|
Uvod
Učenici današnje, „K-12” generacije, razlikuju se od učenika prije dvadeset, deset, ili čak pet godina. Mnogi od njih komuniciraju, uče i misle na način koji odrasle osobe često ne razumiju. Dok se djeca ne boje koristiti inovativne digitalne alate, na primjer pisati blogove, i prenamjenjivati ih za vlastite potrebe, odrasli su obično oprezniji. Zapravo, umjesto da cijene razne i često kreativne načine na koje mladi koriste nove tehnologije, odrasli su uglavnom oprezni ili se čak boje digitalnih alata te nastoje povećati ograničenja njihovog korištenja u školama i knjižnicama.
O tome mogu posvjedočiti nedavna rasprava o MySpaceu i predloženo savezno zakonodavstvo, kao što su zlosretni Zakon o uklanjanju online grabežljivaca (Delete Online Predators Act - DOPA) iz 2006. godine i Prijedlog zakona o zaštiti djece u 21. stoljeću (Protecting Children in the 21st Century Bill, 2007.), kao i pokušaji regulacije na razini države poput Prijedloga zakona o zabrani web stranica za društveno umrežavanje (Social Networking Website Prohibition Bill, 2007.) u zakonodavstvu države Illinois. Mnoge škole u SAD-u zabranile su korištenje stranica za pisanje blogova kao što su LiveJournal i Xanga te stranica za društvenu razmjenu i umrežavanje poput MySpace i Friendster.
Regionalna viša srednja škola Pope John XXIII u Sparti, New Jersey (Calo 2005) i Niža srednja škola South Valley u Gilroyu, Kalifornija (CBS Broadcasting, Inc. 2006) samo su dva primjera takvih škola. U međuvremenu, najnoviji porast korištenja tehnologija i online aktivnosti djece pokrenut je virtualnom eksplozijom gotovo besplatnih online tehnologija koje omogućavaju korisnicima proizvodnju, razmjenu i komunikaciju te sve većim ograničavanjem fizičkog prostora namijenjenog djeci (Cauchon 2005; Romeo 2004). Kao posljedica toga nastala je nova digitalna podjela definirana generacijskim jazom ili jazom mogućnosti sudjelovanja, obilježena nedostatkom razumijevanja i povjerenja između odraslih i djece.
Iako se ograničavanje korištenja tehnologije u školama tipično opravdava željom da se poveća sigurnost učenika i ukloni sve što učenicima odvraća pozornost od učenja, takve mjere često, umjesto da riješe, pogoršavaju složene probleme koji proizlaze iz novih uvjeta digitalne ere. Jednu od glavnih poteškoća predstavlja činjenica da se nadziranje učeničkog izražavanja online ne može provoditi bez kontrole učeničkih života izvan škola, što, pak, pokreće pitanje građanskih prava.
Druga je poteškoća u tome što se ta ograničenja uvode čak i kad škole ne podučavaju ni pomoću novih digitalnih alata i tehnologije ni o njima, na veliko nezadovoljstvo učenika. Treće, ovaj pristup koji teži kažnjavanju krivi tehnologiju za obrazac ponašanja koji je ukorijenjen u širim društvenim problemima i psihološkim problemima karakterističnima za adolescenciju.
Ovaj članak osvrće se na osnovne implikacije nepromišljenih reakcija koje su mnoge škole dovele do toga da svojim učenicima ograniče pristup digitalnim sredstvima. Članak započinje kratkim pregledom tehnologija koje koriste djeca školskog uzrasta, načina na koje ih koriste i razloga njihove popularnosti. Što je još važnije, članak savjetuje školama što da učine kako bi pomogle učenicima da shvate sve moguće posljedice korištenja online digitalnih alata i nauče djecu koristiti ih sigurno, etično i smisleno.
Mnogo djece, mnogo tehnologija, mnogi načini korištenja: U čemu je privlačnost?
Pripadnici internetske generacije povezani su i iskusni u korištenju tehnologije te je smatraju neizostavnim dijelom svojih života (Education Evolving 2005; NetDay 2005; Wallis 2006). Istraživanjem Pew Interneta i American Life Projecta ustanovljeno je da 87% tinejdžera u dobi od 12 do 17 godina koristi Internet i da 51% njih to čini svakodnevno. Internet koriste za bogat spektar namjena koji se posljednjih godina proširio na igranje igrica (81% tinejdžerskih korisnika), prikupljanje vijesti (76%), kupovinu (43%) i istraživanje zdravstvene problematike (31%) (Lenhart, Madden i Hitlin 2005, 2).
Nadalje, mnogi tinejdžeri koriste Internet za komunikaciju putem stranica za društveno umrežavanje, kao što su MySpace i Xanga, blogova, brbljaonica te putem stranica za društvenu razmjenu poput stranice Flickr i YouTube. Prema rezultatima istraživanja tvrtke Nielsen NetRatings za travanj prošle godine (2006.), MySpace je imao više od 38 milijuna jedinstvenih posjetitelja, umnogome tinejdžera; Blogger, Classmates Online i stranica za razmjenu video sadržaja YouTube također su zabilježili posjete milijuna korisnika (Harris 2005; NetDay 2005; Prensky 2004).
Iako tinejdžeri imaju niz motiva za korištenje tehnologije, glavni čimbenik brzog rasta online aktivnosti jednostavno je želja za povezivanjem sa ostalima. Tinejdžeri posjećuju stranice za društveno umrežavanje i koriste komunikacijske alate kako bi se sprijateljili, oblikovali društvene skupine i razvijali osobni identitet (Boyd 2006; Romeo 2004). Takvo ponašanje odraz je uobičajenog adolescentskog razvoja i socijalizacije (Santrock 1993); kao takvo, ne razlikuje se mnogo od ponašanja adolescenata prethodnih generacija.
Ono što jest drukčije je činjenica da su sve strože ograničavanje fizičkog prostora tinejdžera i prastara potreba mladih da izbjegnu nadzor odraslih izgurali više tinejdžerskih aktivnosti iz fizičkog u online svijet. 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina klinci bi s prijateljima trčali naokolo i vozili bicikl po cijelom susjedstvu, a tinejdžeri bi provodili vrijeme u lokalnim restoranima brze prehrane, auto-kinima ili, s vremenom, trgovačkim centrima. Sada, kad neki trgovački centri brane pristup tinejdžerima bez nadzora odraslih, te je manje vjerojatno da će roditelji dopuštati svojoj djeci da se bez nadzora druže na javnim mjestima, sljedeći logičan korak za tinejdžere je otići na Internet. „U virtualnom svijetu, digitalne tehnologije omogućavaju mladima (ponovno) stvaranje osobnoga i javnoga prostora dok se fizički nalaze u kontroliranim prostorima” (Boyd 2006, Digital Publics 8). Tinejdžerima su digitalni mediji, koje škole i roditelji prečesto smatraju opasnima, ključni načini izražavanja i socijalizacije.
Značajna posljedica toga je da su tinejdžeri, u mnogim pogledima, preoblikovali pravila socijalizacije. Dok su tinejdžeri u prošlosti bili usredotočeni prvenstveno na svoj fizički izgled i ponašanje, mnogi su sada više zaokupljeni kreiranjem digitalnih profila i učenjem kako se prezentirati online s ciljem dokazivanja među vršnjacima (Boyd 2006). Društvena pravila koja se odnose na utjecaj vršnjaka također su se promijenila. Kao što je to jedan učenik nedavno natuknuo u USA Today: „Mnogi naprave profil jer se osjećaju obveznima imati ga. Kao 'svi u mom razredu imaju profil na MySpaceu, pa bih ga i ja trebao imati.'
No imati profil na MySpaceu još uvijek je OK, čak i unatoč tomu što je to postalo popularno” (Kornblum 2006, Too Popular? 2). Posljedica toga je da mnogi tinejdžeri sada provode vrijeme u svijetu koji je i stvaran i virtualan, a odrasli općenito pogrešno shvaćaju odnos između ta dva svijeta u životima adolescenata.
Školska politika i neprimjerene reakcije
Mnogi roditelji nisu svjesni što njihova djeca rade na Internetu, a škole muku muče sa djecom koja sve više vremena provode online. Prva reakcija bila je zabrana i kažnjavanje, umjesto učenja i obrazovanja. Iako bi pitanja dječje sigurnosti i problema u učenju trebala zabrinjavati odrasle, zabrana digitalnih alata koje tinejdžeri koriste unutar i izvan škola samo je stvorila dodatne i složene probleme.
Uplitanje škola u učenički život izvan kampusa
Budući da online svijet i nove tehnologije zamagljuju granice između škole i ostatka svijeta, obrazovne ustanove raspravljaju o tome gdje povući granicu kada je riječ o kontroliranju učenika u korištenju Interneta. Mnoge škole sada imaju politiku kojom se predviđa odgovornost učenika za njihove online aktivnosti izvan škole te se sve više učenika kažnjava za ono što postave na Internet. Primjerice, jedan učenik iz Sjeverne Karoline suspendiran je na 10 dana zbog postavljanja preuređene slike pomoćnika ravnatelja svoje škole na MySpace (Student Press Law Center 2005).
Ovakav razvoj događaja potaknuo je raspravu o Prvom amandmanu i slobodi govora učenika. 1969. godine, Vrhovni sud je u predmetu Tinker protiv Školskog okruga neovisne zajednice Des Moines presudio da srednjoškolci imaju prava iz Prvog amandmana u školi, ali govor koji „materijalno poremeti nastavu ili uključuje ozbiljan izgred ili kršenje prava drugih... nije zaštićen ustavnim jamstvom slobode govora”, s teretom dokazivanja na školama (Vrhovni sud SAD-a 1969).
Školski tajnici sada zagovaraju primjenjivanje norme o „ozbiljnom remećenju nastave” iz odluke u slučaju Tinker i na ponašanje učenika izvan škole, uključujući njihove online aktivnosti. Odvjetnici za građanske slobode uzvratili su tvrdnjom da ono što učenici čine i govore izvan škole treba biti odgovornost roditelja te da škole prelaze svoje granice, osobito kada su učenici kritični prema školama koje pohađaju.
Nedostatak školske poduke o alatima koje učenici koriste
Osim što pokušavaju kontrolirati ponašanje učenika, mnoge škole zabranjuju alate koje učenici koriste, umjesto da se pokušaju obrazovati o tehnologiji kako bi mogli pomoću nje i o njoj podučavati. Međutim, ako škole ne preuzmu odgovornost za podučavanje učenika kako sigurno, etično i odgovorno koristiti Internet — s obzirom na nemogućnost mnogih roditelja da to učine — tko će? Prema mnogim tehnološkim standardima podučavanja i učenja, škole bi trebale igrati važnu ulogu u tom pogledu. Na primjer, Norme za nastavnike Međunarodnog društva za tehnologiju u obrazovanju (International Society for Technology in Education - ISTE) navode kako bi obrazovni djelatnici trebali „davati primjer i podučavati o pravnoj i etičkoj praksi vezanoj uz tehnologiju” te „promicati sigurno i zdravo korištenje tehnoloških sredstava” (ISTE 2005b, vi).
ISTE-ove Tehnološke norme za učenike nadalje propisuju učenicima:
- razumijevanje etičke, kulturalne i društvene problematike vezane uz tehnologiju
- odgovorno korištenje tehnoloških sustava, informacija i softvera
- razvijanje pozitivnih stavova prema primjenama tehnologije koje služe kao uporište za cjeloživotno učenje, suradnju, razvijanje interesa i stvaralaštvo. (ISTE, 2005a, 2)
Ciljeve poput ovih opisanih u ISTE-ovim normama teško je postići kad je uporaba tinejdžerima najznačajnijih i najkorisnijih alata ili rasprava o njima zabranjena u prostorima škole.
Dublji društveni problemi
Pubertet je nezgodno životno razdoblje. Dok nastoje shvatiti tko su, tinejdžeri u vrlo kratkom periodu prolaze kroz mnoge fizičke, emocionalne, psihološke i društvene promjene. To je također razdoblje života tijekom kojega se pojavljuju mnogi duboko ukorijenjeni problemi koji vode ka osjećaju otuđenosti i obrascima ponašanja poput nasilništva i eksperimentiranja sa seksom, alkoholom i drogama. Suvremeno društvo ima tendenciju kriviti tehnologiju za te probleme iako su oni postojali daleko prije pojave alata koji su ih učinili vidljivima širokoj publici.
Na primjer, 2005. godine školski službenici Školskog okruga Northside u San Antoniu, Texas, razmišljali su o tome da optuže MySpace za nemir koji je nastao u jednoj srednjoj školi nakon što je nekoliko učenika postavilo prijeteće poruke na web stranicu (KSAT.com 2005). Iako su uvredljivi postovi bili uklonjeni i kaznene prijave podnesene protiv učenika odgovornih za njih, nijedan medijski izvještaj nije spomenuo da bi trebalo istražiti već postojeće, dublje i ozbiljnije probleme. Okrivljavanje medija umjesto pažljivog preispitivanja poruke nije ništa novo.
U prošlosti su mediji bili drukčiji — stripovi, kino, popularna glazba, televizija — ali jednako se na njih svaljivalo krivnju. Zanimljivo je da niti jedan od tih medija nije bio uspješno integriran u nastavu u većoj mjeri. Međutim, čini se da sve veća prisutnost i važnost digitalnih alata u društvu koje se izrazito brzo mijenja može napokon prisiliti škole da ozbiljno preispitaju važnost tehnologije za relevantno i smisleno podučavanje i učenje.
Implikacije i izazovi za škole
Digitalno doba redefinira obrazovanje. „Pismenost u 21. stoljeću podrazumijeva sudjelovanje: sposobnost kritičnog korištenja i stvaranja znanja u svrhu vlastitog napretka kao i napretka naših obitelji i zajednica” (Carvin 2006, 6). Kako je tehnologija postala „olovka i papir našeg vremena” i „objektiv kroz koji doživljavamo svijet oko sebe” (Warlick 2006, 4), poznavanje korištenja digitalne i s njom povezanih tehnologija postalo je sve značajnijim aspektom pismenosti. Stupili smo u doba u kojem ta tehnologija iz temelja mijenja našu kulturu i utječe na sve vidove života, uključujući obrazovanje.
Djeca cijene tehnologiju kao dio svojih života i pomoć u učenju. Međutim, pristup tehnologiji u školama je ograničen, i umjesto da zastupaju njezinu učinkovitu integraciju u proces učenja, odrasli prečesto pokušavaju kontrolirati pristup tehnologiji (Education Evolving 2005; NetDay 2005). Izvan škole, djeca su digitalno povezana sa svijetom punim informacija, svijetom u kojem je važno znati kako pronaći, analizirati i sintetizirati informaciju, otkriti rješenja i stvoriti novo znanje.
U svijetu koji se stalno mijenja možemo natjerati djecu da zapamte sve podatke koje želimo, ali „nema koristi od toga ako ih prvo ne naučimo kako učiti. A oni to ne postižu tako da nas bombardiraju onime što 'znaju'. Postižu to svojom kreativnošću, metodom pokušaja i pogreške, snalaženjem i razmišljanjem” (Richardson 2006b, 3). Veliki je problem u tome što mnogi nastavnici još uvijek imaju zastarjelu viziju školovanja, u kojoj je pamćenje podataka još uvijek dragocjeno, standardizirano testiranje je obavezno, a tehnologija igra relativno nevažnu ulogu. Stoga učenici često primjećuju nepovezanost između načina korištenja tehnologije u školama i onih izvan škola (Education Evolving 2005; Prensky 2004; Richardson 2006a), što je neke potaknulo na zaključak da je današnje školstvo zastarjelo i da ga treba sustavno reformirati (Dali 2006; Gates 2005).
Obrazovna politika često zanemaruje ideje i mišljenja učenika kada je riječ o tehnologiji. Međutim, projektom Education Evolving, provedenim u Minnesoti, ustanovljeno je da stajališta učenika mogu pružiti presudan uvid tvorcima obrazovne politike. Na temelju ankete provedene među učenicima istraživači su zaključili da djeca žele koristiti tehnologiju za učenje i imati bolji pristup raznolikim digitalnim alatima u svojoj školi (Education Evolving 2005). Osim što žele naučiti koristiti se osnovnom tehnologijom i steći istraživačke vještine, učenici također navode kako žele izazovne, smislene i interaktivne obrazovne aktivnosti.
Nažalost, sve veći broj srednjoškolaca i studenata sve je manje zadovoljan načinom na koji njihovi nastavnici koriste tehnologiju, budući da obrazovni djelatnici ne koriste alate koje učenici najbolje poznaju, iako se od učenika i studenata u njihovim budućim karijerama očekuje šire i složenije korištenje tehnologije (Dziuban, Moskal i Hartman 2005; Oblinger 2003).
Istodobno, djeca mogu mnogo naučiti od odraslih. Premda učenici mogu biti vrlo vješti u korištenju tehnologijom, djeca svih dobi trebaju naučiti kako se primjereno vladati i zaštititi na Internetu, iako nedavno istraživanje, čini se, pokazuje da stranice poput MySpacea nisu same po sebi opasne (Rosen 2006). Budući da gotovo sve što netko postavi na Internet ostavlja digitalni trag, pristupačno je gotovo svakome tko zna na koji način to pronaći u kibernetičkom prostoru.
Ono čega tinejdžeri često nisu svjesni jest da poruke na blogovima ili stranicama za razmjenu koje su namijenili prijateljima mogu čitati i školski tajnici, službenici na prijamnom odjelu fakulteta, potencijalni poslodavci ili čak internetski grabežljivci. Konačno, djeca trebaju naučiti kada je prikladno umrežavati se u svrhu socijalizacije, a kada alate za društvenu razmjenu koristiti za potrebe učenja i rada. Dok roditelji svakako snose vlastitu odgovornost u tom pogledu, škole bi trebale odigrati svoju ulogu prepoznavanjem i uvođenjem u uporabu takvih alata za društveno umrežavanje kao vrijednih obrazovnih sredstava.
Moguća rješenja
Korištenje tehnologije za učenje na relevantan, smislen, izazovan i praktičan način nije jednostavan zadatak. Ono zahtijeva preispitivanje nastavnog plana i programa i metoda podučavanja, kao i prostornih i vremenskih granica obrazovanja. Stvara potrebu za reevaluacijom učenja u područjima angažmana, individualizacije i suradnje. (Kao jedan od primjera, vidjeti Ubiquitous Computing Project (Projekt sveprisutnog računarstva) Znanstveno-istraživačkog centra za obrazovnu tehnologiju na Državnom sveučilištu u Kentu).
Preispitivanjem podučavanja i učenja obrazovanje bi se trebalo odmaknuti od konvencionalnih metoda kojima se djeci govori što učiti, kada, gdje i kako. Umjesto toga, znanje bi se trebalo aktivno izgrađivati, a učenici bi trebali preuzeti odgovornost za vlastito učenje. Digitalno doba dodalo je nove dimenzije učenju uz pomoć odnedavno poželjnih vještina, prvenstveno sposobnosti povezivanja, suradnje i umrežavanja. Uslijed toga, konstruktivističke bi pedagogije mogle podbaciti, a obrazovni bi djelatnici trebali istraživati alternative, poput konektivizma (Siemens 2004).
Koje bi konkretne poteze škole mogle povući za početak? Prije svega, obrazovanje i kompetencija za korištenje tehnologijom mora početi s roditeljima i nastavnicima. Djeca rano usvajaju nove tehnologije, dok su odrasli često nepovjerljivi prema njima jer danas raspoloživi digitalni alati nisu bili dio svijeta u kojem su odrastali. Ipak, ne možemo očekivati da ćemo razumjeti što naša djeca rade online ili očekivati od njih da nauče kako etično i sigurno koristiti Internet ako im mi ne pružimo primjer.
Odrasli trebaju naučiti koliko god mogu o novim online alatima kao što su blogovi, wikiji i podcasting, i načinima na koje se oni mogu učinkovito koristiti za podučavanje i učenje. Nebrojeni su izvori informacija koji nastavnicima i roditeljima mogu pomoći da nadoknade znanja o digitalnim alatima popularnima među djecom za koju su odgovorni. Ako uzmemo blogove za primjer, korisni izvori informacija uključuju Learning.now Andyja Carvina, Cool Cat Teacher Vicki Davis, Moving at the Speed of Creativity Wesleyja Fryera i Weblogg-ed Willa Richardsona. Dodatne informacije pružaju konferencije, na primjer Nacionalna obrazovno-informatička konferencija (National Educational Computing Conference - NECC) i nedavno najavljena Konferencija k12online, kao i online inicijative poput TrustinEducation i Parents' Edge.
Osim upoznavanja tehnologije, roditelji i nastavnici trebaju razvijati konstruktivnije odnose s djecom. Otvoreni dijalog, za koji je potrebna određena razina povjerenja između djece i odraslih, čini se ključnim za rješavanje mnogih problema vezanih uz korištenje tehnologije u današnjim školama. Kao što Thornburg (2002) u svom radu The New Basics (Nove osnove) opisuje, uvođenje korjenitih promjena u metode podučavanja i učenja koje koristimo mora biti plod zajedničkog nastojanja. Izgradnja povjerenja prijeko je potreban temelj takvog zajedničkog nastojanja, a neophodna je kako bismo prešli na sljedeći korak u razvoju obrazovanja: preobrazbu nastavnog plana i programa te metoda podučavanja.
Kao što to ilustrira projekt Education Evolving, stvarna uključenost učenika u postupak donošenja odluka ključan je čimbenik uspjeha. Proces preobrazbe nastavnog plana i programa te metoda podučavanja složen je, kumulativan i dugoročan, ali jedan od načina njegova pokretanja promjena je nastavnog plana i programa iznutra. Drugim riječima, pojedini nastavnici, škole i školski okruzi trebali bi razmotriti kako novi načini podučavanja i učenja s digitalnim alatima 21. stoljeća mogu zamijeniti tradicionalnije modele obrazovanja unutar postojećih zahtjeva definiranih trenutnim državnim i saveznim mandatima.
Povrh toga, nastavni plan i program treba osloboditi zastarjelog i irelevantnog sadržaja te ga zamijeniti modelom učenja koji prihvaća da bilo tko, bilo gdje i bilo kada, može pristupiti gotovo svakoj informaciji i manipulirati njome. Puko dodavanje novog sadržaja nije rješenje. Iako tehnologija igra važnu ulogu u tom pogledu, najveća prepreka koju treba savladati ljudski je čimbenik; roditelji, nastavnici, učenici i drugi sudionici trebaju shvatiti školu kao proces, a ne mjesto (Thornburg 2002).
Zaključak
Digitalna, povezana tehnologija važna je u našim svakodnevnim životima, kako tinejdžeru koji pristupa njezinoj društvenoj mreži na MySpaceu, tako i odrasloj osobi koja koristi njezine komunikacijske alate u svome poslu. Većina nas ne može zamisliti svijet bez računala ili Interneta, pa ipak mnoge škole još uvijek umanjuju važnost tehnologije i vještina umrežavanja i suradnje.
Na primjer, iako je teško zamisliti radno mjesto na kojem zaposlenici moraju dijeliti stolno računalo ili laptop za obavljanje svakodnevnih zadataka kao što su pretraživanje Interneta ili online komunikacija, od djece u školama uglavnom očekujemo upravo to.
Štoviše, u mnogim školskim okruženjima učenicima i nastavnicima zabranjeno je korištenje čak i najuobičajenijih komunikacijskih kanala poput e-pošte, a kamoli korištenje alata za slanje istovremenih poruka ili za društveno umrežavanje. Digitalni alati neće imati stvaran učinak na podučavanje i učenje sve dok obrazovni djelatnici ne izgrade otvorenije odnose kako s djecom tako i s tehnologijom. Tek kad izgradimo obje vrste odnosa možemo istinski pripremiti našu djecu za izazove svijeta u 21. stoljeću.
______________________________________________
INFORMACIJE O AUTORSKIM PRAVIMA I CITIRANJU OVOG ČLANKA
Ovaj članak moguće je reproducirati i distribuirati u obrazovne svrhe, ako se u dokument uključi sljedeće:
Bilješka: Ovaj članak izvorno je objavljen u Innovate časopisu (http://www.innovateonline.info/) pod nazivom: van 't Hooft, M. 2007. Schools, children, and digital technology: Building better relationships for a better tomorrow. Innovate 3 (4). http://www.innovateonline.info/index.php?view=article&id=376 (učitan 26. lipnja 2007). Članak je ovdje reproduciran s dopuštenjem izdavača, The Fischler School of Education and Human Services pri Nova Southeastern University.
|
