|
Jedan od najvećih problema e-learninga i dalje su ograničene mogućnosti ustanova da osiguraju vremenski i prostorno neovisan i integriran pristup lepezi sustava obrazovne podrške, usluga i programa potrebnih da bi se olakšali i uspješno proveli procesi artikuliranja, dosljednog provođenja i okončavanja kolegija. Thorpeova (2002.) napominje da je programirana podrška "...arena u kojoj promjene prirode i raspona aktivnosti održivih u online poučavanju… [generiraju] sveobuhvatnu promjenu u pedagoškim i obrazovnim zajednicama te širom ustanova za otvoreno i učenje na daljinu" (str. 113). Ona definira da ključni sustavi uključuju "…sve elemente koji mogu odgovoriti poznatom studentu ili grupi studenata prije, tijekom i nakon učenja" (str. 109). Thorpeova zaključuje svoje napomene naglasivši da su službe podrške ključne "...za ispunjavanje potreba svih studenata jer su od središnje važnosti za učenje visoke kakvoće: [na primjer] uključuju smjernice za izbor kolegija, pripremne dijagnoze, studijske vještine, pristup grupnom učenju na seminarima i tutorijalima i tako dalje" (str. 106 – 107). Carnwell i Harrington (u Yalami i Aydinu, 2004.) naveli su specifične sastavnice podrške koje uključuju "…1) aktivnosti koje omogućuju zadovoljavajući napredak studenata; 2) obrazovne strategije poput kognitivnih, afektivnih, metakognitivnih i motivacijskih i 3) vještine poput informiranja, savjetovanja, procjenjivanja, omogućavanja i povratnih informacija" (str. 2).
Yalama i Aydin (2004.) su primijetili da neodgovarajući mehanizmi primijenjeni na stalnu uključenost, sudjelovanje i povezanost, ustvari podrivaju obrazovnu učinkovitost, pri čemu se krajnji utjecaj fragmentiranih sustava podrške mjeri u većem broju slabih studentskih rezultata (str. 1). Općenito se smatra da se zadržavanje znanja u akademskim programima povećava ako su integrirani sustavi poput tutorstva iz pisanja/matematike, računalnih vještina, naobrazbe, profesionalnog razvoja te postupaka smještaja, žalbi i priziva, te dodatnih aktivnosti uz nastavni plan, vidljivi, raspoloživi i dostupni kroz obrazovni medij uz pomoć kojeg studenti uče (Tait, 2000.; Ludwig-Hardman i Dunlap, 2003.; Palloff i Pratt, 2003.; Tinto u Ludwig-Hardman i Dunlap, 2003.; Yalama i Aydin, 2004.). Potrebe podrške studentima koji studiraju isključivo u virtualnom okruženju dovoljno su specifične da zahtijevaju redefiniranje akademskog programa tako da se naglasak stavlja na integriranje institucionalnih sustava koji će osigurati virtualnim studentima jednak pristup komparativnim obrazovnim resursima, doživljajima i okruženjima kao i njihovim kolegama u kampusu.
Takva integracija zahtijeva opsežnu suradnju na reviziji internih odnosa i sustava koji osiguravaju pouzdan i dosljedan pristup te olakšavaju obrazovnu učinkovitost kojoj je dokaz zadržavanje sudionika (nastavnika i studenata), postignuća učenja i dovršenja programa.
Razlozi za integriranu podršku
Dok studenti i nastavnici ubrzano i sve više koriste Internet, virtualno obrazovno okruženje ograničeno isključivo na izvođenje online kolegija ne može zadovoljiti rastući zahtjev za integriranim mrežnim poslovanjem, akademskom, institucionalnom i studentskom podrškom. Povećano korištenje Interneta među tradicionalnim sveučilišnim studentima u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je tema izvješća koje su nedavno izradili Pew Internet i American Life Project, pod nazivom "Internet ide na koledž: Kako studenti u budućnosti žive s današnjom tehnologijom" (2002.). Na osnovu odgovora 2054 studenata iz 27 škola širom SAD-a, izvješće je pokazalo rastuću zastupljenost uporabe računala i Interneta među studentima, uz napomenu, na primjer, "Jedna petina današnjih studenata počela je koristiti računala u dobi između pet i osam godina; 86% ih je bilo online uspoređeno s 59% opće populacije; 72% provjeravalo je e-poštu barem jednom na dan; neposrednu razmjenu poruka koristilo je 12% opće populacije i 26% sveučilišnih studenata; i gotovo 75% studenata izjavilo je da je za traženje informacija češće koristilo Internet nego knjižnicu; samo je 9% češće koristilo knjižnicu" (odl. 1). Kao što ovi podaci pokazuju, sve više studenata koji se upisuju na sveučilište naviknuti su na uporabu tehnologije za čitav niz komunikacijskih, poslovnih, zabavnih i društvenih aktivnosti; izuzetno je važno da su sveučilišta sposobna zadovoljiti njihova rastuća očekivanja za širok pristup iskustvu učenja putem medija koji najbolje poznaju.
Neodgovarajući i neučinkovit odgovor ustanova na integriranje tehnoloških kapaciteta utječe na kratkoročno i dugoročno opadanje uspjeha studenata koji sudjeluju u programima obrazovanja na daljinu. Kao što je profesor Tinto (1975.) primijetio „proces odustajanja od koledža može se sagledati kao dugoročan proces interakcija između individualnih i akademskih te društvenih sustava koledža tijekom kojih iskustva osobe u sklopu tih sustava (mjerena njezinom normativnom i strukturalnom integriranošću) stalno modificiraju njegove/njezine ciljeve i obveze ustanove na načine koji dovode do ustrajavanja i/ili različitih oblika odustajanja" (str. 94). Prof. Tinto utvrđuje da "…na ustrajnost studenata snažno utječe stupanj akademske integriranosti (npr. izvedba, akademsko samopoštovanje, identitet studenta itd.) i društvene integriranosti, (npr. osobna interakcija, povezanost s akademskom zajednicom itd.)" (Ludwig-Hardman i Dunlap, 2003. odl. 3). Koliko neka ustanova radi na tome da virtualni studenti ustraju i stignu do diplome, ogleda se u mjeri u kojoj programi i službe podrške omogućavaju takva integrativna iskustva te podržavaju sveobuhvatni razvoj, izgrađen na nastavnom planu i samom poučavanju. Virtualni studenti brzo bivaju izolirani ukoliko su informacije nedosljedne, pravila konfliktna, pristup procedurama i postupcima ograničen što se javlja kao rezultat neodgovarajućih i nepristupačnih programa, fragmentirane usluge i ograničene tehničke podrške. Osobito u ustanovama u kojima je većina studentske populacije tradicionalna, studenti označeni kao "udaljeni" neminovno su osjetljivi na prepreke u sustavu koje ih odvajaju od akademskih programa i sveučilišta općenito.
Ključna je uloga programa podrške u privlačenju i zadržavanju udaljenih studenata. Važnost pružanja prilika za komunikaciju, sudjelovanje i interakcija dobro je dokumentirana budući da je povezana s kognitivnim razvojem koji je moguć u web učionicama. Na primjer, autori Fredericksen, Pelz, Pickett, Shea i Swan (2001.) anketirali su 1406 online studenata o njihovim iskustvima, zadovoljstvu i percepciji u virtualnim kolegijima; njihovi su rezultati potkrijepili povezanost i važnost interakcije studenata i studenata te studenata i nastavnika koja uvjerljivo pospješuje učenje u virtualnim okruženjima. Međutim, autori Ludwig-Hardman i Dunlap (2003.) primijetili su da se programi podrške tradicionalno usredotočuju na administrativne/sustavne procese (na primjer, postupak prijave i registracije), umjesto na izgradnju kognitivnih kompetencija da bi se udaljenim studentima učinile dostupnima usluge poput profesionalnog savjetovanja, procjene pri prijavi i odjavi, tutorstvu itd. Prepoznali su (2003.) da "…Fokusiranje na kognitivne ciljeve – posebice na to da studenti imaju različite potrebe, uključujući i potrebu da pripadaju, da međusobno komuniciraju te budu dio zajednice, vodi do stvaranja programa usluga studentske podrške 'u kojemu se studenti osjećaju kao kod kuće, u kojemu se osjećaju cijenjeni i onaj koji im izgleda savladiv.' " (A. Tait u Ludwig-Harman i Dunlap, 2003., odl. 4).
Štoviše, opće je prihvaćeno da razvoj studenata nije ograničen samo na kognitivnu domenu; povećati mogućnosti rasta osim intelektualnog, zahtijeva koordinirani pristup olakšavanju i podržavanju procesa učenja, bez obzira na obrazovni medij. U "The Student Learning Imperative" Schroeder i kolege (1993.) prepoznali su važnost povezivanja ustanove i nastavnog plana s akademskim, društvenim i profesionalnim iskustvom učenja, primijetivši da "…ključ unapređenja učenja i osobnog razvoja nije samo u tome da nastavnici poučavaju više i bolje već da se stvore uvjeti koji motiviraju i nadahnjuju studente da posvete vrijeme i energiju obrazovno-svrhovitim aktivnostima, kako u učionici, tako i izvan nje (odl. 2). Oliaro i ostali autori u "Principles of Good Practice in Student Affairs" naglašavaju "… usredotočenost na [takvo] učenje umjesto na poučavanje [zahtijeva] temeljnu izmjenu perspektive (odl. 2). U okruženju online učenja omogućavanje takve promjene zahtjeva da obrazovne i funkcije podrške budu savršeno i sustavno povezane.
Ključna uloga usluga podrške u omogućavanju sveobuhvatnog osobnog i akademskog razvoja i dalje se pomno dokumentira. Kako istraživanja, tako i iskustva, ukazuju na to da sastavnice sustava poput ovih u nastavku promiču zadržavanje u populaciji udaljenih studenata u web okruženju: pouzdana, stabilna tehnologija i uz to vezana podrška i naobrazba; raspoloživi, dostupni i vidljivi obrazovni, poslovni i sustavi studentske podrške, programi i usluge; pristupačnost i komunikacija/interakcija osoblja podrške i nastavnog osoblja; dostupnost podataka o poslovnoj spremnosti i prekvalifikaciji; i stvaranje snažnih, primjerenih i interaktivnih mogućnosti učenja (Boettcher, 1999.; Palloff i Pratt, 1999. and 2001.; Fredericksen, Pickett, Shea, Pelz i Swan, 2001.; Western Cooperative for Educational Telecommunications, 2004.). Tablica 1 prikazuje pojedinosti takvih programskih sastavnica neophodnih u sveobuhvatnim, integriranim sustavima virtualne podrške (Palloff i Pratt, 2003.; Buchanan, Svibanj, 2000.; Everhart, Svibanj, 2000.).
Tablica 1. Proširenje virtualnog pristupa: Sastavnice sustava za integriranje
|
Akademska podrška |
Podrška poslovnih sustava |
Tehnička podrška |
Podrška studentima |
Nastavna podrška |
|
Savjetovanje |
Računovodstvo
i plaće |
Upravljanje računalnom radionicom |
Prijave, registri, financijska pomoć |
Naobrazba i razvoj nastavnog osoblja |
|
Tutorstvo |
Vlasništvo i kupnja |
E-pošta/pristup webu |
Registracija |
Razvoj i upravljanje sustavom kolegija |
|
Procjenjivanje |
Studentski računi |
Hardver/softver |
Upravljanje |
Instrukcijski dizajn i razvoj kolegija |
|
Distribucija materijala za kolegij |
Ljudski resursi, osoblje i zaposlenja |
Razvoja i integracija |
Žalbe i prizivi |
Procjena potreba |
|
Elektroničko ocjenjivanje |
Marketing i odnosi s javnošću |
HELP Desk |
Studentski život |
Evaluacija poučavanja |
|
Usluge knjižnice |
Doseg, izgradnja kapaciteta i planiranje |
Nadgledanje |
Studentske usluge:
- bivši studenti
-karijerno/osobno savjetovanje – invaliditet – zdravlje – multikulturalnost |
|
|
Podrška vještinama učenja |
|
Koordinacija mrežnih usluga |
|
|
|
Nadziranje testova |
|
Naobrazba za korištenje operativnih sustava |
|
|
|
Podrška pisanju |
|
|
|
|
|
Orijentacija/online učenje |
|
|
|
|
Obično razvijene kao odvojene programske sastavnice, ovih pet funkcija kada su konstruirane kao integriran i savršeno spojen sustav, pružaju studentima pristup nizu informacija, sustava i usluga koje omogućavaju pripadnost ustanovi i proširuju obrazovne mogućnosti i resurse. Kao primjer svrhe i funkcije takvog programiranja Ludwig-Hardman i Dunlap (2003.) iznose: "Službe podrške studentima počinju od toga da provjere postoji li odgovarajuće slaganje između učenja studenata, profesionalnih ciljeva i trenutačnih mogućnosti sa strukturom i onim što nude online programi davatelja obrazovnih usluga... [Na primjer,] praksa angažiranja može imati velik utjecaj na sposobnost studenta da samostalno procijeni postoji li usklađenost, te da isto učini i davatelj obrazovnih usluga" (odl. 6). Palloff i Pratt (2003.) posebice naglašavaju vezu između podrške i poučavanja u virtualnim obrazovnim okruženjima, uz napomenu "Pozornost prema vještinama pisanja i akademskoj izvrsnosti nije samo usluga koju pružaju ustanove i nastavno osoblje – to je ključna sastavnica u razvoju kvalitetnih online kolegija i programa" (str. 57). Kao što ovi stručnjaci navode, funkcije akademske podrške osiguravaju ključne veze koje povezuju nastavni plan, poučavanje, okruženje učenja i sudionike.
Razvijanje virtualnih programa koji doprinose akademskom razvoju
Iskustva za koja se smatra da doprinose akademskom razvoju često nisu dostupna udaljenim studentima, na primjer: pripravnički staž i poslijediplomsko naukovanje; sudjelovanje u akademskim ritualima (npr. zborovima i ceremoniji dodjele diploma); sudjelovanje u istraživanjima i objavljivanju u sklopu sveučilišta; uključenost u praktično učenje i volonterski rad; uporaba čitavog raspona usluga i resursa knjižnice, knjižare i samog fizičkog kampusa. Isto tako, nedostupna su i iskustva koja imaju potencijal dopuniti intelektualan razvoj, na primjer: nazočnost kulturnim, društvenim i sportskim događajima; pristup informacijama o mogućim zaposlenjima i prekvalifikaciji usredotočenim na određeno zanimanje i zemljopisnu regiju; ili sudjelovanje u dodatnim aktivnostima, poput javnih događaja ili performansa. Na kraju, i mogućnosti da budu prikladno predstavljeni u sveučilišnoj zajednici, što uključuje pristup sveučilišnoj upravi te procesima žalbi i priziva također su nedostupni udaljenim studentima. Ova iskustva nisu nedostupna jer ih tehnologija ne može podržati, već zato što ih ustanove ne promiču kao iskustva koja doprinose učenju općenito i akademskom razvoju studenata na daljinu.
Posebice u posljednjih pet godina ustanove su ojačale pružanje podrške udaljenim studentima na jedinstvene načine i mnoštvo je uzornih modela jedno-fokusnih razvoja programa. Na primjer:
• Državno sveučilište Portland (2004.) pružilo je opsežne izvore informacija o planiranju akademske i poslovne karijere putem Interneta te učinilo dostupnima i rezidencijalnim i nerezidencijalnim studentima.
• Studentsko savjetovalište i Centar za odabir karijere (2004.) Sveučilišta Manitoba pomaže studentima da prouče niz zanimanja te donosi pojedinosti o aktualnom stanju na tržištu zanimanja kao vodič pri daljnjem odabiru.
• Na Facts.org (2004.) nalazi se primjer visoko integriranog sustava akademske podrške, studenti na Floridi imaju pristup impresivnoj lepezi savjetodavnih resursa koji uključuju pretraživanje i kontrolu transkripata i akademskih zapisa, postupke prijave u ustanove te registraciju kolegija.
• Studenti Foothill Community koledža (2004.) mogu sudjelovati u interaktivnim raspravama o promjenama koledža s akademskim savjetnicima iz partnerskih ustanova širom Sjedinjenih Američkih Država putem asinkrone konferencijske platforme.
• Na sveučilištu Capella (2004.) ispitivatelji, kandidati i studenti komuniciraju s timom akademskih savjetnika putem sinkronog konferencijskog mehanizma koji je nazvan "Dvominutni savjetnik".
Mnoge su ustanove zabilježile prednosti pružanja orijentacijskog web kolegija novim i već postojećim online studentima. Na primjer:
• Sveučilište Središnja Florida (2004.) omogućilo je online i studentima na Sveučilištu da sudjeluju u interaktivnom orijentacijskom kolegiju za nove studente s informacijama, aktivnostima i mehanizmima za stalnu komunikaciju.
• Koledž Slobodnih umjetnosti i znanosti Sveučilišta Illinois u Springfieldu (2004.) pokrenuo je orijentacijski kolegij usredotočen na određenu disciplinu za online studente u potrazi za određenom diplomom.
Kako sve veći broj ustanova razvija u potpunosti online dodiplomske programe, istovremeno shvaćaju važnost sveobuhvatnog tutorstva i tehničke pomoći u vještinama pisanja, uporabe računala i matematike. Na primjer:
• Sveučilište Indiana u Purdueu (2004.) razvilo je opsežan virtualan laboratorij za pisanje koji uključuje e-tutorstvo, biltene, virtualne prezentacije i radionice na određene teme te razne tutorijale.
• Sveučilište Texas u Austinu (2004.) razvilo je interaktivan online vodič za pisanje poznat kao "Virgil" kao pomagalo udaljenim studentima koje vodi "… kroz njihov rad nizom pitanja i odgovora koji preslikavaju stil konzultacija Sveučilišnog centra za pisanje (UWC)" (odl. 2).
• Sveučilište Texas u Austinu (2004.) razvilo je i online laboratorij za računalno pisanje i istraživanje koji studentima pomaže u korištenju tehnologije na polju pisanja i književnosti.
Prepoznavanje važnosti sveobuhvatnog razvoja studenata:
• Elektronička kolegijalna mreža koledža Excelsior (Excelsior College's Electronic Peer Network) (2004.) omogućava studentima asinkronu interakciju i komunikaciju na akademskoj i društvenoj razini kombinacijom diskusijskih foruma, listservera, e-pošte i platformi za čavrljanje.
• Državno sveučilište Washington (2004.) sagradilo je opsežne interaktivne zajednice za online učenje u svrhu promicanja osjećaja pripadnosti među udaljenim studentima, što uključuje sudjelovanje u studentskoj upravi i aktivnostima bivših studenata.
• Polaznici sveučilišta Kolumbija (2004.) imaju pristup informacijama širokog raspona u vezi s emocionalnim i mentalnim zdravljem, a na njihova pitanja odgovaraju dobro osposobljeni savjetnici putem Interneta.
Dok ovi tipovi programa pružaju učinkovita rješenja za određene potrebe podrške udaljenim studentima, vrlo malo ustanova integrira ove sustave u jedinstven pristup koji promiče ustrajnost, postignuća i dovršenje studija. Ustanove u kojima su poučavanje i podrška visoko integrirani obično su sveučilišta u kojima značajan dio polaznika čine studenti na daljinu, na primjer, sveučilište Capella, Sveučilišni koledž Sveučilišta Maryland ili Online sveučilište Phoenix. Stalni nedostatak integriranih, web sustava s usporednim pristupom te sustavnim i pouzdanim načinima uključivanja ukazuje na to da smo tek počeli shvaćati važnost ovih vidova za okruženja virtualnog učenja za kakvoću obrazovnog iskustva koje se nudi studentima na daljinu.
Prema integriranim sustavima: Studenti kao primarno žarište
Izgradnja integriranih sustava podrška podrazumijeva neke inherentne izazove; web okruženja za učenje imaju jedinstvene i specifične zahtjeve podrške koji su često nekompatibilni s općim sveučilišnim postupcima i informacijskim sustavima. Funkcije podrške u takvim se sredinama često razvijaju "oko" postojećih sustava, što zahtijeva istovremeno razvijanje novih kao i migraciju nepotrebnih sustava. Nadalje, kulturna uvjerenja, sukobljeni politički interesi i administrativna ljestvica limitiraju mogućnosti kolaborativnog planiranja, vladanja i upravljanja. Resursi se ne dodjeljuju proporcionalno, izravno poučavanje financira se na štetu razvoja i održavanja široko dostupnih službi podrške; nedostatak sredstava i podrške te stručnosti u općim integrativnim sustavima sprječava neophodnu suradnju između nastavnog i osoblja podrške.
Organizacije koje promiču kombinirane sustave demonstriraju pristupačnost isticanjem i suočavanjem kulturalnih, političkih i operativnih prepreka integrativnim procesima i odlučivanju, te zadržavanjem usredotočenosti na studenta pri implementaciji aktualnih i sustava na tehnologijama u razvoju. Štoviše, ovi sustavi utjelovljuju temeljne obveze/vrijednosti ustanove u pogledu programa zasnovanih na tehnologijama na način da realno utvrđuju ciljeve pohađanja i osiguravaju da novačenje, savjetovanje i druge aktivnosti podrške omoguće te ciljeve. Slika 1 prikazuje sastavnice koje, kada su integrirane, bitno olakšavaju ustrajnost studenata.
Osiguravanje stalnog, sveobuhvatnog pristupa web kampusu ambiciozan je pothvat, ali je ključno važno ako ustanova želi odgovorno pružati uslugu online kolegija. Da bi nastavili s integriranjem tehnologije u sve vidove implementacije online programa, sveučilište Illinois u Springfieldu organiziralo je odbor kampusa, Pododbor za integraciju online tehnologije koji je okupio partnere kampusa ključne za izvođenje online nastave poput nastavnika, studenata, administracije i osoblja iz tehničke podrške, u cilju otkrivanja i rješavanje prepreka u izvedbi nastave. Odbor je pomogao u promicanju suradnje širom kampusa na podršci integriranoj web izvedbi nastave; rezultat suradnje bio je proširen pristup koordiniranim sustavima za sve članove kampusa.
Kao što je to primijetio predsjednik Grupe za poučavanje, učenje i tehnologiju, Steven Gilbert (2001.), razlozi za takvu integraciju su jasni: "Više će ljudi moći bolje učiti i poučavati" (str. 2). U vizionarskoj izjavi u cilju promicanja jedinstvene strategije e-learninga, Charles Clark (2003.) iz V. Britanije zaključuje: "Ako budemo u mogućnosti bolje podržati studente dok se penju po obrazovnoj ljestvici, možda ćemo moći preokrenuti trendove slabijih rezultata na sukcesivnim razinama (str. 30)". Izvedba, pristupačnost, umreženost i pripadnost ne promiču samo kratkotrajno zadržavanje u udaljenih studenata; u kombinaciji s podrškom i nastavom, u krajnjoj mjeri omogućuju akademska postignuća i ustrajnost do okončanja diplome.
Metode koje olakšavaju integriranje podrške
Ustanove koje postižu rastuće i dosljedno povećanje broja prijava te diplomiranih polaznika shvaćaju da se nijedan online kolegij ne bi smio izvoditi bez kontinuiranih ključnih programa i službi podrške. Početni su prioriteti dodjeljivanje sredstava za izgradnju virtualnih kapaciteta, utvrđivanje pouzdane infrastrukture za uporabu softvera i hardvera, razvoj web kolegija i naobrazba nastavnika. Budući da su brz razvoj i integracija takvih sustava skupi i zahtijevaju razvojnu implementaciju koja traje, postoje metode za privremenu uporabu, dok ustanova ne razvije kapacitete i integrira infrastrukturu podrške. Na primjer, stvaranje sustava tehničke podrške, usluga online knjižnice, strukture studentske web podrške (npr. prijava, registracija, financijska pomoć) i programa pomoći u nastavi (npr. tutorstvo, podrška pisanju, naobrazba za korištenje računala) kao prioriteti omogućuju udaljenim studentima da pristupe osnovnoj akademskoj podršci, stvarajući snažne temelje za akademska postignuća. Osiguravši da takva infrastruktura uključuje koordiniran "sustav brzog odgovora", povezuju se funkcije novačenja, savjetovanja i upravljanja prijavama na način da jamče neposredan odziv, lak pristup i dostupnost ovih usluga na neprekidnoj, dosljednoj i obznanjenoj osnovi.
Pripadnost ustanove lokalnim, državnim ili regionalnim konzorcijima, radnim i operativnim grupama također pomaže u izgradnji kapaciteta dijeljenjem licenca, hardvera/softvera, mrežnih usluga i resursa za naobrazbu. Treba svjesno tražiti prilike za integraciju bilo među unutarnjim, bilo među vanjskim partnerima te uključiti i interesne grupe na svim razinama implementacije programa. Ustanove moraju zadržati svijest o lokalnim i regionalnim inicijativama, učeći na iskustvima drugih ustanova, sudjelujući u konzorcijskim dogovorima te istražujući mogućnosti dijeljenja resursa. U tom cilju velik je broj organizacija implementirao partnerske ugovore koji olakšavaju razvoj konzorcija; a ovi zatim omogućavaju dijeljenje resursa i stručnosti. Na primjer, Illinois Online Community koledž (2004.) nudi svojim članovima sustav razmjene kolegija koji omogućuje dijeljenje nastavnih resursa, kolegija itd. sa svim koledžima u državi.
Osim toga, proučavanjem metoda koje koriste slične ustanove u regiji/zemlji omogućava ustanovama da razviju "najbolje metode" za razvoj i izvedbu programa. "Vodič za razvijanje online studentskih usluga" komisije za visoko obrazovanje Western Interstate (2004.) primjer je važnog resursa koji pruža smjernice za razvoj učinkovitih online pristupa izvedbi usluga studentske podrške, uključujući i ideje za dizajniranje i prilagođavanje programa, narativne prezentacije niza studentskih usluga za online i udaljene studente, smjernice za pružanje usluga putem Interneta te profile primjera iz prakse ustanova na sveučilištima i koledžima koji koriste Internet za pružanje različitih usluga i programa.
Prepoznavši da je podrška ključna za promicanje zadržavanja znanja i dovršenje studija kao i za stabilnost web programa, UIS Online koledž slobodnih umjetnosti i znanosti razvio je interni resurs da bi studentima bilo omogućeno individualizirano savjetovanje, važno ne samo za studente pojedinačno već i za savjetnike koledža, roditelje i druge pripadnike proširene sveučilišne zajednice. U nedostatku integriranih virtualnih sustava, ova jedinica surađuje s programima organizacije studentskog života u kampusu, nastavnim i tehničkim službama te administrativnim i osobljem za prijave, u svrhu pružanja akademskog web programa, prepoznavanja neodgovorenih potreba te promicanja integracije podrške. Sustav Sveučilišta Illinois povećava kapacitet interne podrške mobilizirajući resurse državnog virtualnog kampusa. Iako Virtualni kampus Illinoisa pruža niz resursa putem virtualnog Centra studentske podrške, ovakva općenita podrška ne može nadomjestiti virtualne usluge pojedinog sveučilišta; međutim, proširuje sustave u sklopu kampusa na web tutorstvo, samostalno ocjenjivanje te orijentacijske i programe za odabir zaposlenja.
Promicanje integriranih virtualnih sustava podrške
Teško je postići integraciju opsežnih sustava, osobito u institucionalnim okruženjima kojima nedostaje sredstava, koje ne vrše strateško planiranje ili odbijaju kolaborativan pristup akademskoj podršci. Ključno je važno razviti plan integracije podrške koji je u skladu sa širom strateškom vizijom organizacije u pogledu integracije tehnologije i akademskih programa. Osobito u programima koji zahtijevaju brz početak, poput programa financiranih donacijama, postoji sklonost da implementacija započne bez potrebnog strateškog planiranja na razini izvedbe. Tako nastaju fragmentirani sustavi koji studentima i drugim zainteresiranim strankama ne nude dosljedne odgovore te na taj način dodatno udaljuju udaljene studente od ustanove.
U okolnostima u kojima je planiranje programa posve odvojeno od razvoja i izvedbe, moguće je razviti lokalne akcijske planove koji uključuju kratkoročne i dugoročne ciljeve, određuju strategije za postizanje ciljeva i integriraju ocjenjivačke aktivnosti. Jednako je važno strateški rasporediti sredstva za integraciju sustava tako da prate uporabu tehnologije uključivši sustavan pristup izgradnji tehnoloških kapaciteta u sve aktivnosti planiranja i razvoja. Uspješna integracija sustava traži da ustanove u postupak odlučivanja o tehnologiji izvedbe uključe sve zainteresirane, tj. osoblje iz studentske podrške, korisnike sustava i povezane korisnike; uključivanje zainteresiranih strana u procjenu potreba, ocjenjivanje i aktivnosti naobrazbe omogućuje trajnu i dosljednu izgradnju kapaciteta. Virtualna nazočnost ustanove mora biti vidljiva i pouzdana da bi omogućila uvjerljive, pristupačne i dostupne udaljene programe.
Zaključak
Web nastavni programi ubrzano se razvijaju, ponekad u tolikoj mjeri da se sustavi i pravila ključni za ustrajnost virtualnog studenta često sukobljavaju s prioritetima ustanove da osigura tehničku infrastrukturu i online kolegije. Dok sve veći broj studenata pristupa širokoj lepezi netradicionalnih akademskih mogućnosti moderiranja obrazovanja i certificiranja, pred ustanovama stoji izazov pružanja podrške koja će osigurati uspješne ishode učenja i poučavanja. Integrirani odgovor na pružanje usluge traži da se kritički preispita uloga i funkcionalnost sustava podrške u kontekstu novih tehnologija. Fragmentiranim sustavima ne pomažu tehnološke aplikacije, ustvari, takve aplikacije mogu samo izazvati dugoročne probleme. Međutim, tehnologija može poslužiti kao oruđe za reviziju zastarjelih sustava podrške s pojavom pristupačnih i dostupnih aplikacija za razrješavanje prepreka. Potrebno je stalno procjenjivati evoluirajuće potrebe i mijenjati sustave podrške na osnovu procijenjenih/vrednovanih podataka, promjenjive demografije studenata te novih izvedbenih tehnologija.
Da bismo proširili sustave i pravila koja osnažuju ustrajnost virtualnih studenata, ustanove moraju jamčiti da studenti imaju mogućnosti učenja, razvoja i pripadnosti koje su bitne, smislene i relevantne poput onih u kojima uživaju njihove kolege u kampusu. Bez obzira na raspon i prirodu, integrirani pristup konceptualiziranju, razvoju i implementaciji neophodnih sustava podrške i osoblja omogućava postignuće učenja u studenata, stabilnost i zadržavanja u programima te strateški planiran razvoj ustanove. Sustavni pristup obrazovnim programima sugerira da je tehnologija samo jedan vid nastavnog procesa te ne može i ne bi smjela biti konceptualno odvojena od drugih ključnih funkcija i inicijativa koje treba uzeti u obzir. Sustavi podrške koji pojednostavljuju komunikaciju, sudjelovanje, interakciju, pripadnost i vidljivost udaljenim studentima, jamče uključivi virtualan pristup svim studentima bez obzira na medij putem kojega uče.
|
