|
Uvod
Kao što ističu promatrači u popularnim medijima i visokom školstvu, institucije visokog obrazovanja sve više preispituju način na koji se na njihovim kampusima odvijaju poučavanje i učenje kao odgovor na upis studenata digitalnog doba, često nazivanih internetskom generacijom (eng. Net Gen) ili milenijcima (eng. Millenials) (Howe i Strauss 2000; Oblinger i Oblinger 2005). Računalna i umrežena komunikacija postale su društveno i kulturno utkane u živote naših studenata. Studenti ne samo da crpe elemente digitalnog načina života nego i igraju ulogu u stvaranju "društvenih običaja koji se razvijaju u digitalnom miljeu izvan škole" (Lankshear and Knobel 2003, 175).
U ovome članku opisujemo rezultate etnografske studije koja nastoji razumjeti načine na koje studenti humanističkih znanosti koriste tehnologiju da bi dali smisao svojem fakultetskom iskustvu, unutar i izvan akademskih prostora na kampusu. Dok tehnološka praksa studenata u prostorima poput studentskih domova odražava portret današnje internetske generacije studenata koji nam je već poznat iz medija, nesklonost studenata korištenju tehnologije u učionicama potiče stereotipne pretpostavke o očekivanjima internetske generacije vezanima uz tehnologiju na kampusu. Naši rezultati govore da je pridavanje pažnje kontekstu od velike važnosti ako se želimo odmaknuti od općih pretpostavki te približiti jače iznijansiranom shvaćanju uloge koju tehnologija ima u životima studenata. U nastavku ćemo ukratko izložiti sadašnju sliku internetske generacije prije nego prijeđemo na opis studije i rezultata.
Konceptualizacija internetske generacije
Oblinger i Oblinger's (2005) pružaju opis internetske generacije studenata — kao digitalno obrazovanih, povezanih pojedinaca koji obavljaju veći broj zadataka istodobno i čije je učenje najčešće vizualno orijentirano — koji uredno prikazuje uobičajeni portret internetske generacije studenata. Jedno novije izvješće o studentskom korištenju tehnologije pruža drugu tipičnu sliku; studenti su promatrani kako koriste više programa istodobno, priključuju se na program za razmjenu poruka u realnom vremenu dok pišu radove, pretražuju internetske stranice dok rade na zadacima.... studenti su često uočeni kako se okupljaju u računalnim laboratorijima u grupama od dvoje do sedmero ljudi.... Druženje se uklapa u studentsku radnu okolinu, kako online, tako i offline. (Jones 2002, 18)
Neka su novija istraživanja upotpunila ovu sliku empirijskim podacima; konkretno, prikupljen je dobar dio podataka o obrascima studentskog korištenja tehnologije. Na primjer, nedavno je istraživanje o Facebooku rasvijetlilo ulogu alata za društveno umrežavanje u stvaranju i održavanju odnosa u online i offline kontekstima (Ellison, Steinfeld i Lampe 2006; Golder, Wilkerson i Huberman 2006). Razna istraživanja pružaju konkretne podatke vezane uz obrasce studentske upotrebe računala i stavove prema upotrebi računala, uspoređujući različite kampuse, ali i proučavajući razlike unutar pojedinih kampusa (npr., Kvavik, Caruso i Morgan 2004; McEuen 2001; Mitra, LaFrance i McCullough 2001).
S obzirom na te opise, obrazovni djelatnici pokušali su zamisliti kako student internetske generacije funkcionira kao učenik te razmotriti posljedice koje te nove vještine i postupci mogu imati na učionicu. Opisi studenata kao pojedinaca koji obavljaju veći broj zadataka istodobno i koji su uvijek povezani zapanjio je mnoge obrazovne djelatnike, kao i pretpostavka da bi studenti mogli prisiliti nastavnike da im se prilagode odbijajući prihvatiti "stare" načine učenja (Prensky 2001). Doista, ova ideja još uvijek traži razmišljanje o pedagoškom utjecaju koji će internetska generacija studenata imati na učionicu: "Tradicionalna razredna paradigma danas je dovedena u pitanje, ne toliko od profesora,... koliko od naših studenata" (Duderstadt 2004, 14).
Ova izjava ukazuje na spoznaju da će studenti sami aktivno zahtijevati promjene u poučavanju, učenju i razrednoj okolini, iako novija istraživanja koja ističu tradicionalnije korištenje tehnologija mogu postaviti izazov takvim pretpostavkama (Rainie, Kalehoff i Hess 2002; Jones 2002). Za dodatnu potvrdu ove tvrdnje, Caruso i Kvavik (2005) otkrili su da "Studenti žele 'umjerenu' količinu tehnologije u svojoj nastavi" (6).
Iako su ove informacije dragocjene, podaci objavljeni u studijama prikupljeni su prvenstveno pomoću anketa i upitnika, te predstavljaju dekontekstualiziran prikaz korištenja tehnologije koji malo govori o razlozima i načinima korištenja tehnologije među studentskom populacijom. Doista, malobrojna se istraživanja bave društvenim kontekstom koji daje prostor za stvaranje značenja u koji je uklopljeno studentsko korištenje tehnologije ili točku u kojoj se spajaju korištenje tehnologije i učenje. Ipak, pokazalo se da su fizički, društveni i ideološki kontekst presudni za naše razumijevanje primjene tehnologije u maloj grupi studenata humanističkih znanosti — primjene koja je zakomplicirala naše pretpostavke o studentima i tehnologiji.
Proučavanje primjene tehnologije među studentima humanističkih znanosti
Naša se studija odvijala tijekom ljeta 2005, kada se devet studenata s osam različitih fakulteta humanističkih znanosti sa sjeveroistoka, jugoistoka i jugozapada SAD-a okupilo na kampusu jednog sjeveroistočnog fakulteta humanističkih znanosti kako bi sudjelovali na seminaru o novim medijima za studente koji su napredni korisnici tehnologije. Među njima su bile tri djevojke i šest mladića — troje studenata druge godine, jedan s treće godine te pet sa završnih godina.
Odabrani su iz mnoštva kandidata na temelju postupka prijave koji je uključivao biografiju, dvije preporuke i osobnu izjavu o kandidatovim interesima i iskustvima vezanima uz proizvodnju i teoriju digitalnih medija. Većina odabranih studenata već su bili vješti korisnici softvera za uređivanje i stvaranje slika i/ili videa, kao i softvera za objavljivanje na webu (eng. Web Publishing). Na početku seminara, od studenata je zatraženo da izrade vlastite tehno-biografije koje opisuju njihov odnos prema tehnologiji i ti su dokumenti pružili korisne profile studenata na samom početku programa.
Prva okruženja studije uključivala su seminar za nove medije i studentski dom u kojem su boravili studenti i istraživač. Tijekom mjesec dana, studenti su sudjelovali na predavanjima i raspravama o teoriji novih medija, ali i u praktičnim zadacima stvaranja digitalnih medija. Nadalje, studenti su dobili bežična prijenosna računala te su se uključili u nastavni i društveni okoliš koji je omogućavao i poticao sveobuhvatno korištenje tehnologije. Druga su okruženja uključivala studentski centar na kampusu i kafić u gradu koji je posjećivala nekolicina studenata. Iako studija uključuje relativno malo studenata, ipak pruža značajnu količinu podataka prikupljenih u tim različitim okruženjima.
Istraživačke metode uključivale su promatranje sudionika u navedenim okruženjima. Bilješke s mjesta događaja, pojedinačni razgovori sa studentima, razgovori s fokusnim skupinama, tehno-biografije i druga sredstva poput studentskih blogova i završnih projekata poslužili su kao izvor podataka za našu studiju. Ti su podaci upisani u nVivo softver za kvalitativnu analizu te rekurzivno šifrirani pomoću konstantnog komparativnog analitičkog pristupa (Glaser i Strauss, 1967), koji se koristi za pronalaženje tema i obrazaca koji proizlaze iz podataka.
Analizirajući podatke, otkrili smo da su teme vezane uz fizičko okruženje i stavove studenata prema poučavanju i učenju u učionicama fakulteta humanističkih znanosti utjecale na oblikovanje njihovoga ponašanja i njihovih očekivanja prilikom korištenja tehnologije. Iako je kod ovih studenata korištenje tehnologije promatrano u studentskom domu odgovaralo očekivanom ponašanju internetske generacije, iznenadilo nas je što su ovi studenti pokazali žestok otpor prema korištenju određenih tehnologija u prostoru učionica fakulteta humanističkih znanosti.
Studentski dom
U domu je korištenje tehnologije bilo sveprisutno u čitavoj grupi sudionika. Studenti su u studentskom domu imali pristup svojim prijenosnim računalima i bežičnom Internetu, kao i digitalnoj video opremi i fotoaparatima. Na temelju njihovih navika lako se mogao steći dojam da je korištenje prijenosnog računala bilo obvezno za sudjelovanje u društvenom prostoru dnevne sobe. I doista, slučajni bi promatrač lako mogao ugledati pojedince sa svojim prijenosnim računalima u potpunoj tišini, te bi mogao zaključiti da je dnevna soba prilično nedruštven prostor. Pa ipak, studenti su se međusobno povezivali na manje vidljive načine.
Tijekom većine vremena provedenog u dnevnoj sobi, dio studenata slao bi drugima smiješne ili zanimljive internetske stranice elektroničkom poštom. Izmjenjivanje poruka u realnom vremenu (eng. Instant Messaging, IM) također je bio popularan alat, a studenti su ga koristili radi davanja popratnih komentara na svoje postupke i povremenih rasprava o postupcima svojih kolega. Ponekad je tehnologija poslužila kao tema razgovora dok su surađivali na rješavanju problema vezanih uz svoje projekte ili za razmjenu šaljivih internetskih stranica i video zapisa. Studenti su, između ostaloga, koristili svoja prijenosna računala za dovršavanje domaće zadaće, igrice, puštanje glazbe i surfanje mrežom. Na taj su način studenti pokazali i potvrdili naša uvriježena mišljenja o internetskoj generaciji.
U sklopu studentskog doma, različiti su postupci oblikovali različite domske prostore na ponekad neočekivane načine. Kuhinja je postala nešto što bi se moglo smatrati tipičnim društvenim prostorom u kojem se ljudi okupljaju i razgovaraju; tamo su studenti zajedno kuhali i provodili vrijeme u pratećem prostoru blagovaonice, gdje su se često mogli čuti razgovori ili glazba. Prijenosna računala i ostali oblici tehnologije tamo su uglavnom izostajali, iako je bilo primjera korištenja prijenosnog računala radi čitanja recepata ili puštanja glazbe. Dvoje ili troje studenata koji su obično sami objedovali bili su iznimka; ti su studenti često koristili svoja računala tijekom obroka da bi surfali mrežom ili igrali igrice.
Učionica
Studentsko korištenje tehnologije u domovima pokazalo se kao prava suprotnost njihovom promatranom i zabilježenom ponašanju u učionici. Otpor tehnologiji u razredu iskristalizirao se u našim razgovorima o korištenju prijenosnog računala; iz različitih razloga, studenti su gotovo općenito zazirali od ideje o korištenju prijenosnog računala u učionici. Jedan se student pokazao kao iznimka o kojoj ćemo detaljnije govoriti u nastavku.
Na jednoj razini, problem je sama fizička tehnologija. Na primjer, nekoliko je studenata kao smetnju navelo zvuk tipkanja po tipkovnici. Osim slušne smetnje, podignut zaslon prijenosnog računala također predstavlja i neku vrstu fizičke prepreke sudjelovanju na nastavi; jedan je student rekao da bi to bilo kao vaza s cvijećem postavljena na stol između dviju osoba tijekom večere.
Više od fizičke prepreke, prijenosno se računalo pokazalo kao prepreka stvaranju i održavanju razredne zajednice. Ovaj pojam razredne zajednice, njegovan u malim razredima, poseban model nastave temeljen na ljudskom kontaktu u realnom vremenu te česta interakcija s fakultetskim osobljem izvan učionice bili su ključni u definiranju pojma humanističkog smjera obrazovanja kod ovih studenata. U našim razgovorima na ovu temu, nekoliko je studenata ispričalo sličnu priču o kolegi — "studentu s laptopom" — kojega su opisali kao jedinog "pretencioznog" studenta koji u učionicu nosi prijenosno računalo. Za ove studente, nošenje prijenosnog računala u učionicu humanističke znanosti smatralo se postupkom otuđivanja od ostatka razreda. Da biste bili dobar student humanističkih znanosti morate pridonositi fizičkoj zajednici razrednog prostora, prostora koji isključuje određenu tehnologiju.
Njihove definicije dobrog studenta djelomično su stvorene na njihovim stavovima prema poučavanju i učenju na fakultetu humanističkih znanosti. Za mnoge studente s kojima smo razgovarali to je uključivalo prilično tradicionalne modele poučavanja i učenja. Rekli su nam, na primjer, da "u učionicu idete učiti, obraćati pozornost, zato su to odvojeni fizički prostori" — implicirajući da se učenje odvija prvenstveno u učionici. A kako dolazi do učenja? "Tamo smo da bismo usvojili stručnost od profesora, od profesora tražimo da nas vodi kroz taj materijal." Nadalje, jedan nam je student rekao "ako je [prijenosno računalo] primjereno za gradivo koje učite, tada mislim da je to sjajno, ali ako sjedite i raspravljate o Thoreau, mislim da vam tada ne treba prijenosno računalo..." Općenito, snažno je naglašena kontekstualizirana priroda primjerenog korištenja prijenosnog računala.
"Student s laptopom"
Jedan se student u studiji pokazao kao zanimljiv kontrast drugima. Roberto, student treće godine na fakultetu humanističkih znanosti na jugozapadu SAD-a, bio je "student s laptopom" i otvoreno je opisivao višezadaćni rad na mnogim predavanjima koja je pohađao. Takvo korištenje tehnologije pristaje njegovoj osobnoj filozofiji o poučavanju i učenju: Uzmite iz nastave ono što vam je potrebno. Roberto je bio vrlo aktivan u mnogim grupama na kampusu i smatrao je tu aktiviranost sastavnim dijelom svojega fakultetskog života; smatrao je to iskustvom u učenju i cijenio je fleksibilnost vođenja vlastitog iskustva u učenju.
Tako je izjavio da ako profesor govori o gradivu koje mu je već poznato, osjeća se slobodnim da maksimizira svoje vrijeme i iskustvo brinući se o drugim poslovima putem elektroničke pošte ili mreže. Iako je takva praksa izazvala negativne reakcije kod njegovih vršnjaka sa seminara o novim medijima, on se zbog toga nije ispričavao, rekavši da "možete birati želite li da vas ometa tablet računalo [PC]... ili želite obraćati pozornost na profesora."
Robertovo korištenje tehnologije u učionici i njegovi stavovi o poučavanju i učenju više su u skladu s onim što mnogi smatraju ponašanjem internetske generacije, ali ti stavovi i ponašanja nisu još ni približno prevladavajući među studentima humanističkih znanosti s kojima smo razgovarali. Iako ti studenti prihvaćaju tehnologiju u mnogim kontekstima, ideologija humanističkog obrazovanja, stavljena u praksu kroz određene načine nastave i potkrijepljena studentima koji se poistovjećuju s tim idealom, još uvijek snažno oblikuje očekivanja i ponašanja u učionici. U ovom se trenutku čini da taj ideal ne uključuje tehnologiju u tradicionalnim okruženjima humanističkih znanosti.
Zaključak: Preispitivanje pretpostavki
Rezultati naše studije bili su iznenađujući i naveli su nas na preispitivanje nekolicine naših prethodnih pretpostavki. Prvo, naše nas je iskustvo navelo da preispitamo ideju prema kojoj pripadnost internetskoj generaciji kod studenata podrazumijeva nastojanje da uključe tehnologiju u sve aspekte svojih fakultetskih iskustava. I doista, rezultati naše studije pokazuju da — uz izuzetak Roberta — možda još uvijek nismo došli do točke promjene nastavne prakse profesora i studenata, suprotno uobičajenim pretpostavkama. Slične zaključke ima i Roberts (2005), koji je izjavio da "opća očekivanja internetske generacije vezana uz vodeću tehnologiju nisu sasvim utjecala na njezina očekivanja vezana uz korištenje tehnologije kao pomoći u učenju" (3.6).
Caruso i Kvavik (2005) idu još dalje tvrdeći da "ovi mladi ljudi mogu koristiti tehnologiju, ali je ne mogu staviti u službu akademskog rada" (7). No je li pošteno reći da oni to ne mogu učiniti? Ili je točnije da studenti ne žele uključiti tehnologiju u učionicu (barem ne u kontekstu humanističkih znanosti)? Kao istraživačka zajednica, još uvijek nemamo dovoljno podataka da odgovorimo na ova pitanja; pred nama je još mnogo detaljnog i kompleksnog posla.
Naša su nas saznanja također navela da preispitamo drugu uobičajenu pretpostavku: svi su studenti slični. Jedan je od zaključaka naših rezultata da su stavovi i uvjerenja koja ovi studenti imaju vezano uz tehnologiju integrirani s njihovim iskustvima kao (konkretno) studenata humanističkih znanosti. Preddiplomski studenti na izrazito tehničkim institucijama visokog obrazovanja mogu imati (i vjerojatno imaju) drugačija uvjerenja o poučavanju i učenju, kao i o ulozi tehnologije u tom iskustvu, što na taj način može oblikovati njihovo poimanje dobroga studenta u njihovom institucionalnom kontekstu. Ovo naglašava tvrdnju da, s obzirom na višestruke načine na koje je tehnologija kulturološki uklopljena u živote studenata internetske generacije, ne bismo trebali donositi opće pretpostavke o njezinom korištenju.
I najzad, opovrgavanje pretpostavki također može imati posljedice na istraživačku metodologiju. Kao što je već rečeno, tekuće se istraživanje snažno oslanja na ankete i upitnike, no oni pružaju tek ograničen uvid u stvarnu praksu. Potrebne su studije koje će biti više etnografski orijentirane i koje će primijeniti mješovite metode da bismo mogli početi popunjavati praznine vezane uz "zašto" i "kako" u tehnološkim navikama studenata. Budući radovi koji poklanjaju veću pažnju kontekstu kao utjecaju na tehnološku praksu pružit će nam bolju predodžbu o prirodi studentskih iskustava i njihovim potrebama vezanima uz tehnologiju.
______________________________________________
INFORMACIJE O AUTORSKIM PRAVIMA I CITIRANJU OVOG ČLANKA
Ovaj članak moguće je reproducirati i distribuirati u obrazovne svrhe, ako se u dokument uključi sljedeće:
Bilješka: Ovaj članak izvorno je objavljen u Innovate časopisu (http://www.innovateonline.info/) pod nazivom: Lohnes, S., and C. Kinzer. 2007. Questioning assumptions about students' expectations for technology in college classrooms. Innovate 3 (5). http://www.innovateonline.info/index.php?view=article&id=431 (dohvaćeno 9. studenoga 2007). Članak je ovdje pretiskan uz dopuštenje nakladnika, The Fischler School of Education and Human Services pri Nova Southeastern University.
|
