|
Digitalni urođenici
Škole su zaglavile u 20. stoljeću, a učenici pohrlili u 21. stoljeće. Kako da škole uhvate korak s učenicima i pruže im odgovarajuće obrazovanje?
Marc Prensky Čitati nisam naučio u školi – naučio sam iz igara.
— učenik Naši učenici više nisu “male verzije nas samih”, kao što su možda bili u prošlosti. Zapravo su toliko drugačiji od nas da prilikom određivanja što je najbolje za njihovo obrazovanje više ne možemo koristiti ni naše znanje, ni naše vještine iz 20. stoljeća.
Za današnje učenike skovao sam pojam "digitalni urođenik" (eng. digital native) (2001). Oni su izvorni govornici tehnologije, tečno govore digitalni jezik računala, video igara i Interneta. Nas, koji nismo rođeni u digitalnom svijetu, nazivam digitalnim pridošlicama. Prihvatili smo mnoge aspekte tehnologije, ali kao i oni koji drugi jezik uče kasnije u životu, zadržavamo “strani naglasak”, jer smo još uvijek jednom nogom u prošlosti. Na primjer, umjesto da dopustimo softveru da nas sam podučava, mi će prije toga pročitati priručnik o njegovom radu i tako ga pokušati razumjeti. Naš naglasak iz pred-digitalnog svijeta često nam otežava učinkovitu komunikaciju s učenicima.
Naši će se učenici, kao digitalni urođenici, nastaviti razvijati i mijenjati tako brzo da nećemo moći ići ukorak s njima. Ovaj fenomen čini tradicionalne "metode hvatanja koraka", kao npr. seminare za usavršavanje nastavnika, poprilično beskorisnima. Potrebna su nam radikalnija rješenja. Na primjer, učenici bi algebru mogli učiti mnogo brže i učinkovitije kada bi upute bile dostupne u obliku igre. Kako bi položili predmet, učenici bi trebali pobijediti igru. Tada bi se predali i uključili u proces.
Također moramo odabrati nastavnike prema sposobnostima empatije i vođenja, a ne isključivo prema poznavanju predmeta. Najbolje se sjećamo učitelja kojima je bilo stalo do nas kao pojedinaca i koji su, kada je bilo potrebno, bili popustljivi. U današnjoj jurnjavi da pronađemo učitelje kvalificirane za nastavni plan i program, rijetko dajemo prioritet empatiji.
Promjena brzine
Kao nastavno osoblje, moramo se ugledati u inovacije i ponašanja naših učenika 21. stoljeća, napuštajući u mnogim slučajevima vlastite pred-digitalne instinkte i naviklu udobnost. Tijekom poučavanja učitelji moraju vježbati stavljati angažiranost ispred sadržaja. Trebaju se smijati svom imigrantskom naglasku, moraju obratiti pozornost na način na koji uče njihovi učenici te cijeniti i poštivati njihovo znanje. Ne smiju zaboraviti da podučavaju u 21. stoljeću. To znači poticanje donošenja odluka među učenicima, uključivanje učenika u planiranje nastave te ispitivanje učenika o tome kako bi oni željeli učiti. Nastavnici ne moraju savladati sve nove tehnologije već trebaju nastaviti činiti ono što čine najbolje: poticati rasprave u učionici. Pritom moraju pronaći načine na koje će u te rasprave uklopiti informacije i znanje koje su njihovi učenici stekli izvan učionice, u svojim digitalnim životima. Naši mladi ljudi općenito imaju jasniju ideju o tome što donosi budućnost. Već su zaokupirani usvajanjem novih sustava za komuniciranje (instant messaging), dijeljenje (blogovi), kupoprodaju (eBay), razmjenu (peer-to-peer tehnologija), kreiranje (Flash), sastajanje (3D svjetovi), prikupljanje (download), koordiniranje (wikis), procjenjivanje (reputation systems), pretraživanje (Google), analiziranje (SETI), izvještavanje (telefoni s kamerama), programiranje (modding), socijaliziranje (chatovi) pa čak i učenje (surfanje webom).
Naš je zadatak pomoći učenicima iskoristiti te nove alate i sustave u svrhu njihovog obrazovanja. Znam da je to posebno teško budući da smo mi ti koji se koprcaju, ali nastavnici svakako mogu pitati učenike: “Radi li netko na webu nešto što je značajno za ono o čemu raspravljamo?” ili “Možete li se sjetiti nekog primjera ovog problema u vašim računalnim igrama?”.
Dakle, nastavnici mogu pomagati učenicima shvatiti tko ima najbolji pristup tehnologiji izvan škole te potaknuti učenike da formiraju radne grupe tako da više učenika ima korist od tog pristupa. Jednostavnim upitom učenika, nastavnici mogu naučiti koja im je tehnološka oprema potrebna u učionicama te mogu lobirati da se ti objekti postave u školskim računalnim laboratorijima i knjižnicama.
Uključenost učenika u nastavu
Sve više naših učenika nema prave preduvjete za učenje – aktivnost i motivaciju – barem u smislu ponude u našim školama. Naši klinci znaju što je aktivnost: izvan škole u potpunosti su aktivni u svojim digitalnim životima 21. stoljeća. Ako nastavno osoblje želi imati značaj u ovom stoljeću, presudno je pronaći načine kako aktivirati učenike u školi. Zdrav nam razum govori da nikada nećemo imati dovoljno doista velikih učitelja koji će aktivirati učenike na stare načine – npr. izuzetno zanimljiva predavanja onih rijetkih, karizmatičnih učitelja – već ih moramo aktivirati na način karakterističan za 21. stoljeće: elektronički. Ne kroz skupu grafiku ili multimedije, nego kroz ono što djeca nazivaju “gameplay.” U učionice moramo unijeti ono što djecu pokreće u njihovim omiljenim složenim računalnim igrama: istu kombinaciju željenih ciljeva, zanimljive izbore, neposredne i korisne povratne informacije te prilike za “prelazak na višu razinu” (odnosno za poboljšanje). Jedna osnovna škola u Koloradu, primjerice, vodi svoje učenike na virtualno putovanje na udaljeni planet u svemirskom brodu koji pokreće znanje. Ako učenici nemaju dovoljno znanja da pokretu brod, trebaju ga pronaći – jedni u drugima.
Suradnja s učenicima
Kao nastavno osoblje 21. stoljeća, više ne možemo odlučivati umjesto naših učenika već moramo odlučivati zajedno s njima, koliko god se to mnogima od nas činilo čudnim. Naše učenike moramo uključivati u sve što radimo u učionici, uključiti ih u rasprave o razvoju nastavnog plana i programa, nastavnim metodama, organizaciji škole, disciplini i zadacima. Sastanci profesora ili uprave više ne mogu biti učinkoviti bez predstavnika učenika u jednakom broju. Naši najbistriji učenici, kojima je povjerena ta odgovornost, sve će nas iznenaditi svojim doprinosima.
Ovo može zvučati kao da zatvorenici upravljaju zatvorom, ali samo ćemo slušanjem i procjenjivanjem ideja naših učenika 21. stoljeća pronaći rješenja za mnoge velike probleme u obrazovanju. Na primjer, uz pomoć postavljenih web kamera u svakoj učionici digitalni urođenici mogu administratorima i roditeljima pokazati što se zapravo događa. Nastavnici bi se također mogli dobrovoljno uključiti u ovu aktivnost te tako dokumentirati i podijeliti svoja najbolja iskustva.
Učenici bi lako mogli osmisliti tehnološka rješenja za moderniziranje predavanja i ispravaka domaćih zadaća, oslobađajući nastavnike koji bi se pritom mogli posvetiti značajnijem radu. Ohrabreni u dijeljenju svoje stručnosti, učenici mogu biti najbolja nastavnikova pomoć pri predlaganju boljih pristupa tehnologiji, definiranju vrsta tehnologija koje bi nastavnici trebali koristiti u učionici te za predstavljanje određenih hardverskih i softverskih alata koji mogu pomoći pri efikasnijem podučavanju.
Fleksibilna organizacija
U ovom stoljeću moramo pronaći alternative za primarnu metodu organizacije obrazovanja – koju nazivam „grupiranje stada“ (eng. herding). Pod tim pojmom podrazumijevam nehotično svrstavanje učenika u određene razrede ili grupe, ne za njihovu već za našu korist. Nitko ne voli da ga se tjera i u takvoj okolini nitko ne uči najbolje. Kada nastavnici postanu „goniči stada“ (eng. teacherds), a ne učitelji (eng. teachers), svi gubimo. Niti formiranje manjih škola ili učionica nije rješenje ako se rezultat jednostavno vrti oko manjih skupina.
Za „grupiranje stada“ postoje dvije učinkovite alternative 21. stoljeća: prva je individualna nastava koja se neprestano prilagođava načinu učenja svakog učenika/učenice. Ova je praksa s rastom veličine razreda postala gotovo nemoguća, no ipak je izvediva. Moderne računalne i video igre već su shvatile kako prilagoditi svaki trenutak doživljaja igračevim preciznim sposobnostima i vještinama. Isto je i s računalnim adaptivnim testiranjem. U učionicama bi na jednak način trebalo iskoristiti individualne sposobnosti i vještine učenika.
Kako nastavu učiniti prilagodljivijom i, kao rezultat toga, mnogo učinkovitijom? Samo pitajte učenike, oni će znati. Prilagodljivost je zajedno s povezivanjem područje na kojem će digitalna tehnologija imati najveći utjecaj na obrazovanje. Druga varijanta za „grupiranje stada“ je formiranje radnih grupa na temelju vlastitog odabira. Djeca vole raditi s prijateljima, posebno virtualno. Naravno, ne smatram da bi se učenici trebali pridružiti bilo kojoj grupi u tom kontekstu, nego da bi trebali moći odabrati vlastite partnere za učenje, umjesto da ih nastavnici dodjeljuju u grupe.
Optimalno i pod prikladnim nadzorom, učenici četvrtog razreda iz jedne škole trebali bi imati mogućnost odabira partnera za učenje u bilo kojem četvrtom razredu na svijetu. Na isti bi se način moglo pomoći i studentima prilikom odabira provjerenog odraslog stručnjaka za udruživanje.
Ako pustimo učenike da odaberu sve grupe čiji dio žele biti – bez tjeranja u neku od grupa - bit ćemo u povoljnijem položaju. Velika prednost virtualnih grupa u usporedbi sa „stadima“ je da nitko nije isključen. Svatko može naći nekoga u svijetu s kime će raditi. Učitelji i administratori moraju biti spremni to organizirati, osigurati nužne provjere te pustiti da se odvija.
Digitalni alati
Današnji učenici ovladali su mnogim alatima kojima mi nikada nećemo ovladati u istom stupnju. Od računala preko kalkulatora i MP3 svirača do mobitela s kamerama, ti su alati poput dodatka njihovim mozgovima. Obrazovanje ili ocjenjivanje učenika bez tih alata ima smisla kao i obrazovanje ili ocjenjivanje vodoinstalatera bez ključa za odvijanje.
Jedan od najvažnijih alata za učenike 21. stoljeća nije računalo kojeg mi nastavnici toliko pokušavamo integrirati, nego mobitel koji je trenutačno zabranjen u mnogim našim školama. “Mobiteli katapultiraju ruralnu Afriku u 21. stoljeće” (Cell Phones Catapult Rural Africa to 21st Century), iskakao je nedavno naslov s prve stranice New York Timesa (LaFraniere, 2005). Oni isto tako mogu katapultirati naše učenike u budućnost.
Mobiteli danas imaju goleme sposobnosti: glasovne mogućnosti, uslugu slanja kratkih poruka (SMS), grafiku, operativne sustave kojima upravljaju korisnici, softverske programe koje na njih možemo spremati, preglednike, mogućnosti kamere (snimka i video) i određivanje geografskog položaja.
Neki imaju senzore, čitače otiska prsta i raspoznavanje glasa. Malene tipkovnice i stilusi, kao i plug-in zasloni i slušalice pretvorili su mobitele i u ulazne i izlazne uređaje. Glasovne mogućnosti mobitela mogu pomoći korisnicima da pristupe jezičnim vježbama i vježbama za vokabular ili da glasovno snime vlastiti turistički vodič. Putem mobitela nastavnici bi mogli dostavljati interaktivne lekcije, dok bi za ispitivanje ili podučavanje učenika mogli iskoristiti SMS poruke. U predmetima poput anatomije i forenzike učenici bi mogli pristupiti animacijama. Učenici će uskoro moći skinuti programe u svoje mobitele, otvarajući nove svjetove učenja.
U Europi, Kini, Japanu i na Filipinima javnost već koristi mobilne telefone kao sredstva za učenje. Mi u Sjedinjenim Američkim Državama trebamo im se pridružiti i zanemariti prigovore da ih učenici “koriste za varanje” (neka testovi postanu otvorena knjiga!) ili za “neprikladno fotografiranje” (usadite im malo odgovornosti!). U Ujedinjenom Kraljevstvu nastavnici ocjenjuju projekte učenika preko mobilnih telefona. Učenik opisuje projekt, a nastavnik analizira spektrogram glasa učenika kako bi utvrdio njegovu autentičnost.
Priznajmo da je stvaran razlog zabrane mobitela taj da kad bi imali priliku da ih koriste, učenici bi usmjeravanjem pažnje na mobitele, kao i odrasle osobe napuštanjem prostorije, pokazali da predavanje nije zanimljivo. Zašto naši učenici ne bi imali istu mogućnost kod svojeg obrazovanja kada nastavno osoblje ne uspije iznijeti zanimljiv sadržaj?
Programiranje
Najvažnija razlika između analogne tehnologije 20. stoljeća i digitalne tehnologije 21. stoljeća je mogućnost programiranja. Programiranje je možda ključna vještina nužna za pismenost 21. stoljeća. U toj su areni nastavnici i škole zapele u pretpovijesti. Ako ste tada željeli da se nešto zapiše, morali ste pronaći pisara; danas trebate programera.
Sva su djeca 21. stoljeća donekle programeri. Svaki puta kada skidaju pjesmu ili zvuk zvona na mobitelu, pretražuju po Googlu ili koriste bilo koji softver - oni zapravo programiraju. Kako bismo pripremili djecu za život u 21. stoljeću, moramo im pomagati da maksimalno povećaju alate poboljšavajući njihovu sposobnost programiranja. Mnogi su učenici već dovoljno stručni u programima poput Flasha da u tom mediju mogu predati zadatke. Škole bi trebale aktivno podučavati učenike o toj tehnologiji te ih poticati na korištenje iste.
Naravno, poboljšanje te pismenosti s našim trenutačnim nastavnim osobljem je problematično. Nekoliko nastavnika koje poznajem uzeli su problem u svoje ruke, kreirajući tečajeve programiranja - posebno u popularnom programiranju igara - za učenike tijekom ljetnih mjeseci, nakon škole te čak u razredu. Trebamo obuhvatiti te pristupe i programe te ih učiniti dostupnima za korištenje putem weba. Nastavnici mogu također organizirati da određeni učenici svojim vršnjacima drže te tečajeve. Osim toga, vanjski su stručnjaci često spremni ponuditi svoje usluge bez naknade.
Naslijeđeno učenje nasuprot učenju u budućnosti
Danas se nastavni plan i program prošlosti - “naslijeđeni” dio učenja naše djece - miješa i urezuje u “budući” program - vještine i znanje koje učenici trebaju za 21. stoljeće. Moramo objediniti i usredotočiti važno naslijeđeno znanje te u školama osloboditi prostor za učenje 21. stoljeća. Naše bi škole morale poučavati djecu kako programirati, filtrirati znanje te maksimizirati njegove mogućnosti i povezanost. Učenici bi morali učiti gradivo 21. stoljeća poput nanotehnologije, bioetike, genetičke medicine i neurološke znanosti.
To je sjajno mjesto za uključivanje gostujućih nastavnika iz struka koje rade inovativne poslove u tim novim područjima. Kada bi svaki okrug ili škola pronašli barem jednog stručnjaka spremnog da putem pitanja i odgovora iznese svoju ekspertizu, da ju objavi na webu pridodajući joj relevantne materijale, uskoro bismo imali nastavni plan i program 21. stoljeća.
Učenici žele i zaslužuju primati nastavni sadržaj pomoću snažnih alata 21. stoljeća koji imaju mogućnost programiranja i koji su dovoljno prilagodljivi. Taj bismo im sadržaj na primjer mogli ponuditi i na njihovim mobitelima, a velik dio našeg problema je smisliti kako ćemo to omogućiti prije kraja 21. stoljeća.
Školske aktivnosti u odnosu na izvanškolske aktivnosti
Pragmatički, obrazovanje djece 21. stoljeća brzo se račva na dva dijela: službena polovica, “škola,” potpuno je iscrpljena i postaje zanemarivom institucijom. Za mnoge je učenike njezina jedina funkcija davanje potvrde koju trebaju njihovi roditelji. Neslužbena, uzbudljiva polovica obrazovanja djece odvija se “nakon škole.” To je mjesto gdje učenici 21. stoljeća uče o svojem svijetu te se pripremaju za život u 21. stoljeću.
Indikativno je da je najčešći zahtjev učenika u vezi s tehnologijom taj da školski računalni laboratoriji budu otvoreni do ponoći (i da im se mi maknemo s puta kada su tamo). To isto govori da je mnogo softvera i web programa s ciljem poboljšanja obrazovanja djece projektirano za korištenje izvan, a ne u školi.
Ako želimo da naše škole u 21. stoljeću za učenike budu više od spremišta za čuvanje olovaka dok su roditelji na poslu, očajnički trebamo pronaći načine na koje ćemo pomoći nastavnicima da integriraju izvanškolski život djece bogat tehnologijom s njihovim životom u školi. Ne pomaže ako, riječima Henryja Kellyja, predsjednika Federacije američkih znanstvenika, “Kolačići (eng. cookies) na računalu moje kćeri znaju više o njezinim interesima od njezinih nastavnika.” Još manje pomaže činjenica da mnogi naši nastavnici i administratori nemaju pojma što je to uopće kolačić, blog ili wiki.
Glas učenika
Naši učenici, koji su u današnje vrijeme na toliko načina obespravljeni izvan škola, uopće nemaju pravo glasa o vlastitom obrazovanju. Glasovi njihovih roditelja, koji su do sada bili njihovi posrednici, nisu povezaniji sa stvarnim potrebama obrazovanja učenika od glasova njihovih nastavnika. U 21. stoljeću takav će nedostatak bilo kakvog glasa korisnika uskoro biti neprihvatljiv.
Neke organizacije to pokušavaju promijeniti.
Na primjer, NetDay (www.netday.org) obavlja godišnju online anketu za učenike o korištenju tehnologije kroz svoje Dane otvorenog razgovora. U toj bi anketi trebali sudjelovati svi školski okruzi. Na taj bismo način, umjesto saslušanja 200,000 učenika koji su odgovorili u zadnjoj anketi, znali što misli 50 milijuna učenika a okruzi bi dobili vrijedne podatke koje bi zatim mogli primijeniti za poboljšanje nastave.
Dok mi nastavnici proširujemo svoje horizonte i pokušavamo shvatiti položaj zemlje 21. stoljeća, bilo bi pametno zapamtiti sljedeće: ako ne zastanemo i poslušamo djecu s kojom radimo, ako ne počnemo cijeniti njihovo mišljenje i napravimo velike promjene na temelju dobrih prijedloga koje nude, u 21. ćemo stoljeću upravljati školskim zgradama - ali s učenicima koji su fizički ili mentalno negdje drugdje.
|
