati vlasništvo i pravo na upravljanje autora svojim djelima, ali njegove definicije nisu uvijek jasne, kao što će potvrditi oni koji su ga čitali. Zakon se temelji na ideji da autor materijale koje zabilježi 'bilo kojim opipljivim medijem izražavanja, poznatim sada ili razvijenim u budućnosti, s kojeg se (djelo) može proučavati, reproducirati ili na bilo koji drugi način prenositi, izravno ili pomoću nekog stroja ili naprave' posjeduje (Kongresna knjižnica, Ured za autorska prava, 2000.). Vlasništvo pretpostavlja da autor ima pravo odlučivati o tome kako će se njegovo djelo upotrebljavati. A to kod izdavača i institucija kojima autori pripadaju izaziva zabrinutost. Kako mogu osigurati financijska i druga potraživanja ako su resursi vlasništvo nekog drugog? Kako bi zaštitili svoje ulaganje i kredibilitet, i izdavači i institucije zahtijevaju od autora da se odreknu autorskih prava kako bi spriječili autore da svoja djela prodaju slobodno kao što bi oni to htjeli. U ime zaštite autori su postali tek izvor radova nužan da bi se izdavaštvo i institucije kojima autori pripadaju održale na poslovnoj sceni. Dok ih god njihove institucije ocjenjuju samo po objavljenim djelima te po tome gdje su ih objavili, autorima će to biti snažan poticaj da, kako bi postali legitimni, vlasništvo nad svojim djelima predaju tim institucijama. Usporedite to s izvornom zamisli o autorskim pravima. Članak 1, paragraf 8, klauzula 8 ustava Sjedinjenih Američkih Država daje Kongresu ovlasti 'da potiče napredak znanosti i korisnih umjetnosti tako što autorima i izumiteljima na ograničeno vrijeme osigurava ekskluzivno pravo na njihova djela i izume.' Pravnici ističu da se jeu vrijeme kada je pisan ustav, riječ 'znanost' odnosila na znanje i učenje općenito. Stoga je svrha te klauzule osigurati da poticanjem znanstvenika da svoje znanje dijele s drugima putem objavljenih djela, znanje i učenje nastave napredovati, pri čemu bi autori primali naknadu za otkrića do kojih su došli (Loren, 2000.). Osnivači SAD-a vjerojatno nisu željeli da ta zaštita bude sinonim zaključavanja znanja, no današnji su zakoni o autorskim pravima učinili upravo to. U današnjem je svijetu termin 'ograničeno vrijeme' razvučen i na značenje 'produženo vrijeme, koje se može obnavljati beskonačno mnogo puta', a čini se da trenutni zakon o autorskim pravima pretpostavlja da bi svi autori radije dopustili da njihovo znanje bude zaplijenjeno nego da dopuste slobodnu i široku distribuciju svojih ideja i otkrića. Nadalje, mnogi izdavači i institucije sve više od autora traže da na njih prepišu svoja autorska prava kako bi osigurali 'zaštitu' znanja koje autor želi distribuirati. Zanimljiva je činjenica da se sa sve lakšom distribucijom znanja (od tiskarskog stroja, preko fotokopija do bitova), uvjeti autorskih prava sve više produžuju, a zahtjevi izdavača i institucija za zadržavanjem autorskih prava povećavaju, umjesto da dopuste autoru da zadrži prava. Bez obzira na argumente koji se javljaju u debatama o tim temama, temeljni razlog zbog kojega su autorska prava tako beskrupulozno uzurpirana ekonomske je prirode. Izdavači i institucije kojima autori pripadaju žele nastaviti poslovati. Intelektualni kapital zahvaljujući kojem se održavaju na površini, pak, posjeduju pojedinci i suradnici, a ne njihove institucije. Izdavači su postali vratari znanja. Oni odlučuju što će javnost znati i koliko će to znanje biti rasprostranjeno. Institucije kojima autor pripada tu su ulogu ozakonile priznavanjem članova čije su radove objavili tzv. pravi izdavači, nagrađujući ih stalnim radnim mjestima na sveučilištima ili unaprjeđenjem na poslu, priznanjima i častima koje zapravo predstavljaju prestiž i legitimitet institucije. Novog autora, pisao on za akademsku zajednicu ili za popularne krugove, čeka strm put da bi stekao pravo da svoje ideje i otkrića podijeli s drugima kako bi unaprijedio znanje i učenje. Kontrolom nad znanjem izdavači i institucije koje legitimiziraju autore mogu stvoriti potražnju za znanjem za koje tvrde da je njihovo, što im dopušta da odrede cijenu koju smatraju prikladnom kako bi zaradili i/ili nastavili poslovati kao nabavljači najboljih svjetskih intelekata. Autorska prava i web miješaju se kao ulje i voda. Lakoća kojom autori svoja djela mogu objaviti online i distribuirati znanje na daleko i široko u ozbiljnom je sukobu s pravima koja osiguravaju izdavači. Jesu li autori shvatili koja su prava prepisali izdavačima kada su pokušavali steći legitimnost u institucijama za koje su radili? Na široku rasprostranjenost informacija gleda se kao na ozbiljnu prijetnju izdavačkom svijetu, jer ona znači da izdavači ne mogu kontrolirati naknadu troškova za bitove koji putuju u sve dijelove svijeta. Zapravo se nagovještaj pokušaja izdavača da kontroliraju rasprostranjenost sadržaja mogao vidjeti čim se pojavilo fotokopiranje. Sada kada je najveći dio informacija u digitalnom obliku na njihovo se širenje još manje može utjecati. Kako bi zadržali kontrolu, izdavači sve više licenciraju i traže vlasništvo nad sadržajima. To utječe čak i na autore koji su zadržali autorska prava, jer se sada moraju suočiti sa svijetom koji se boji dijeliti autorovo znanje zbog stalne prijetnje od tužbi za povredu autorskih prava. Kao što je James Boyle napisao, tragedija običnih ljudi je u svijetu online informacija očita na prvi pogled (Boyle, 2003.)
Alternativa tradicionalnim autorskim pravima
Priznavši apsurd razvoja 'zaštite' autorskih prava, skupina pravnika shvatila je da mora postojati način da autori distribuiraju svoje znanje i ideje na daleko i široko, a da ipak svima bude jasno na koji način te materijale mogu koristiti zakonito. Godine 2001. oni su osnovali skupinu Kreativni pučani (Creative Commons) s namjerom da online informacije učine pristupačnijima. Skupina Kreativni pučani razvila je niz računalno čitljivih licenci (koje računalo može prepoznati i čitati), na raspolaganju autorima kako bi mogli odrediti žele li za korištenje svog djela naknadu, smije li se njihovo djelo koristiti u komercijalne svrhe i pod kojim se uvjetima u djelo mogu unositi promjene. Ovisno o izboru autora u svakoj od te tri kategorije autoru će biti ponuđena jedna od 11 licenci, kojom će moći označiti svoj rad kako bi ostali znali što s njime smiju, a što ne smiju raditi. Osim toga, skupina Kreativni pučani nudi način na koji autori svoje radove mogu ponuditi javnoj domeni. Kada je autorsko pravo dodijeljeno javnosti, licenca nije potrebna. Izdavači koji žele zadržati tradicionalni model 20. stoljeća to mogu smatrati prijetnjom. Međutim, izdavači spremni iskoristiti mogućnosti koje nude izdavački modeli 21. stoljeća u tome će vidjeti sjajnu priliku da redefiniraju svoju ulogu. Sadržaj za koji je jasno da je dostupan besplatno i koji dopušta komercijalnu upotrebu (što neke od licenci Kreativnih pučana dopuštaju) dobitna je kombinacija za sve. Autorski se radovi mogu distribuirati. Izdavači mogu zaraditi pronađu li zakonite dodane usluge koje bi ponudili uz radove. Na primjer, kako smo ranije spomenuli, potrebni su filtri. Potreban je softver koji može čitati licence, a nema sumnje da će biti potrebne i druge dodatne usluge koje za sada meni još nisu poznate.
Suradnja, zajednice i kako pišemo
'Može li se na tome pisati? Rado bih Elizabeth napisao posvetu.' 'Njezin je papir podvrsta papira s ulaznim i izlaznim podacima te posjeduje sve temeljne funkcije običnog papira na kojem biste pisali. Većina se tih funkcija uglavnom ne koristi na razini dubljoj od jednostavnog ostavljanja tragova na mjestu gdje je vrh olovke prešao preko njega.' 'Možete pisati po njoj', preveo je Findle-McGraw ponešto osorno, 'ali ona ne razmišlja o onome što vi napišete.' 'Pa, moj odgovor na to pitanje mora biti dvosmislen', rekao je Hackworth. 'Ilustrirana početnica iznimno je raznovrstan i snažan sustav, sposoban sam sebe rekonfigurirati mnogo više nego drugi sustavi. Sjetite se da je njegov osnovni zadatak reagirati na svoju okolinu. Da vlasnik uzme olovku i počne pisati po praznom listu papira, te bi informacije podataka, da se tako izrazim, bile stavljene u isti koš sa svim ostalim podacima.' 'Mogu li napisati Elizabeth posvetu ili ne?', inzistirao je Finkle-McGraw. 'Naravno, gospodine.' (Stephenson, 1995, 95-96) Tradicionalan proces izdavanja vrlo malo radi na tome da ohrabri zajednice s nekim zajedničkim znanjem da to svoje znanje objave. Doduše, postoje istraživačke publikacije za koje piše više autora. Ali 6-8 autora ne čini veliku zajednicu. Danas je uobičajeno da istraživači s različitih institucija i iz različitih krajeva svijeta rade zajedno. Mogućnost besplatnog dijeljenja znanja s drugima, komentiranja radova, pa njihova ponovnog objavljivanja, prednost je online izdavaštva nad tradicionalnim tiskarskim izdavaštvom. Dijeljenje znanja s drugima rezultira novim idejama, hipotezama, otkrićima – napretkom znanja. No hoće li autori biti motivirani dijeliti svoje znanje s drugima? U nekim će autorskim zajednicama bez sumnje biti otpora. Neki će autori i dalje željeti prestiž, koji su naučili povezivati s objavljivanjem svojih radova putem tradicionalnog modela izdavaštva. Drugi će se bojati promjena ili će ostati taocima normi objavljivanja tradicionalnim putem, koje su njihove institucije uspostavile kao kriterije ocjenjivanja vrijednosti autora. Većina će autora, međutim, tražiti opće priznanje svojih kolega za doprinos na vlastitom znanstvenom ili kreativnom području. Ti autori znaju da je vjerojatnost da objavljivanjem gotovih djela u svojem polju ostvare znatniju financijsku dobit niska. Stoga ih to potiče na suradnju i dijeljenje znanja s drugima, a ne na to da svoje znanje zaštićuju. 'I dalje je listao knjigu čekajući da se nešto dogodi.' 'Vjerojatno u ovome trenutku neće učiniti ništa zanimljivo', rekao je Kackworth. 'Neće se aktivirati dok se ne zbliži.' 'Zbliži?' 'Vidi i čuje sve u svojoj blizini,' rekao je Hackworth. 'Trenutno traži malu žensku jedinku. Čim je djevojčica primi u ruke i prvi put otvori prvu stranicu, utisnut će djetetovo lice i glas u svoju memoriju...' 'Zbližit će se s njom. Da, shvaćam.' 'Otada nadalje sve će događaje i osobe uspoređivati s tom djevojčicom, koristeći je kao početni podatak za iscrtavanje karte psihološkog terena. Održavanje tog terena jedan je od osnovnih procesa knjige. Kada god je dijete uzme u ruke, knjiga će obaviti neku vrstu dinamičnog kartiranja iz baze podataka na neki teren.' (Stephenson, 1995, 94) Koristeći online komunikaciju autori otkrivaju da je komunikacija mnogo učinkovitija ako u svoje radove ugrade i simulacije, slike, te audio i videosnimke. To unaprjeđuje daljnju komunikaciju jer stvaranje znanja postaje timski rad, u kojemu programeri, umjetnici i stručnjaci za multimediju surađuju s autorom, koji nastoji pronaći najbolji način da svoju poruku prenese zainteresiranim stranama. Ne samo da se interaktivnim sadržajima znanje prenosi na nove i uzbudljive načine, već ga karakterizira i dinamičnost, uznemiravajuća osobina za izdavače čija su razmišljanja ostala u 20. stoljeću – po svojoj prirodi interaktivni sadržaj ne može biti statičan. Stoga su mogućnosti koje takve knjige ostavljaju tradicionalnim izdavačima ograničene. Kao odgovor na interaktivnu prirodu online publikacija neki su izdavači uz tiskana izdanja počeli izdavati i CD-e kako bi interaktivni elementi bili dostupni korisnicima. Međutim, autori sve više i više rade u suradničkim 'mrežama', a kako im radovi nisu samodostatni i kompletni, linkovima ih povezuju s drugim izvorima kako bi upotpunili poruku koju žele prenijeti. Novi oblici dinamičnih izdanja sve više podsjećaju na dijalog, tražeći od korisnika povratne informacije i omogućujući im da iz ideja izraženih online izvuku ideje za nove radove. U obrazovanju se nastoji razumjeti čitatelje kako bi se materijali prilagodili potrebama pojedinca ili individualnog učenika. 'Početnica nije više s njom razgovarala onako često kao prije. Djevojčica je primijetila da često može riječi čitati brže nego što ih je knjiga izgovarala tako da bi joj uglavnom naredila da bude tiho. No često bi je stavljala ispod jastuka i naredila joj da joj čita priču za laku noć. Katkad bi se probudila usred noći i čula kako joj šapće stvari koje je upravo sanjala. (Stephenson, 1995, 167). Spektar online sadržaja nadilazi izdavačku cjelinu. Neki projekti jednostavno okupljaju postojeće web izvore i pružaju usluge koje korisnicima pomažu istražiti bitne web stranice za obrazovnu upotrebu (npr. Nacionalna znanstvena digitalna knjižnica – National Science Digital Library), dok drugi pružaju besplatan pristup cijelim tečajevima koje je neka institucija razvila (npr. Otvoreni courseware – Open Course Ware). Jedan je projekt u taj spektar zašao još dublje stvorivši spremište sadržaja za koje nisu potrebne licence. U tom je spremištu znanje podijeljeno na module, pri čemu svaki modul predstavlja jedan koncept. Projekt se zove Connexions (Veze). Moduli znanja u tom se projektu mogu koristiti više puta, mijenjati i stavljati u različite kontekste kako bi se zadovoljili krajnji ciljevi nekog profesora ili predavača. Connexions je besplatno dostupan svima i odsvuda, stvorivši na taj način okolinu za upravljanje znanjem na razinama na kojima autori mogu demonstrirati svoju istinsku stručnost. Međudisciplinarnom suradnjom i suradnjom unutar vlastite discipline grupe autora rade zajedno na prikupljanju svog znanja pa tako tečajevi koji su nastali povezivanjem dijelova znanja u cjelinu imaju mnogo autora, a svakom je autoru priznat njegov doprinos. Kada licenca nije potrebna, podaci se mogu slobodno mijenjati kako bi se materijal prilagodio određenoj publici. Taj pristup pozdravlja doprinose autora, mladih ili starih, jer se smatra da svaki od njih može pridonijeti unaprjeđenju općeg znanja i učenja. U takvoj okolini zajednice stručnjaka izravno surađuju jedna s drugom, mijenjajući svoje doprinose i ažurirajući znanje. Biti autorom postaje mnogo jednostavniji zadatak. Umjesto da napišu cijelu knjigu ili članak, pojedinci mogu pisati o temi za koju su stručnjaci. Potiče se ponovno korištenje znanja, a nove se ideje mogu razvijati bez čekanja da prođe dug proces ocjenjivanja drugih stručnjaka prije izdanja. Iako se u početku koncentrirao na stvaranje tečajeva prilagodljivih korisnicima, koncept projekta Connexions jednako dobro djeluje i kada je u pitanju objavljivanje istraživačkih članaka. Kako se nova otkrića objavljuju, različite discipline na koje to istraživanje može utjecati imaju pristup bitnim konceptima pa ti koncepti mogu biti integrirani u kurikulume ili iskorišteni u daljnjim istraživanjima kako bi se ubrzanim tempom potaknula nova otkrića. S namjerom da inkorporiraju 'prizme' koje će filtrirati sadržaj u skladu sa stajalištem kojem se daje prednost (npr. preporukama profesionalne organizacije ili priznatog stručnjaka), Connexions je, oslanjajući se na ocjenjivanje struke nakon objavljivanja, pred tradicionalne izdavačke modele postavio izazov. Iako takav pristup (ocjena nakon objavljivanja) u softverskim krugovima, gdje se pokazao uspješnim u razvoju softvera iz slobodnih izvora, nije novost, na području sadržaja jest. Kako će netko moći potvrditi valjanost sadržaja ako sadržaju može pridonijeti bilo tko? Kolegama iz struke lako je surađivati i ocjenjivati materijale iz svoje discipline. Napokon, takva je ocjena struke u upotrebi i pri tradicionalnom izdavaštvu. Međutim, za široku će javnost biti važna dostupnost vjerodostojnih prizmi pri pregledavanju materijala u spremištu. Prizme su vrijedne. Hoće li izdavači pronaći načina da sami sebe redefiniraju kako bi mogli raditi u tom novom okružju u kojem se znanje dijeli s drugima? Pokušaj da se zadrže modeli izdavaštva iz 20. stoljeća neće zaustaviti val koji već nosi nove procese znanstvenog izdavaštva. Hoće li izdavači – i knjižnice – pronaći načina da se u to uklope?
Proizvodna cijena
Svaka će rasprava o modelima izdavaštva neizostavno dovesti do vrlo stvarnog i važnog pitanja: tko će to platiti? Bez obzira na medij, licence, interaktivni ili statični model, postoje troškovi. Nijedan model izdavanja nije besplatan. Online publikacije zahtijevaju financijska sredstva koja će podržati infrastrukturu opreme, softvera i osnovnih usluga te kako bi se osiguralo da će intelektualni izvori biti dostupni i u dalekoj budućnosti. U tradicionalnim je modelima izdavaštva pitanje troškova dobro riješeno, stoga su oni u tom smislu izazov novim modelima. Međutim, važno je napomenuti da takvi izazovi ne sprječavaju brz razvoj obrazaca ponašanja onih koji žele unaprijediti znanje i učenje besplatnim i slobodnim dijeljenjem znanja s drugima. Prednost kretanja u novom smjeru, ako se za taj smatra da je održiv, jest privlačnost dobrotvornim zakladama da podrže takve početke. Dobrotvorno financiranje još je vjerojatnije kada je moguće pokazati izvedivost plemenitog cilja, kao što je slobodna razmjena informacija, kako bi se diljem svijeta unaprijedila društva koja prije toga nisu mogla dijeliti bogatstvo rezultata napretka na području znanja i učenja. Zaklade kao što je Zaklada Williama i Flore Hewlett bile su iznimno velikodušne u potpori novim projektima, koji bi mogli pokazati nove mogućnosti da se znanjem unaprijedi civilizacija na globalnoj razini. Međutim, nerazumno je očekivati od dobrotvornih zaklada da takav projekt i održavaju. Tako nam i dalje ostaje pitanje: kakav će model održanja osigurati dugovječnost novim modelima izdavaštva, u kojima niti autori niti korisnici ne bi trebali snositi troškove? Možemo preispitati uloge u socijalnoj infrastrukturi nekog izdanja u kojemu su motivacijski čimbenici slobodan razvoj uz suradnju i razmjenu znanja, nasuprot zaštiti znanja. Autori i korisnici usredotočit će se na razmjenu i razvoj znanja. Na mikro razini podjele troškovi koje svaki od njih snosi za održavanje vlastite individualne infrastrukture podnošljivi su. Međutim, za institucije kojima autori pripadaju i izdavače veća vrijednost leži u upravljanju znanjem u okružju u kojem je olakšano okupljanje znanja te u kojem se nude usluge koje potiču slobodnu razmjenu znanja. U tom pogledu spremišta znanja postaju vrijedna prednost o kojima će ovisiti neprekinut rast izdavača i institucija kojima pripadaju autori. Bez znanja koje se stalno razvija i koje dovodi do inovacija izdavači i institucije će usahnuti. Međutim, tako će biti samo ako je moguće definirati nove usluge koje će pružati taj nov način izdavanja. Ako je takve usluge moguće definirati, oni koji pružaju vrijedne doprinose bit će motivirani da podrže novi model. Sve dok se ne odgovori na pitanje podrške pri održanju, tradicionalni će izdavači i dalje inzistirati na tome da novi modeli dijeljenja znanja imaju mana. Nažalost, glede podrške pri održanju, ovaj put nemam što ponuditi. Mogućnosti postoje, neke od njih možemo već sada identificirati, ali će mnoge druge vjerojatno realizirati tek kreativni poduzetnici, koji će u iskorištavanju slobodnog dijeljenja znanja, osim intelektualnih, pronaći i druge motivacijske čimbenike. Ako današnji izdavači i dalje budu prstom upirali u probleme umjesto da traže načine da profitiraju kroz ovu izdavačku paradigmu u nastajanju, propustit će svoju priliku da zaigraju u izdavačkom svijetu 21. stoljeća. Rizična je to igra.
Zaključak
I dok je bjesnjela debata oko toga tko bi trebao platiti izdanje – autori ili korisnici – fokus tih dviju grupa se promijenio. Uz mogućnosti koje nam otvara Internet, autori i korisnici počinju shvaćati važnije prednosti slobodnog dijeljenja znanja. Učenje se može odvijati djelotvornije i uspješnije kada je znanje skrojeno prema potrebama korisnika. Ne možemo si priuštiti da zakašnjela izdanja pronalazaka priječe nova otkrića. Suradnja omogućuje nastanak zajednica u kojima se znanje razmjenjuje na nove načine, koje nijedan pojedinac prije nije mogao zamisliti. Je li to altruistička vizija koja se nikada neće ostvariti? Imaju li tradicionalni izdavači svoju ulogu u ostvarenju te vizije? Odgovor nećemo dobiti niti sutra niti drugi tjedan. Međutim, s vremenom ćemo svi moći razumjeti novi model izdavaštva prema kojemu smo se tek počeli kretati. Konačan oblik tek treba odrediti. Kako bi se ta altruistička vizija ostvarila, bit će potrebno pronaći odgovore na neriješene probleme održanja i usluga dodatne vrijednosti. Uzbudljivo je živjeti u ovom vremenu i biti svjestan novih načina razmjene znanja koji se pojavljuju. Mogućnosti ima u izobilju. A prvi korak ka pronalasku rješenja jest priznanje da trenutno ne znamo sve odgovore. 'Neuki i školovani ljudi razlikuju se po tome što potonji znaju više činjenica. No to nema veze s time jesu li glupi ili inteligentni. Glupi i inteligentni ljudi razlikuju se po tome što – a to vrijedi bez obzira na to jesu li ili nisu dobro obrazovani – inteligentni ljudi u životu prepoznaju nijanse. Nisu zbunjeni u dvosmislenim ili čak proturječnim situacijama. Zapravo, takve situacije očekuju i čak postaju sumnjičavi kada se čini da se stvari odvijaju previše pravocrtno.' U svojoj Početnici imaš materijale koji će te dobro obrazovati, ali te neće moći učiniti inteligentnom. To se dobije tijekom života. Tvoj ti je život do ovoga trena dao sve potrebno iskustvo kako bi postala inteligentna, ali moraš razmišljati o tom iskustvu. Ako razmišljaš o tome, nećeš postati samo obrazovana, već i inteligentna, a onda ćeš mi, za nekoliko godina, vjerojatno dati povoda da poželim biti koje desetljeće mlađi.' Poručnik se okrenuo i vratio u kuću, ostavivši Nell samu u vrtu da razmišlja o značenju njegove zadnje izjave. Pretpostavila je da je to jedna od onih stvari koje bi mogla razumjeti poslije, kada bude inteligentna.' (Stephenson, 1995, 256-257)
|
