Jasna Tingle, Branka Vuk Koračak, Jasminka Maravić: Izvještaj s godišnje konferencije organizacije EDEN

Lipanj 2007. / godište VII / ISSN 1333-5987

Organizacija EDEN osnovana je 1991. godine kao međunarodna mreža organizacija i pojedinaca koji se bave obrazovanjem na daljinu. U tu su mrežu uključene organizacije koje su se tada bavile tradicionalnim oblicima obrazovanja na daljinu (distribucijom tiskanih, audio ili video obrazovnih materijala), a s vremenom se uključilo sve više onih koji se bave e-learningom. Jednako tako je e-learning postao glavna tema svih EDENovih publikacija i skupova. Osim konferencija koje se održavaju svake godine u lipnju u nekom od europskih gradova, EDEN povremeno organizira i radionice i druge manje specijalizirane skupove. Ovogodišnja konferencija održana je u Napulju od 13. do 16. lipnja i okupila je oko 450 sudionika. U posljednjih nekoliko godina predstavnici CARNeta redovito sudjeluju na EDENovim događanjima pa sa ovogodišnje konferencije izvještavaju Branka Vuk, Jasminka Maravić i Jasna Tingle.

Branka Vuk Koračak Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNet Branka.Vuk@CARNet.hr Jasminka Maravić Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNet Jasminka.Maravic@CARNet.hr Jasna Tingle Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNet Jasna.Tingle@CARNet.hr

New learning 2.0? Naziv ovogodišnje EDENove konferencije bio je New learning 2.0? a svi su govornici posebno naglašavali upitnik, ne samo intonacijom, kao što bi to učinili s bilo kojim interpunkcijskim znakom, već su izgovarali riječ „questionmark“ kao dio naziva. Već se tu, dakle, mogla uočiti rezerviranost prema Webu 2.0 i njegovim doprinosima u području obrazovanja. Toj su temi bile posvećene plenarne sjednice u prvom danu konferencije koje obično na konferencijama predstavljaju ogledalo trendova u toj struci. Govornici na plenarnoj sjednici Teemu Arina, Erik Duval i Michael G. Moore dokazali su se odličnim izborom, jer njih trojica zastupaju čitavu paletu stavova o svrsishodnosti Weba 2.0 u obrazovanju. Dok je mladi Finac Teemu potpuno uvjeren u korisnost svih alata za komunikaciju i razmjenu koje Web 2.0 nudi, ostala dvojica govornika su malo oprezniji. Teemu, u skladu sa svojim godinama i interesima svoje generacije, nema nikakvih sumnji da se može i treba učiti uvijek i svugdje te da je znanje popabirčeno usput i slučajno jednako vrijedno kao i ono stečeno formalnim i neformalnim obrazovanjem. On konstatira da promjene u obrazovanju ne mogu slijediti tempo promjena u društvu (i tehnologiji) te da se naš ljudski mozak kao organ ne može razvijati preko već dosegnutih granica. Stoga, kaže Teemu, trebamo posegnuti za novim rješenjima i svesrdno ih prihvatiti. Kao što su u industrijsko doba alati i strojevi povećali naše fizičke mogućnosti, informacijska tehnologija može neograničeno povećati naše intelektualne mogućnosti. To možemo učiniti tako da u svoje znanje, pomalo parazitski, integriramo i znanja drugih, svih koje „pronađemo“ i s kojima komuniciramo putem Interneta. Teemu time promiče koncept „serendipic learning“ (slučajne, neočekivane, ne-tražene spoznaje). U skladu sa svojim mladim godinama što je netipično za pozvane govornike na konferencijama, Teemu se ne predstavlja akademskim titulama već ulogom direktora i vlasnika tvrtke koju je pokrenuo kad je bio još mlađi. Njegova originalna i vizualno atraktivna prezentacija, kao i ostale prezentacije pozvanih govornika mogu se naći na  http://www.eden-online.org/eden.php?menuId=348. Iako se kritički osvrnuo na neke od radikalnih ideja koje je Teemu prezentirao (i na neke mladenačke nespretnosti) Erik Duval se nije odrekao idealizma. On želi učiniti sve što je moguće kako bismo mogli učiti bolje i brže i tim znanjima popraviti sve nepravde i nesreće u svijetu. Sebe vidi kao nekoga tko uklanja prepreke učenju, pa se zalaže za koncept OER (Open Educational Resources) ili „education commons“ (ideja zajedničkog prava na obrazovanje, slično kao creative commons). No, Erik ipak stavlja naglasak na učenje, a ne samo na komunikaciju i interakciju putem mreže. Iako koristi sve alate društvenog softvera, pa čak i za govornicom, Erik traži još više. Traži načine kako ih iskoristiti za poboljšanje kvalitete obrazovanja. Pri tom ne želi ostati na teorijskoj i idealističkoj razini, već se osvrće i na alate i platforme koje u procesu obrazovanja možemo koristiti. Tako npr. kaže da od bilo kojeg virtualnog okruženja za učenje (kao što su Moodle, WebCT ili neki drugi) očekuje više nego što ona sada pružaju. Takve bi platforme trebale automatski ponuditi autoru novog obrazovnog programa: ono što je koristio prošli put, ono što se na webu pojavilo od tada, ono što koriste drugi autori sličnih programa, ono što se koristi u sličnim situacijama, odgovore na pitanja koja su već postavljena, obavijesti o novostima koje su drugi stručnjaci iz sličnih područja već uključili u svoj rad, itd. Ambiciozan, ali dobro specificiran zadatak za softveraše, zar ne?! Usput, Erik je zaposlenik na Katholieke Universiteit u Leuvenu u Belgiji, no to je samo jedna od njegovih djelatnosti, stoga pogledajte njegovu osobnu web stranicu. Prezentacija Michaela G. Moorea, prilično se razlikovala od prve dvije. To nije neobično, jer je Michael poznat kao skeptik i tradicionalist među pobornicima e-learninga. On sebe vidi „na braniku“, odnosno kao onoga tko nas mora stalno upozoravati da ne srljamo, ovaj put u Web 2.0. On nas upozorava da možemo pabirčiti, ali samo informacije a ne znanje, da možemo komunicirati i razmjenjivati fotografije ili drugu multimediju, ali je upitno hoćemo li išta naučiti. Michael ne poriče da Web 2.0 ima mnogih potencijala, npr. za individualizirano učenje ili autonomiju svakog pojedinog polaznika, ali upozorava da bi to moralo imati mnoge implikacije na ponašanje tutora i na rad dizajnera, a on zasad nije siguran da je to uočeno, shvaćeno i primijenjeno. On tvrdi da su nužne promjene u upravljanju obrazovanjem koje bi omogućile promjene u nastavnoj praksi. Prije svega smatra da treba tražiti od nastavnika da se promijene, da preuzmu aktivniju ulogu i da koriste tehnologiju na način svrsishodan u obrazovanju. Upozorava nas da ne nasjedamo pojavnosti („new bottles“) već da obratimo pažnju na kvalitetu sadržaja. Michael također naglašava da je e-learning vrlo često namijenjen odraslim polaznicima, a njih nije tako lako impresionirati mogućnostima tehnologije. Njima je upravo najbitniji sadržaj kojeg žele naučiti, a ne mogućnost interakcije. Oni su odvojili vrijeme za učenje konkretnog znanja koje im je potrebno, a ne za komunikaciju s ostalim polaznicima. Oni od nastavnika traže i očekuju individualnu komunikaciju i pomoć a ne javnu raspravu o vlastitim problemima. Michealov oprez i pomalo konzervativne stavove moramo poštovati jer je iza njega dugogodišnje iskustvo na  Open University of United Kingdom i na Pennsylvania State University, ustanovama cijenjenima u svijetu po obrazovanju na daljinu i e-learningu. Novi mediji i tehnološke aplikacije za učenje i poučavanje Jedna od najopsežnijih tematskih cjelina koja se protezala kroz sva tri dana konferencije bila je ona pod naslovom Novi mediji i tehnološke aplikacije za učenje i poučavanje (Emerging new media and technology applications for learning). Obuhvatila je 36 radova i prezentacija te teme od udaljene nastave koja se prijenosi putem satelita, učenja kroz igru kako u obrazovnim tako i u poslovnim sustavima (game learning), korištenja mobilnih telefona u poučavanju i učenju (mobile learning) do 3D virtualnih svjetova u obrazovanju. Ipak, u sklopu ove cjeline najčešće su se spominjali i prezentirali rezultati rada sa alatima tzv. društvenog softvera, wikijem, blogovima, podcastovima i društvenim bookmarkingom (eng. social bookmarking). Društvenim softverom naziva se grupa alata koji omogućavaju intenzivnu komunikaciju i interakciju putem Interneta, i koji se upravo snažnom dinamikom društvenih odnosa u online okruženju koju potiču razlikuju od ostalih grupnih alata za suradnju. Jedan od sve popularnijih alata u obrazovnom okruženju svakako je wiki, alat za jednostavno i brzo editiranje teksta izravno na webu, koji ne zahtijeva poznavanje kompliciranih alata i omogućuje svakome da doprinosi, mijenja ili nadopunjuje sadržaj neke web stranice. Wiki je idealan alat za suradnju i zajednički rad na nekom projektu, i kao takav nudi nebrojene mogućnosti primjene u obrazovanju, od alata za grupni rad do osobnih stranice studenata i učenika. O korištenju wikija u obrazovanju govorilo je nekoliko govornika s različitih institucija i iz niza različitih zemalja. Steve Wheeler, sa University of Plymouth, kroz prezentaciju rezultata istraživanja koje je proveo na skupini studenata poslijediplomskog studija naglasio je osnovne prednosti wikija kao kolaborativnog alata koji je jednostavan za korištenje, brz i transparentan. Koristeći terminologiju koju je u e-learning teoriju uveo Mark Prensky (2001) o digitalnim domorocima i imigrantima, Wheeler uvodi i novi termin, onih koji govore s „tehnološkim naglaskom“, odnosno, korisnika tehnologije koji koriste tehnologiju, ali još uvijek prema njoj osjećaju određenu zadršku. Proučavajući kako su upravo takvi korisnici prihvatili wiki kao novi alat u nastavi, došao je do zaključka da uz očite prednosti wikija studenti i profesori tom alatu nalaze i nekoliko nedostataka: upitnu validnost informacija objavljenih na wikiju (ukoliko je wiki zaista u potpunosti otvoren, sadržaj wikija može mijenjati bilo tko) studenti se ne osjećaju ugodno mijenjajući rad drugih studenata (ipak, valja napomenuti da se to znatno mijenja ukoliko se studenti međusobno ne poznaju) nemogućnost jasne evaluacije rezultata kolaborativnog rada, no taj je problem širi od wiki alata. Primijećeno je i nekoliko pozitivnih nuspojava. Svijest da neku wiki stranicu, i autora njenog sadržaja, može vidjeti svatko, studente je potaknula da više pažnje obrate na to kako sastavljaju tekstove, jesu li oni pravopisno ispravni, kao i da li su u skladu s autorskim pravima.   Tom Wambeke s Katholieke Universiteit iz Leuvena već je drugu godinu za redom na EDEN konferenciji govorio o primjeni društvenog softvera u nastavi na tom poznatom sveučilištu. Ove je godine tema njegove prezentacije bio način na koji se na tom sveučilištu u nastavi koriste blogovi, u kombinaciji s wikijima i diskusijskim forumima. Tom navodi kako upotreba blogova eksponencijalno raste i tome u prilog citira procjene prema kojima danas diljem svijeta blogove koristi gotovo 50 milijuna korisnika, uglavnom stoga što ih je jednostavno izraditi i uređivati (Educause, 2005). Ipak, g. Wambeke napominje da je upotreba blogova u obrazovanju znatno manje raširena, iako je i ovdje u porastu. To pripisuje sljedećim prednostima bloga: jednostavnosti, dostupnosti, ekonomičnoj prirodi, interaktivnosti, komunikaciji, kolaboraciji i networkingu, povratnim informacijama koje autor bloga dobiva putem komentara i minimalnom tehnološkom predznanju koje je potrebno za njihovu upotrebu. U sklopu programa Katho, na Katholieke Universiteit, blogovi se koriste za najrazličitije namjene, od alata za promišljanje i e-portfolia do alata za zajednički projektni rad ili diskusiju. Slika 1: Korištenje bloga u obrazovanju, Tom Wambeke Tom naglašava komunikaciju kao jednu od glavnih prednosti bloga, no napominje da pri korištenju bilo koje tehnologije, pa tako i bloga, u nastavi, prije svega pažnju treba obratiti da se ona koristi sa svrhom i u skladu s obrazovnim ciljevima.   Od negativnih strana bloga, Wambeke ističe činjenicu da je po svojoj prirodi blog relativno kaotičan medij (nije moguće predvidjeti reakciju čitateljstva koje svojim komentarima može znatno utjecati na sadržaj bloga), asinkronost reakcije te svakako to što čitanje tuđih i održavanje vlastitog bloga može biti vremenski zahtjevno. Upravo stoga uz blogove su neizbježno vezani i RSS kanali, koji korisnicima prebrojnih novih medija i izvora informacija omogućavaju da te iste informacije pomoću tzv. RSS čitača dobivaju na jednom mjestu u obliku poveznica koje vode na sve što je na nekoj web stranici novo objavljeno. To je osobito koristan alat kada se radi o blogovima koji se koriste u nastavi, jer bi bez toga praćenje studentskih blogova nastavnicima bio gotovo nemoguć zadatak.  Posebno je interesantna bila prezentacija Deborah Everhart sa Sveučilišta Georgetown i suradnice Blackboarda, koja je predstavila mogućnosti korištenja društvenog bookmarkinga (social bookmarking) u obrazovanju kroz prva iskustva s novim Blackboardovim bookmarking alatom, Scholarom. Društveni bookmarking, razmjena bookmarka s drugim korisnicima Interneta primarno na temelju sličnih interesa, nije novost u akademskom svijetu i do danas korisnici servisa kao što je del.icio.us broje milijune. Ono što jest novo kod Scholara jest činjenica da je alat za društveni bookmarking izravno ugrađen u LMS sustav, odnosno da je dostupan kao jedan od alata u sklopu online tečaja. Očigledna je prednost takve uporabe to što se označene stranice odnose i pohranjuju samo u tečaju o kojem je riječ, pa se tako popis resursa koji su relevantni za gradivo kojim se tečaj bavi svakodnevno proširuje. Što je još važnije, u njegovom nadopunjavanju aktivno sudjeluju studenti, čije vrijeme utrošeno na istraživanje tako ima ishod koristan za cijelu grupu. Uz ovaj alat vezan je i oblak oznaka (tag cloud) koji korisnicima može služiti kao jasni indikator izvora koji su češće korišteni i važniji za gradivo koje obrađuju. Osvježenje u korištenju ovakvog sustava u slučaju Deborah Everhart je i suradnja studenata različitih razina znanja (3. godina studija i poslijediplomska nastava), čime je postignuto da studenti nižih godina studija s više vremena, ali manje iskustva intenzivnije nadopunjavaju listu resursa, dok studenti s više znanja i iskustva služe kao korektivni mehanizam, dok je nastavnik tek moderator tog procesa. Kao nedostatak ovog alata pokazalo se još uvijek relativno nepoznavanje društvenog bookmarkinga od strane studenata i nastavnog osoblja, što može zahtijevati da se više vremena utroši na pripremu nastave.  Učenje uz pomoć tehnologije; inovativne metode Na konferenciji se raspravljalo o tehnologijama kao što su wiki, blog i podcastovi, kao i o konceptu weba 2.0 kojem je cilj komunikacija, kolaboracija i personalizacija i što jednostavnija i učinkovitija kreacija web prostora. Komunikacija kao temeljni preduvjet učenja na webu postaje dvostrana, a kolaboracija, rad u paru ili grupi omogućeni su putem alata kao što su wiki i blog. Pojava novih tehnologija i mogućnosti koje nude u procesu učenja i poučavanja stvaraju potrebu za obogaćivanjem, pa čak i redefiniranjem pedagoških načela, metodike i uloge nastavnika. Dizajn nastave postaje ključno pitanje, jer tehnologija sama po sebi neće doprinijeti osuvremenjivanju nastavnog procesa. Dostupnost alata kao što su wiki, blog, podcastovi te korištenje mobitela mogu nastavu učiniti zanimljivijom, što je neosporno izuzetno bitno, no za kvalitativne promjene potrebno je puno više. Metodika nastave mora odgovoriti na nove izazove. Za današnje se nastavnike, posebice one uključene u online nastavu, nameću 3 glavna pitanja: Kako upravljati i organizirati svoje vrijeme? Kako premostiti jaz između dobrobiti koje donose novi alati i znanja njihova pravilnog korištenja u nastavi? Oduševljenost tehnološkim novinama brzo blijedi ukoliko nisu dobro ugrađene i iskorištene u pedagoškoj praksi? U dizajnu nastave treba voditi računa o individualnim potrebama svih sudionika uključenih u proces, kako bi se sustavi za učenje mogli koristiti jednostavno, učinkovito i kako bi vodili prema pozitivnom iskustvu učenja. Dizajn usmjeren korisniku (User-Centered Design) predstavlja filozofiju osmišljavanja nastavnog procesa kojoj su osnovni ciljevi da odgovori na potrebe, želje i ograničenja koja imaju korisnici. Uključivanje korisnika u svaki korak razvojnog procesa osigurava da konačni proizvod bude u skladu s karakteristikama korisnika. Evaluacija i odabir tehnologije Iako su alati poput wikija i bloga izvrsna nadopuna nastavi te su potencijalno idealni alati za promišljanje i kooperacijsko učenje, ipak nije riječ o alatima za upravljanje učenjem. Naime, nedostaje im jedna vrlo važna komponenta, mogućnost jednostavnog praćenja i evaluacije rada učenika, kao i nastavnog procesa u cjelini. Jedan od zanimljivih primjera vezanih uz evaluaciju učeničkog napretka, bilo je predstavljanje upotrebe stolnih videokonferencija pri usmenom ispitivanju. Ta se metodologija pokazala izuzetno prikladna u evaluaciji znanja stranih jezika. Isto tako pokazala se vrlo korisnom u smanjivanju troškova, uglavnom organizacijskih i putnih, za školu koja ima nekoliko udaljenih ispitnih centara. Što se tiče praćenja rada nastavnika predstavljen je primjer međusobnog praćenja rada kolega. Zapravo je riječ o sustavnom promatranju na način da nastavnik ima pristup online tečaju svog kolege te kroz određeno vremensko razdoblje prati online nastavu i daje povratnu informaciju u svrhu evaluacije.