|
Primarna je namjera ovog članka s čitateljima podijeliti temeljne elemente djelotvornog obrazovnog programa za nastavnike i otkriti na koji je način takav program povezan s integracijom tehnologije. U studiji koju ćemo ovdje iznijeti osobito je naglašeno istraživanje programa za obrazovanje nastavnika nakon kojih će velik postotak diplomanata raditi u sredinama u kojima je visoka stopa siromaštva. Ta su područja često u urbanim i ruralnim krajevima. Davši kratki pregled karakteristika takvih obrazovnih programa koje podržavaju djelotvornu uporabu tehnologije, ova će diskusija ilustrirati neke od načina na koje bi pedagoške ustanove mogle postići veći uspjeh – svojih studenata, ali i zajednica u kojima će njihovi diplomanti raditi kao nastavnici.
NCREL-ova studija slučaja: Ciljevi i polje rada
North Central Regional Education Laboratory (NCREL) nedavno je pokrenuo veliku studiju pedagoških odsjeka na fakultetima koji naglasak stavljaju na djelotvornu uporabu tehnologije u svojim programima te su uspješni u osiguravanju radnih mjesta novim nastavnicima u urbanim i ruralnim sredinama (Fulton, Glenn, Valdez & Blomeyer, 2002.). Studija slučaja koja je proučavala nekoliko lokacija i koja je ovdje sumirana zamišljena je kao odgovor na sljedeća četiri pitanja: - Koliko su nastavnici pripremljeni za djelotvornu uporabu tehnologije u nastavi u urbanim i ruralnim sredinama?
- Prolaze li oni koji traže nastavnička mjesta u školama u urbanim i ruralnim područjima kroz pripremu koja je namijenjena osposobljavanju za upravo ta okružja?
- Ako je tako, kakva je to priprema i na koji je način organizirana?
- Što ti nastavnici početnici uče o djelotvornom poučavanju uz tehnologiju u urbanim i ruralnim učionicama?
Koristeći niz kriterija za odabir, uključujući i uspješno osiguravanje radnih mjesta u školama s velikim udjelom siromašnih učenika studentima pripremnih programa za nastavnike, odabrali smo i posjetili Appalachian State University, Florida State University, University of Texas at El Paso, Western Illionis University, University of Wisconsin-Milwaukee i Xavier University (vidi dodatke D-1 na stranici studije koja sadrži rezultate za pojedina sveučilišta). Razgovarali smo s dekanima, profesorima, studentima na dodiplomskom studiju, poslijediplomantima, nastavnicima koji se brinu za odabir radnog mjesta studenata i diplomiranim nastavnicima na praksi. Ispitali smo i sve dostupne dokumente vezane uz viziju, misiju, ciljeve i druge aspekte obrazovnih programa za nastavnike. Za više podataka o procesu odabira (uključujući i početnu nominacijsku listu sveučilišta, primjer pozivnog pisma korištenog za vrijeme studije i kratak opis protokola razgovora sa sugovornicima) vidi Primjer 1. Kvalitativno istraživanje kao i studije slučaja na više lokacija lokacijama pokrenuti su za vrijeme našeg terenskog istraživanja, no općenito se ne smatraju prihvatljivima kao odgovor na složena pitanja obrazovne politike poput četiri gore navedena pitanja. Međutim, analiza rezultata iz sve četiri studije slučaja otkrila je sedam zajedničkih čimbenika koji mogu potaknuti poboljšanu integraciju tehnologije na pedagoškim ustanovama, a kao posljedica toga i od strane nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Ti su čimbenici odabrani nakon temeljite analize sadržaja podataka dobivenih svakom od šest studija slučaja. Kriteriji za odabir oko kojih su se složili članovi istraživačkog tima jesu da se određena karakteristika smatra zajedničkom samo ako se pojavljuje u tri ili više slučaja. Iako u slučaju svake od promatranih institucija postoje različite karakteristike, vjerujemo da su ti zajednički čimbenici temeljni za pedagoške obrazovne ustanove koje žele unaprijediti i promicati djelotvornu uporabu tehnologije te podržati pozitivne promjene u osnovnom i srednjem školstvu. Sedam najčešćih čimbenika koji su se pojavili u studijama slučaja su: (1) jako vodstvo programa, (2) uzori na području tehnologije, (3) djelotvorna podrška tehnologiji, (4) vanjski izvori financija, (5) standardi i zahtjevi za tehnologijom postavljeni od strane države, (6) utjecaj na akademske jedinice van područja pedagogije i (7) veze sa školskim zajednicama. Tih ćemo sedam čimbenika istražiti i ilustrirati u članku.
1. Jako vodstvo
U svakoj od šest proučavanih obrazovnih ustanova dekan je pokazao iskren angažman na području integracije tehnologije u nastavu. Svi su oni tako postupili iz dugotrajnog uvjerenja u ključnu ulogu tehnologije u oblikovanju i omogućavanju obrazovnih iskustava studenata, ali i profesora. Dekani ili voditelji odjela za pedagoška pitanja u svih šest institucija bili su središnje osobe koje su odlučivale o dodjeljivanju resursa fakulteta ili vanjskih izvora sredstava, o pružanju podrške studentima i nastavnom osoblju te izgrađivanju i održavanju tehnološke infrastrukture u svakoj od institucija. Svaki je voditelj programa ili fakulteta koristio različite strategije za integraciju tehnologije u svoje pripremne programe za nastavnike, ali je cilj njihovih napora bio nevjerojatno dosljedan u svim proučavanim slučajevima. Čak i u slučaju čestih promjena vodstva, do kojih je došlo u nekoliko ustanova koje smo promatrali, one su ostale jednako posvećene tehnološkoj inovaciji u obrazovanju. To se najjasnije odražava u razvoju formalnih programa, inicijativa i struktura podrške koje promiču djelotvorno korištenje tehnologije u obrazovanju. Za ilustraciju različitih strategija koje upotrebljavaju vodeće strukture institucija iz ove studije vidi Primjer 2.
2. Uzori na području tehnologije
Većina škola koje su sudjelovale u našem istraživanju imala je nastavno osoblje znatnog znanja na području osmišljavanja, implementacije i uporabe tehnologije u nastavi. To je nastavno osoblje pokazalo rani interes za tehnologiju, nastavilo biti primjerom njezine upotrebe u svojoj nastavi te poslužilo kao model integracije cijelom kampusu. Škole su uključivale i niz nastavnika s manje tehničkim, a više općenitim i teoretskim razumijevanjem vrijednosti tehnologije za učenje i poučavanje, ali koji su i dalje pokazivali interes u povećanju sposobnosti korištenja tehnologije. U nekim se slučajevima nastavno osoblje oslanjalo na svoje iskusnije, tehnološki „potkovanije“ kolege kako bi prikupili znanje o tehnologiji. U drugim je pak slučajevima zaposleno novo nastavno osoblje, djelomično i zbog njihova interesa za primjenu tehnologije na njihovu polju rada te su ili nadopunjavali ili pomogli pri razvoju baze tehnoloških superzvijezda kao uzora inovativne uporabe tehnologije na svojim fakultetima i sveučilištima. Ta je kombinacija ranih usvojitelja i novog nastavnog osoblja imala znatan utjecaj na razvoj nastavnog osoblja. Iako su tehnološke vještine nastavnog osoblja na svakoj od institucija pokrivale niz interesa i razina, na svakom od pripremnih programa za nastavnike koje spominjemo u ovoj studiji pojavio se takav uzor. Međutim, struktura svih programa svakako je utjecala na to kako i zašto su se uzori pojavljivali od ustanove od ustanove. Na primjer, mentoriranje od strane kolega imalo je važniju ulogu na fakultetima kojima su nedostajali znatniji resursi za profesionalan razvoj u smislu korištenja tehnologije. Takve su mentorske aktivnosti omogućile nastavnom osoblju da uče jedni od drugih, a u nekim slučajevima i od svojih studenata te da na taj način nadomjeste relativno ograničene mogućnosti profesionalnog razvoja u sklopu svojih programa. Suprotno tome, one škole koje su imale znatniju podršku i veća sredstva namijenjena integraciji tehnologije, mogle su nastavnicima pružiti više prilika za formalnu obuku putem radionica i specijalnih programa. Mentoriranje od strane kolega na tim se fakultetima još uvijek odvijalo, ali se nije spominjalo kao značajna komponenta u pomaganju nastavnom osoblju da uspješno koristi i integrira tehnologiju u svom radu. Prilike za mentoriranje od strane kolega te projekti koje je iniciralo nastavno osoblje bili su primarna sredstva kojima su se takvi uzori na području tehnologije pojavili na tim školama. Primjere koji ilustriraju te oblike uzora na institucijama koje je ova studija istraživala potražite u Primjeru 3.
3. Djelotvorna podrška tehnologiji
Bez odgovarajuće podrške i održavanja čak i najsuvremenijeg i najsofisticiranijeg hardvera i softvera, mogućnost pristupa toj tehnologiji od strane nastavnika i studenata ozbiljno je ugrožena. Stoga je tehnička podrška bila ključna za integraciju tehnologije u te programe. Na svakom od sveučilišta obrađenih ovom studijom tehnološka podrška za studente i nastavnike bila je prisutna u različitim oblicima. Nastavnom osoblju tehnička podrška osigurava resurse i vještine koje su im potrebne kako bi integrirali najvažniju tehnologiju u svoju nastavu na način koji najbolje odgovara obrazovnim ciljevima nastavnog plana i programa. Studentima pak tehnička podrška pomaže da usvoje vještine potrebne kako bi svladali gradivo specifično za njihove studije. Kako bi ispunila te ciljeve, tehnička je podrška na proučavanim fakultetima i sveučilištima izvodila neki segment ili varijaciju svake od sljedećih funkcija: planiranje, razvoj i održavanje tehnoloških sustava i resursa, zatim pružanje trenutne podrške pri korištenju tih sustava prema potrebama te poboljšanje kompetencija nastavnika i studenata na području integracije tehnologije tijekom dugotrajna razvoja kolegija i programa. Kao opće pravilo, djelotvornost osoblja tehničke podrške mjeri se stupnjem do kojeg krajnji korisnici primjećuju prisutnost te podrške. Drugim riječima, kada sustavi i resursi besprijekorno rade, korisnici tehničku podršku počinju uzimati zdravo za gotovo. Često do jedine interakcije koju korisnici imaju s osobljem tehničke podrške dolazi kada se tehnologija pokvari ili kad neke specifične potrebe nisu zadovoljene. Razrađen i programiran proces tehnološkog planiranja, razvoja i održavanja pomaže da se izbjegne niz briga vezanih uz podršku prije nego što one postanu problemi za krajnje korisnike. Na osnovnoj razini to podrazumijeva određivanje i dodjeljivanje tehnoloških resursa koji najbolje odgovaraju potrebama nastavnika i studenata te ciljevima programa koje oni pohađaju ili na kojima poučavaju. Ilustraciju raznih načina na koje je tehnološka podrška unaprijedila pripremu nastavnika na institucijama proučavanim ovom studijom potražite u Primjeru 4.
4. Vanjski izvori financija
Svako sveučilište proučavano ovom studijom znatno se oslanjalo na vanjske stipendije i donacije kako bi iniciralo i održavalo integraciju tehnologije. Federalne stipendije – osobito stipendija Preparing Tomorrow's Teachers to Use Technology (PT3) te stipendija U.S. Department of Education Technology Innovation Challenge (TICG) pomogle su većini tih institucija da pribave tehnološke resurse za nastavnike i studente te da na taj način potpunije uključe tehnologiju u svoje obrazovne programe. Za nekoliko je sveučilišta PT3 inicijativa bila ključna i za uspostavu koalicija koje su se zasnivale na zajedničkoj uporabi tehnologije s lokalnim školskim okruzima kojima kao krajnji rezultat i služe. Iako je njezin doprinos tehnološkom rastu i razvoju pripremnih programa za nastavnike važan, federalna vlada nije jedini izvor financija. Nekim su sveučilištima pri uspostavi specijalnih programa, inicijativa i provođenju institucionalnih reformi koje podržavaju integraciju tehnologije kao i otvaranje prema javnosti, pomogle i stipendije privatnih zaklada ili nevladinih organizacija. Kao što je često slučaj u svijetu stipendija i zaklada, novac privlači novac. Financijeri vole podržavati institucije koje pokažu da su "dobar ulog"; osim toga ulagači povećavaju sposobnost institucije da nastavi pružati sredstva nužna za dodatne stipendije. Načine na koje su institucije proučavane ovom studijom pribavljale i dobivale financijska sredstva za pripremne programe za nastavnike izvan svoje institucije potražite u Primjeru 5.
5. Standardi i zahtjevi za tehnologijom postavljeni od strane države
Možda je najveća pokretačka sila za integraciju tehnologije zahtjev države da svi diplomanti koji se obrazuju za buduće nastavnike pokažu svoju tehnološku kompetenciju ili da završe određeni broj sati tečaja uporabe tehnologije. Taj zahtjev utječe na nastavni plan, aktivnosti u programima te evaluacijske mjere. Zahtjev od strane države prisilio je čak i nastavno osoblje koje možemo smatrati „late adoptersima“ (onima koji kasno prihvaćaju inovacije) da počnu raditi na uključivanju tehnologije u poučavanje. Čest rezultat državnog poticaja na području integracije tehnologije jest restrukturiranje programa kako bi se u njih uključili kolegiji koji koriste tehnologiju, kako bi se u nastavni plan uključilo standarde tehnološke kompetencije te eksplicitna demonstracija i evaluacija kompetencija kroz obrazovanje nastavnika. Slično tome, standardi koje je postavio Nacionalni savjet za akreditaciju obrazovanja nastavnika (National Council for Accreditation of Teacher Education – NCATE) ubrzali su implementaciju tehnologije u svim pedagoškim školama i fakultetima koji teže akreditaciji. Nadalje, neki su pripremni programi za nastavnike uspostavili opširnije tehnološke standarde i ciljeve kroz Međunarodno društvo za tehnologiju u obrazovanju (International Society for Technology in Education – ISTE), kao i kroz utjecaj profesionalnih organizacija kao što je Nacionalna mreža za obnovu obrazovanja (National Network for Education Renewal – NNER) i već spomenuta PT3 stipendija. Primjere o tome na koji su način zahtjevi vlade osigurali okvir za organizaciju i ciljeve institucija proučavanih ovom studijom potražite u Primjeru 6.
6. Utjecaj na vanjsko nastavno osoblje
U pripremnim programima za nastavnike inicijativa za integraciju tehnologije pretpostavlja da će, ako se pedagoško nastavno osoblje uključi i pruži primjer uporabe tehnologije u nastavi, i budući nastavnici koje poučavaju postati vještiji u toj istoj vještini kada se oni nađu ispred razreda. No važno je prisjetiti se da u mnogim visokoškolskim institucijama većinu kolegiju potrebnih za diplomu nastavnika u sekundarnom školstvu ne poučava nastavno osoblje koje se bavi pedagogijom, već nastavno osoblje koje pripada različitim odsjecima društvenih znanosti (Glenn 2002). Stoga nije neobično da se teorije o integraciji tehnologije znatno razlikuju od škole do škole ili od odsjeka do odsjeka. Svako od šest sveučilišta u ovoj studiji izrazilo je snažnu zabrinutost da će učinak stavljanja naglaska na tehnologiju u programima za nastavnike biti umanjen relativnim nedostatkom naglaska koji na uporabu tehnologije stavljaju druge škole i odsjeci na kojima njihovi studenti studiraju. Stoga je tim institucijama bilo važno odrediti kako premostiti razliku između onoga što pedagoški programi poučavaju u teoriji i onoga što se zaista primjenjuje u praksi. U nekim su slučajevima sami budući nastavnici pokušali utjecati na nastavno osoblje koje ne pripada njihovu odsjeku i na njihov stav o inkorporiranju tehnologije u nastavu. U drugim su pak slučajevima primarni katalizatori za promicanje djelotvorne uporabe tehnologije na sveučilištima bile stipendije, inicijative na razini države ili pak sveučilišta. Dok se svaki program suočavao s jedinstvenim izazovima, kontinuirani napori administrativnog osoblja, studenata i nastavnika da te izazove svladaju naglasili su važnost integracije tehnologije u različitim akademskim odsjecima. U Primjeru 7 pogledajte kako su se s „tehnološkim jazom“ nosile institucije obrađene u ovoj studiji.
7. Veze s lokalnim školskim zajednicama
Svaka od institucija uključenih u ovu studiju zadržala je snažan partnerski odnos s lokalnim, a gdjekad i državnim ili regionalnim školskim zajednicama. Dok se priroda tog odnosa razlikovala od sveučilišta do sveučilišta, tehnologija je bila zajednička tema koja je definirala te koalicije. Izravni je cilj svakog od sveučilišta pripremiti buduće nastavnike za korištenje i integraciju tehnologije te za jedinstvena ruralna ili urbana obrazovna okružja u kojima će jednoga dana raditi. Voditelji tih institucija shvatili su da je partnerstvo s lokalnim školama nužno kako bi pripremni programi za nastavnike odgovarali stvarnosti današnjeg osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Takva partnerstva omogućuju budućim nastavnicima da shvate koja je tehnologija tim školama na raspolaganju, kako se ona u tom trenutku koristi te značenje integracije tehnologije na temelju prilika u nekoj školi te demografskih karakteristika njezinih učenika. Slično tome, takva partnerstva omogućuju sveučilištima da djeluju kao katalizatori promjene u tehnološki podređenim školama kojima nedostaju vodstvo, stavovi ili resursi potrebni za integraciju uporabe tehnologije u poučavanje i učenje. Na primjer, svako je sveučilište prikupilo sredstva od donacija koja se djelomično koriste i kako bi se potaknule i potpomogle lokalne škole u različitim komponentama integracije tehnologije. Osim toga, praktičnim radom budući nastavnici koji imaju iskustva s inkorporacijom tehnologije djeluju kao čimbenici promjene kroz svoju prisutnost i nadgledanje rada nastavnika i administrativnog osoblja s manje tehnološkog iskustva. Partnerstva se s lokalnim školama uspostavljaju i održavaju na dva osnovna načina. Tako što iskustva koja studenti steknu praktičnim radom u lokalnim školama pružaju priliku fakultetima, ali i lokalnim školama da uče iz iskustava onih drugih o korištenju tehnologije u obrazovne svrhe. Drugi je način tako da se dodijele sveučilišni resursi za pomoć lokalnim školama i njihovim nastavnicima, administrativnom osoblju i studentima s različitim mogućnostima obrazovanja na području integracije tehnologije. Primjere o tome kako su institucije koje su sudjelovale u ovoj studiji uspostavile takva partnerstva s lokalnim školama pogledajte u Primjeru 8.
Zaključak
Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su pedagoški fakulteti i škole bili uspješni u pripremanju novih nastavnika za djelotvornu uporabu tehnologije u urbanim i ruralnim sredinama. Zbog kratkoće trajanja studija slučaja, naše je proučavanje budućih studenata i poslijediplomanata koji rade u nastavi bilo ograničeno. Možemo tek iznijeti namjere tih programa i njihov uspjeh kako su ga opisale osobe s kojima smo razgovarali. No ako su svjedočenje nastavnog osoblja i studenata na tim programima pouzdani indikatori, ova studija zaključuje kako je mnogo vjerojatnije da će nastavnici prvih razreda u ruralnim i lokalnim sredinama djelotvorno koristiti tehnologiju u nastavi, pa čak i postati jedni od vodećih ljudi koji koriste tehnologiju, ako njihovi pripremni programi naglase djelotvorno korištenje tehnologije u stvarnom kontekstu te ograničenja sredina velikog udjela siromaštva. Autori: Gilbert Valdez, Kathleen Fulton, Robert L.
Blomeyer ml., Allen Glenn i Nicole A. Wimmer
|
