Robert Zemsky, William F. Massy: Ometena inovacija - Što se dogodilo e-learningu i zašto

Rujan 2006. / godište VI / ISSN 1333-5987

Zaključno izvješće za projekt Weatherstation Learning Alliance na University of Pennsylvania u suradnji s tvrtkom Thomson Corporation. (Uvod i Poglavlje 1)

Robert Zemsky University of Pennsylvania William F. Massy Stanford University

Uvod Tri su inovacije imale vodeću ulogu u području obrazovanja tijekom protekla dva desetljeća. Prva je razvoj testova visoke važnosti (eng. high-stakes testing), gdje se pružatelji obrazovanja drže odgovornima za uspješnost svojih učenika na mnoštvu državnih, standardiziranih, pa i međunarodno normiranih testova (u slučaju Trends in International Mathematics and Science Study – TIMSS). Druga inovacija je razvoj državnih, a ponekad i međunarodnih, sustava rangiranja, koji se oblikuju i plasiraju da bi se javnost obavijestila o institucijama, tvrtkama i programima koji su najbolji pružatelji obrazovanja. Treća, najznačajnija obrazovna inovacija — i od tri navedene jedina kojoj je fokus uistinu na obrazovnom sadržaju — proizlazi iz spajanja brzo razvijajuće informatičke tehnologije s obnovljenim zanimanjem za pitanja kako, kada i zašto ljudi uče. Nazvana „e-learning» i često povezivana sa širenjem Interneta i očekivanjima od e-trgovine, e-learning nudi pristup obrazovanju uistinu usmjeren na učenika. E-learning se razmeće mogućnošću bogatog dizajna, mogućnošću prijenosa bilo kuda i bilo kada te potpunom prilagodljivošću koja omogućava iskorištavanje osobnog stila učenja svakog pojedinog učenika. E-learning također je i inovacija koja je dobila najviše poduzetničkog kapitala, većinu interesa tiska i – što ne iznenađuje – najgrandioznija obećanja. Među tvrdnjama koje podržavaju ulaganje u e-learning, tri zaslužuju da ih se posebno izdvoji. Prva i, vjerojatno, najistaknutija je da će spajanje novih elektroničkih tehnologija i novoprihvaćenih teorija učenja uroditi revolucijom u samoj pedagogiji. Učenje bi bilo prilagođeno pojedinačnim potrebama, bilo bi temeljeno na rješavanju zadanih problema, a učenik bi sam određivao tempo. Predmetne stručnjake bi u nastavi zamijenili dizajneri i voditelji tečajeva. Učenici bi imali mogućnost oblikovati rezultate, provoditi eksperimente temeljene na dobro dokumentiranim laboratorijskim simulacijama, brzo izmjenjivati ideje s kolegama učenicima i profesorima i, ako je potrebno, pridružiti se globalnim zajednicama za učenje, slično kao što su bridž zajednice napravile turnir bridža na Internetu kao vježbu za međunarodno natjecanje. Povratna informacija o učeničkim pisanim radovima bila bi trenutačna — ili gotovo trenutačna. Nastavni bi se materijal brzo podijelio, uz znatno niže troškove od zastarjelih udžbenika i drugih tiskanih materijala koje se isporučuje preko knjižara. Pedagoška revolucija ne bi bila ograničena samo na školstvo ili samo na akademsko obrazovanje. Korporacijski programi za učenje također bi se transformirali. Razvile bi se potpuno nove skupine nastavnih cjelina temeljenih na vještinama — koje bi pokrivale sve od uvoda u računovodstvo do naprednog održavanja i popravka računalne opreme — zajedno s pratećim mehanizmima za procjenu i potvrdu znanja. "Učenje u pravo vrijeme" (eng. just-in-time learning) postalo bi standardno, a zaposlenici-učenici postali bi odgovorniji za širenje palete svojih vještina. Čak se pojavila i mogućnost da ciklus naglog porasta i pada obuke u korporacijama, koji je uobičajeno pratio najbolja i najlošija razdoblja u poslovanju, ima manji utjecaj na to stječu li, kako i zašto zaposlenici nove vještine. Drugo obećanje e-learninga izvedeno je iz mogućnosti njegovog izvođenja bilo kada i bilo gdje, pod uvjetom da postoji pristup računalu i priključak na Internet. Analitičari su već predvidjeli porast potražnje za obrazovanjem odraslih, budući da sve više ljudi želi upisati i završiti programe akademskog obrazovanja, kao i steći nove vještine o kojima ovisi informacijsko gospodarstvo. E-learning i obrazovanje na daljinu postat će sinonimi, dok će državne agencije i privatni pružatelji usluga iznositi nove programe na tržište. Cjeloživotno učenje postat će elektronička stvarnost. Treće, možda i najradikalnije, obećanje e-learninga bilo je da će tržište osigurati potrebna novčana sredstva za potpuno ostvarivanje mogućnosti te djelatnosti. Prvi oblik financiranja bio bi značajni poduzetnički kapital potreban da bi se na tržište plasirao kompletni raspon proizvoda koji su već na vidiku, a zatim bi uslijedio prihod s tržišta kao poticaj potrebnom širenju. Predviđanja o dobitima od e-learninga bile su doslovno neograničene. Najcitiranija predviđanja koja je 2000. iznio Michael Moe u Bijeloj knjizi tvrtke Merrill Lynch, Knowledge Web, hrabro su navijestila: Naša je procjena da će mogućnosti na online tržištu SAD-a, za tvrtke koja se bave znanjem, porasti s 9,4 milijarde USD u 1999. na 53,3 USD milijarde u 2003. što znači kumulativnu prosječnu stopu rasta od 54 posto. Procijenjena na 105 milijardi USD, kupovna moć studenata je golema. Sve veći postotak svojeg novca oni počinju trošiti online, što nije začuđujuće. Sada studenti troše 1,5 milijardi USD online, a očekuje se da će se iznos gotovo utrostručiti na 3,9 milijarde USD u 2002. Procjenjujemo da će se samo tržište SAD-a za visokošlolske online programe povećati sa 1,2 milijarde USD u 1999. godini na 7 milijardi USD u 2003. S tolikom razinom tržišnih očekivanja, započela je utrka. Columbia University je lansiralo Fathom. New York University gotovo je dostiglo te napore s NYUonline. Cardean University postalo je modelom suradnje profitnog i neprofitnog sektora, u okviru koje su se neka od najpoznatijih američkih i europskih sveučilišta udružila s UNextom kako bi ponudili skupe i cijenjene programe poslovnog obrazovanja. Pojedine države odlučile su se na slična ulaganja, omogućivši jednostavan pristup obrazovanju po pristupačnim cijenama na javnim sveučilištima. Kratka avantura Kalifornije s vlastitim elektroničkim sveučilištem i poznatije Western Governors University vjerojatno su dva najpoznatija primjera, iako su nastojanja u Massachusettsu, Marylandu i Missouriju na kraju pokazala veću sposobnost opstanka. Možda ne iznenađuje to što stvarnost nikad nije ni približno ispunila obećanja. Nije došlo do pedagoške revolucije, iako je bilo primjetnih promjena u korporacijskoj obuci, djelomično uzrokovanih padom u gospodarstvu, koji je ponovo izazvao smanjenje proračuna i osoblja za obuku. Fathom i NYUonline su propali; Cardean i UNext prolaze treći ili četvrti proces preoblikovanja. Iako je obrazovanje na daljinu procvjetalo, projekti koji su postigli veliki uspjeh to duguju više svojim nekadašnjim tržišnim trijumfima — kao u slučaju University of Maryland University College i University of Phoenix — nego bilo kakvom osobito maštovitom stapanju učenja i tehnologije. Promjenjiva sreća e-learninga polučila je značajnu količinu kritika. Sada je e-learning sve češća tema loših viceva, na primjer: “Možete li zamisliti da naredite svojoj djeci da odu u svoju sobu i studiraju na fakultetu četiri godine?” Općenito, cinici su uživali u situaciji, ističući da je e-learning samo još jedno modno ludilo, koje je više napuhano nego što posjeduje suštinu, a čija je propast samo odjek kraha tržišta internetskih tvrtki (1997-2001). Međutim, odbaciti e-learning, jer ga smatramo samo još jednim modnim ludilom ili, još gore, lošim vicem, značilo bi da nismo shvatili njegovu bit. Razumjeti što se dogodilo e-learningu i zašto, od presudne je važnosti ako želimo razumjeti na koje će načine i zašto tehnologija vjerojatno utjecati na edukacijske procese, sada i u budućnosti. Što je e-learning učinilo tako privlačnim za ulaganja onima koji su uložili vrijeme i trud i onima koji su uložili financijska poduzetnička sredstva? Činjenica je da sve inovacije imaju precijenjena obećanja ali zašto su tvrdnje u vezi e-learninga bile tako pretjerano pogrešne? Je li e-learning jednostavno „izgorio nakon uzlijetanja“? Ili je moguće da će, jednom kada prestane medijska strka, e-learning slijediti istu putanju kao i ostale inovacije, koje prvo započnu s inovatorima, zatim se šire na grupe tehnoloških lidera, prije no što postanu uobičajene i prihvaćene kao gotova činjenica? Budući da e-learning procjenjujemo po sposobnosti da se izbori za svoje mjesto u sve konkurentskije nastrojenom tržištu visokog obrazovanja, pitanje je na koji bi se način trebao mjeriti mogući udio e-learninga na tom tržištu — i sada i ubuduće? Gdje su podaci? Onima koji postavljaju ovo i slična pitanja namijenjeno je izvješće Ometena inovacija: Što se dogodilo e-learningu i zašto. U ovom smo istraživanju, s jedne strane, nastojali konceptualno razumjeti proces promjene i inovacije ovog fenomena, a s druge strane, naći praktičan način prosudbe sadašnjeg i budućeg puta e-learninga. Prvi smo puta pisali o e-learningu i brzo promjenljivom svijetu informatičke tehnologije u Korištenju informatičke tehnologije za poboljšavanje akademske učinkovitosti, monografiji koju je 1994. godine izdala zajednica akademskih ustanova EDUCOM, a koja je proizišla iz rasprave na okruglom stolu pod sponzorstvom Wingspreada. Nedavno se Massy vratio ovoj temi u Odavanju priznanja povjerenju: zadržavanje kvalitete i cijene u visokom obrazovanju, dok je Zemsky započeo istraživati ključno pitanje mjerenja, kao dio Projekta Weatherstation. Cilj ovog značajnog rada, kojega je financirala tvrtka Thomson Corporation u partnerstvu sa University of Pennsylvania bio je razviti alate za ocjenjivanje brzine i smjera rasta tržišta e-learninga. Projekt Weatherstation planiran je kao protuteža prvim opisima tržišta e-nastave, koji su često bili iskrivljeni nedostatkom podataka i suviše optimističnim pretpostavkama o tome koliko će brzo novi proizvodi doći na tržište i kako će ih učenici i nastavnici prihvatiti Ono što smo znali kad smo pokretali ovaj projekt u ljeto 2001. je da nam nedostaju činjenice. Nije postojalo praćenje učenika, proizvoda ili kupnje. Nitko nije znao niti koliko je učenika ili zaposlenika sudjelovalo na tečajevima o e-learningu u bilo kojoj godini, niti koliko su tvrtke ili fakulteti i sveučilišta potrošili na provođenje inicijativa u vezi e-learninga, kao ni koliko su sami učenici ili zaposlenici potrošili. Čak i manje bila je poznata struktura tržišta e-learninga. Na koji je način segmentirano? Koji su ključni sudionici u određenim tržišnim nišama? Nadalje, nije se znalo je li obećana isplativost e-learninga omogućila nadoknadu početnih, često značajnih ulaganja u hardver ili softver, osobito fakultetima i sveučilištima — ili jesu li se očekivani upisi učenika s udaljenih lokacija pokazali dostatnima da opravdaju trajna ulaganja u obrazovanje na daljinu bazirano na Internetu. Bilo je nemoguće doći do podataka vezanih uz obrazovanje. Nijedna standardna kategorija u anketama uključenima u godišnji Integrirani sustav podataka o visokom i višem obrazovanju (eng. Integrated Postsecondary Education Data System – IPEDS) savezne vlade nije tražila od institucija prikaz broja bodova za kolegije dodijeljenih online ili broja ECTS bodova odobrenih za online kolegije. Niti jedna agencija nije brojala online tečajeve ponuđene kao dio redovitog programa institucija na dodiplomskoj ili postdiplomskoj/profesionalnoj razini. Nijedna anketa nije tražila od institucija da dojave koliki su troškovi njihovih e-learning programa i tečajeva. Slično tome, ne postoje nikakvi podaci o prodaji softvera za e-nastavu na državnoj razini. Jedan od razloga kratkovječnosti projekcija Michaela Moea bila je njihova utemeljenost na tržišnim surogatima, koji su precijenili stvaran promet u dolarima na tržištu e-learninga. Brojka od 1,2 milijarde USD potrošenih na e-learning, koju je 1999. iznijela Mreža znanja, procjena je koja uključuje novac potrošen na komunikacije, pomoćna sredstva na tržištu, tehničku podršku i održavanje, kao i na softver, stručnu izobrazbu i stvaranje sadržaja. A procjena za 2003. od 7 milijardi USD uvelike se temelji na saznanjima Moea i njegovih kolega o projekcijama rasta na područjima računala, povezivosti i korištenja Interneta. Koncept? Podaci djelomično nedostaju i zato što je e-learning koncept koji još uvijek nema dosljedne definicije. Danas tri široke domene definiraju glavne tržišne niše e-learninga: e-learning kao obrazovanje na daljinu. Pri spomenu e-learninga većina ljudi još uvijek misli da se pojam odnosi na obrazovanje na daljinu ili obrazovanje preko weba. Zapravo, najuspješniji oblici e-learninga jesu tečajevi koji se izvode preko Interneta — tečajevi koji poučavaju specifičnu temu; tečajevi koji su dio studijskog programa, najčešće na postdiplomskoj ili stručnooj razini, i na kraju - tečajevi koji nude svjedodžbe za stručne ili tehničke vještine. Međutim, većina onoga što se nudi preko weba jesu dopisni tečajevi, samo distribuirani elektronički. e-learning kao softver za pomoć pri učenju i podučavanju. Druga velika pobjeda e-learninga je razvoj i širenje sustava za upravljanje tečajevima — najpoznatiji su BlackBoard i WebCT — u kojima su materijali organizirani i objavljeni online. Uglavnom u uporabi unutar visokog obrazovanja, sustavi za upravljanje tečajevima na mnogim institucijama povezuju nastavnike s učenicima, učenike međusobno i učenike s izvorima. Rasporedi i zadaci oglašavaju se na webu. Gradivo za čitanje može se preuzimati s weba, što zamjenjuje materijale u tiskanom obliku. Važan i rastući dio ovog tržišta je računalna procjena znanja — uglavnom ocjenjivanje testova. e-learning kao elektronički posredovano učenje. Treća kategorija e-learninga — ona koja je na početku privukla najviše pažnje — usredotočila se više na same nastavne materijale nego na njihovu distribuciju. Ova kategorija uključuje mnoštvo proizvoda, usluga i primjena; kompjutorizirane pripremne tečajeve za ispite koji pripremaju učenike i studente za polaganje postojećih standardiziranih testova (SAT, GRE); složene, integrirane nastavne pakete, kao na primjer Maple i Mathematica, koji poučavaju osnove matematike; razne simulacije, od kemijskih reakcija, preko društvene interakcije, do glazbenih djela; i alate, kao što su Macromedijin Dreamweaver i Flash, koji pomažu učenicima pri izradi vlastitih web stranica i multimedijskih prezentacija. Ova komponenta e-learninga uključuje interaktivne CD-ROM-ove i web stranice koje izdavači sve više smatraju sastavnim dijelom fakultetskih udžbenika. Unatoč tome što na prvi pogled djeluju kao široko polje, svim ovim proizvodima i materijalima zajedničko je to da uključuju elektronički posredovano učenje u digitalnom formatu, koje je interaktivno ali ne nužno i na daljinu. Tijekom dviju godina trajanja Projekta Weatherstation, slijedili smo paralelne tragove. Bilo nam je jasno da je razvijanje prikladnih alata za mjerenje tržišta e-learninga malo vjerojatno, osim u slučaju da imamo konceptualni model koji određuje što je to što tražimo. Način za provjeru konceptualnog modela bio je vidjeti možemo li dobiti suvisla mjerenja i, jednako važno, možemo li razumjeti što nam ti podaci govore. Možemo li razviti vjerodostojnu i realističnu priču koja objašnjava što se dogodilo e-learningu i zašto? Vjerujemo da smo uspjeli u sva tri smisla, tj. ponudili smo pojmovno sažet način razumijevanja e-learninga kao poglavito tržišno orijentirane inovacije; dali smo konkretnu strategiju mjerenja za praćenje tržišta e-learninga; i razvili smo vjerodostojnu priču spajanjem našeg proizvoda i podataka. Izvješće Ometena inovacija: što se desilo e-learningu i zašto bavi se svakim od tih dijelova razvoja po redu — na početku se pobliže određuje konceptualna predodžba; nastavlja se razvojem mjerenih instrumenata i analizom početnih podataka dobivenih tim instrumentima; a zaključuje se pričom o načinu na koji ćemo ocjenjivati e-learning u budućnosti. Na neki način, svaki od ovih odjeljaka može se čitati zasebno, iako mi zagovaramo razmatranje rada u cjelini. 1. poglavlje: Dinamika inovacije Priča o e-learningu u osnovi je priča o onome što bi istraživači nazvali „radikalnom tehnološkom inovacijom“. Inovacija se ocjenjuje radikalnom ako nova tehnologija ima potencijala pružiti dramatično bolje rezultate ili niže troškove u do tada stabilnoj djelatnosti. Ključna je riječ potencijal. Kada se nova tehnologija prvi puta pojavi, često se čini nezgrapnom i inferiornom spram njezinog dokazanog prethodnika. U početku obećanja nove tehnologije a ne njezini rezultati, privlače prve sljedbenike. Velik dio toga obećanja vizija je promijenjene budućnosti — koja nije samo različita, već i dramatično bolja. U slučaju e-learninga, spoj osobnih računala i široko rasprostranjene mogućnosti povezivanja na Internet potaknuo je utopijsku viziju u kojoj nastavnici poučavaju i učenici uče na bitno različite načine. Nadohvat ruke bio je svijet aktivnih učenika s nastavnicima koji ih vode i potpomažu, radije nego prozivaju i ocjenjuju. Učenje bi bilo trajno i uzbudljivo, a plodovi takvog učenja konkretno bi nagradili i učenike i nastavnike. Kada je e-learning prvi puta uveden, prije više od 30 godina, kao Nastava pomoću računala (eng. Computer-Assisted Instruction – CAI), bez problema je priznato da je istraživanje budućih mogućnosti nove tehnologije tek započelo. Onima koji su vjerovali, mogućnosti su bile jasne i prisutne, a samo se nekolicina pretvarala da zna točno kako će prelazak na digitalnu tehnologiju zapravo promijeniti svakodnevni rad profesora. Utterback i pojava dominantnog dizajna U stvarnosti se mnogo više zna o dinamici inovacije, osobito o onome što se događa kada nova tehnologija dolazi na tržište. Najprije, uvođenje radikalne nove tehnologije izaziva nestabilnost i na tržištu i u dizajnu proizvoda. Pridošlice u struku donose nove koncepcije dizajna i ciljaju na nove segmente tržišta. Dokazane tvrtke kreiraju dodatne inovacije da bi obranile svoj teritorij. Kada govori o ranim danima radikalne inovacije James Utterback s Massachusetts Institute of Technology (MIT), glavni autoritet za inovacije bazirane na tehnologiji, ističe da „su tržište i... industrija u nestabilnoj fazi razvoja. Svi — proizvođači i klijenti — uče usput.“ Ali ta nestabilna faza nije održiva. Naposljetku, kako Utterback primjećuje, u slučaju uspješne inovacije: „Unutar ove bogate mješavine eksperimentiranja i natjecanja, s vremenom se formira određeno težište u obliku dominantnog dizajna proizvoda. Jednom kada se dominantan dizajn pojavi, osnova natjecanja radikalno se mijenja, a tvrtke su stavljene na kušnju koju prevladava vrlo mali broj.“ Ono što nastaje iz ovog konkurentskog procesa inovacija novi je standardizirani format koji brzo privlači nove korisnike. Rani dani automobila obilježeni su takvim ciklusom. Broj proizvođača automobila dosegao je vrhunac 1923. sa 75 proizvođača, ali je zatim pao na 35 u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća i na 14 u 1960., čak i kada se tržište proširilo. Danas znamo da je za stvaranje dominantnog dizajna bilo potrebno razdoblje pokušaja i pogrešaka u inženjerskim laboratorijima i na tržištu. Nakon 1923. godine konkretizirala se standardizirana koncepcija učinkovitog automobila tj. automobil kojeg pokreće benzin, a ne para automobil s elektropokretačem, s četiri do šest sjedala za putnike i vozilo sa zatvorenom čeličnom karoserijom koje je Dodge predstavio te godine. Tempo inovacije i broj tvrtki koje se bave tom inovacijom, počeo je jenjavati pojavom ovog dominantnog dizajna. Potom se konkurencija okrenula usavršavanju proizvoda, smanjenju troškova, stiliziranju i pozicioniranju marke. Sporiji tempo inovacije poticao je premiju na kapital i dominaciju na tržištu, što je zatim izazvalo daljnje promjene u toj djelatnosti. Pobjeda automobila, kao najčešćeg prijevoznog sredstva na svijetu, uči nas i drugoj lekciji. Dominantnom dizajnu može trebati više vremena da se pojavi, a može uključivati i promjene koje nisu izravno vezane uz jureću tehnologiju. Na primjer, dominantan dizajn automobila nije se učvrstio sve dok nije nastala mreža popločenih cesta i dok benzin nije postao lako dostupan. Gledano na ovaj način, paralela između automobila, kao ključnog elementa u inovativnom sustavu prijevoza, i računala kao potencijalno ključnog elementa u jednako izmijenjenom sustavu visokog obrazovanja, u isto je vrijeme i poučna i proročanska. I na fakultetskim kampusima i izvan njih, e-learning nije mogao započeti prije pojave lako dostupnog širokopojasnog pristupa Internetu, do izgradnje tzv. „pametnih učionica“ i do trenutka kada su svi profesori i učenici imali pristup računalu — odnosno prije nego što su učenici, sveučilišta i većina korporacija uložili i nastavljaju ulagati da bi se ti preduvjeti zadovoljili. Međutim, još uvijek nedostaju mnogi bitni elementi dominantnog dizajna. Mreža cesta je tu no još uvijek nedostaje standardizirani dizajn sredstva koje će taj sustav koristiti. Drugačije rečeno, radikalna inovacija za složen proces kao što je e-learning zahtijeva veće promjene od samog stvaranja infrastrukture: možda će se morati promijeniti sami koncepti dobavljača i konzumenta. Može se dogoditi da kad inovacija riješi jedno ograničenje, druga vrebaju u blizini. Savladavanjem ovih granica, napretkom inovacije prema svome dominantnom dizajnu, privlačenjem intelektualnog i financijskog kapitala nužnog za formiranje potporne infrastrukture, sama se inovacija preobražava — napreduje u manje smjerova, pod izravnim utjecajem manjeg broja inovatora, ali istovremeno postaje praktičnija i time atraktivnija sve većem broju novih korisnika. S-krivulja inovacije E-learning slijedi klasičnu S-krivulju inovacije, promjene i prihvaćanja, prikazanu na slici 1a. Pokazalo se da ta krivulja vrijedi za raznolike inovacije, kao što su novi lijekovi koje prihvaćaju liječnici, hibridni kukuruz koji prihvaćaju poljoprivrednici, dizel-motor kojega prihvaća željeznička industrija i pojava tzv. „jednorazinske tvornice“ kao dominantne arhitekture u proizvodnji. Proces prihvaćanja u početku je obično spor, zbog potrebe za eksperimentiranjem. Ubrzava se s pojavom dominantnog dizajna, a zatim s vremenom dolazi do zasićenja. Sudionici se zamjetno razlikuju u različitim fazama prihvaćanja. Na primjer, inovatore i tehnološke lidere pokreće drugačija motivacija i imaju drugačiju ulogu od većine korisnika. Slika 1a. Faze usvajanja tehnologije Istraživači obično kategoriziraju i opisuju sudionike na sljedeći način: Inovatori, koji predstavljaju prvih nekoliko postotaka konačne korisničke populacije, traže nove ideje i eksperimentiraju njima — često ih pokreće unutarnja, vlastita motivacija. Oni su pioniri i poput drugih pionira moraju izdržati mnoge kušnje i nevolje. Njihova je uloga odrediti kako se nova usluga ili proizvod trebaju koristiti i pokazati njegovu potencijalnu vrijednost. Tehnološki lideri, otprilike sljedećih 15 posto korisnika, motivirani su na usvajanje tehnologije kada inovatori dokažu sam koncept. Obično su blisko povezani s ostalima u tom području i često ih se smatra onima koji određuju stavove. Tehnološki lideri rijetko sebe smatraju pionirima, već radije nesentimentalnim donositeljima odluka koji streme inovaciji zbog vanjskih, a ne unutarnjih razloga. Ali budući da sudjeluju u nestabilnoj fazi usvajanja prije utvrđenog dominantnog dizajna, preuzimaju značajan rizik. Jedan od glavnih doprinosa tehnoloških lidera u pojavi dominantnog dizajna njihov je uspjeh u pronalaženju raznih mogućnosti iskorištavanja inovacije i u ispitivanju takvih varijacija u normalnim uvjetima korištenja. Rana većina, otprilike sljedeća trećina populacije konačnih korisnika dolazi na scenu nakon utemeljenja dominantnog dizajna. Oni iskazuju manju sposobnost vođenja od ranih usvajača, ali otvoreni su za nove ideje i obično su vrlo ugledni među svojim vršnjacima i kolegama. Žele biti korak ispred i samim time pokreću prvi veliki val širenja tržišta. Kasna većina, sljedeća trećina populacije konačnih korisnika osobe su koje usvajaju tehnologiju nakon što to učini polovica populacije. Oni su sljedbenici ili zbog svojega konzervatizma ili zato što je njihova pažnja tijekom prethodnih faza usvajanja bila usredotočena drugamo. Korisnici koji pripadaju kasnoj većini pokreću sljedeći val širenja tržišta kojeg obilježava intenzivna konkurencija uzrokovana sazrijevanjem inovacije. Tradicionalisti, posljednjih 15-ak posto, odupiru se usvajanju inovacije unatoč njezinim sada očitim prednostima i opasnosti da ostanu u izolaciji. Naposljetku, naravno, tradicionalisti nestaju ili se povlače iz tog polja. Faze inovacije obično se opisuju u odnosu na potražnju, ali isto vrijedi i za opskrbu. Inovativne tvrtke i pojedinci koji pokreću te tvrtke osmišljavaju ideje i ostvaruju ih u praksi. Tehnološki lideri mogu biti pojedinci, ali češće su dio tvrtki koje realiziraju inovaciju i ispituju alternative dizajna na tržištu. Čini se da je ova uloga presudna za radikalne inovacije, kao što je e-learning. «Tvrtke većine» šire tržište i pokreću ga prema zrelosti, dok se „tradicionalisti“ drže za zadnju slamku na tržištima u opadanju. Jedna tvrtka, ili njezine preteče ili potomci, mogu imati svih pet uloga u različitim razdobljima. Do zasićenosti tržišta dolazi kad više nema potencijalnih usvajača tehnologije. Daljnji je rast tada ograničen porastom korisničke populacije ili su time stvoreni preduvjeti za novi važan napredak i novi ciklus prihvaćanja. Važan napredak može uvesti inovaciju u nove segmente tržišta ili može predstavljati novu primjenu u poznatom segmentu. U svakom slučaju, napredak stavlja novu S-krivulju iznad prijašnjeg modela. Ciklusi prihvaćanja e-learninga Povremeno dolazi do novih i gotovo istovremenih valova srodnih inovacija. Preklapanje ciklusa prihvaćanja inovacija stvara složenu situaciju koju je teže analizirati i predvidjeti, iako temeljna dinamika slijedi tradicionalnu S-krivulju. Današnja primjena tehnologije u nastavi i učenje na kampusima i izvan njih predstavlja takvu vrstu složenosti, velikim dijelom jer je prošla kroz četiri različita ciklusa prihvaćanja, kako je prikazano na slici 1b. Svaki ciklus predstavlja različit stupanj inovacije koji također zahtijeva različitu razinu promjene u postojećoj obrazovnoj kulturi. U teoriji, svaki se ciklus treba graditi na prethodnom ciklusu prihvaćanja i tako utrti put sljedećem ciklusu. Međutim, ciklusi se ponekad nastave odvijati duž općenito paralelnih putova i u nekim trenucima mogu djelovati jedan protiv drugoga. Ciklusi uključuju: Poboljšanja tradicionalnih konfiguracija tečajeva/programa, koje unose nove materijale u procese poučavanja i učenja bez mijenjanja temeljnih načina pouke. Primjeri uključuju elektroničku poštu, pristup učenika podacima na Internetu, te korištenje multimedijalnih i jednostavnih simulacija. Tipična primjena koristi serijski softver, poput PowerPointa, za poboljšavanje razrednih prezentacija i domaćih zadaća. Sustave za upravljanje tečajevima koji omogućuju nastavnicima i učenicima učinkovitiju međusobnu komunikaciju. Oni pružaju bolju komunikaciju i među samim učenicima, brz pristup nastavnim materijalima te podršku za distribuciju i ocjenjivanje testova. Poseban podskup ovih aktivnosti dolazi zajedno u paketu koji omogućava pripremu pravih online tečajeva i mreža učenja. Korištenje digitalnih višestruko iskoristivih obrazovnih jedinica (eng. learning objects), koje omogućuju nastavnicima da uvedu raznovrsnije materijale u svoje tečajeve. Primjeri se kreću od komprimiranih video prezentacija do složenih interaktivnih simulacija. Pojavljuju se agencije koje prikupljaju, obavljaju selekciju i distribuciju višestruko iskoristive obrazovne jedinice, a nekoliko institucija eksperimentira sa sustavima za upravljanje nastavnim sadržajem i učenjem. Nove konfiguracije tečajeva/programa, koje nastaju kada nastavnici i njihove institucije preoblikuju aktivnosti poučavanja i učenja tako da iskoriste potpunu i optimalnu prednost nove tehnologije. Nove se konfiguracije fokusiraju na aktivno učenje i kombiniraju nastavu u učionici, virtualnu, sinkronu i asinkronu interakciju na nove načine. Također traže da nastavnici i učenici prihvate nove uloge — jedni prema drugima ali i prema tehnologiji i pomoćnom osoblju. Četiri razine inovacije u e-learningu sada se nalaze u različitim fazama svojih ciklusa prihvaćanja. Poboljšanja tradicionalnih konfiguracija tečajeva/programa brzo se kreću kroz fazu rane većine. Alati za upravljanje tečajevima upravo sada ulaze u fazu rane većine — ne toliko u smislu broja pojedinih nastavnika koji ih koriste, već u smislu udjela učenika i pripravnika koji su se upisali na tečajeve i programe na kojima se koristi softver za upravljanje tečajevima. Ova prva dva ciklusa prihvaćanja uvelike su jedan drugoga izgradili i ojačali. Njihova snaga, međutim, nije prešla niti na uvođenje digitalnih višestruko iskoristivih obrazovnih jedinica niti na razvoj novih konfiguracija tečajeva/programa. Oba su ostala na stupnju inovacije i još uvijek traže onakvo prihvaćanje kakvo privlači tehnološke lidere. Ciklusi prihvaćanja obrazovanja izvan kampusa i obrazovanja na daljinu slijedili su isti temeljni put: kvalitetno korištenje alata za poboljšanje prezentacije zastupljenih u PowerPointu snažno oslanjanje na vrstu tečajne infrastrukture koju pruža dobar sustav za upravljanje tečajevima kompjutorizirana procjena znanja, i internetske diskusije na određenu temu. U najboljem slučaju, to bi uključivalo uvođenje i korištenje osnovnih digitalnih višestruko iskoristivih obrazovnih jedinica. U stvarnosti, nije došlo gotovo ni do kakvog razvoja nove konfiguracije tečaja/programa dalje od korištenja kapaciteta weba radi promicanja učenja prema vlastitom tempu učenika i u pravo vrijeme. Oblikovanje pitanja Naravno, temeljno pitanje glasi: "Zašto se čini da inovacije vezane uz e-learning stagniraju?" Preciznije bi pitanje glasilo: "Kakav je učinak široko rasprostranjeno i brzo uvođenje poboljšanja u nastavi i softvera za upravljanje tečajevima imalo na kasnije cikluse prihvaćanja?" Je li jedno od to dvoje, ili možda oboje, nehotice zakočilo razvoj digitalnih višestruko iskoristivih obrazovnih jedinica ili novih konfiguracija tečajeva/programa? Kakvu je ulogu, ako ikakvu, povezanost e-learninga s online obrazovanjem i obrazovanjem na daljinu imala na nespremnost tradicionalnijih programa na kampusu da napreduju mnogo dalje od korištenja sustava za upravljanje tečajevima i prezentacijskih alata poput PowerPointa? U kojoj mjeri postoji skup dominantnih dizajna koji promiču širenje učenja? I, ako ne postoje dominantni dizajni, može li njihovo nepostojanje objasniti ometenu inovaciju e-learninga? Napokon, u kojoj mjeri činjenica da je e-learning usvojio tržišni model svojstven internetskim tvrtkama za čije tržište znamo da je doživjelo nagli uspon i pad može objasniti što se dogodilo?