Pri realizaciji obrazovnih materijala ubrzo se došlo  na ideju da se isti materijal koji opisuje neki  element znanja može koristiti na različitim   mjestima. Kao iz lego kockica pojedinačna lekcija      ili čitav tečaj mogli bi se sastaviti iz elemenata nazvanih objekti učenja (learning objects). Isti objekt učenja može se i treba se koristiti na različitim mjestima, bilo u okviru istog tečaja, sveučilišta ili bilo gdje je dostupan internet.

Što je to objekt učenja? Definicije koje se koriste su različite. Najjednostavnija je da je objekt učenja element znanja koji se koristi u obrazovnom procesu. Objekt znanja koji se koristi u obrazovnim materijalima projektiranim da se koriste preko interneta zapisan je u digitalnom obliku. Element znanja može sadržavati tekst (na primjer neku definiciju ili citat), grafiku (crteže, slike, sheme), audio (muzička ilustracija), video zapis (simulacija, igrani film) ili interaktivnu web stranicu.

Objekt učenja se može sadržavati samo jedan element znanja, no može isto tako biti jedna web stranica, zaokruženo predavanje o nekoj stručnoj temi ili cijeli on-line tečaj. Ovakva slobodna i široka definicija otežava primjenu.

Teorija govori da što je sadržaj manje definiran, da je objekt učenja lakše i jednostavnije primijeniti. Praksa je pokazala da su takvi sadržajno siromašni objekti nedovoljno interesantni korisnicima. S druge strane, sadržajno bogati elementi znanja se teško uklapaju izvan konteksta za koji su projektirani.. Kod složenijih objekata učenja je količina rada koja je potrebna za upotrebu u okviru nekog drugog tečaja (ili lekcije) ponekad je jednaka trudu koji bi autor uložio kad bi sam krenuo u realizaciju od početka.

Da bi se neki objekt učenja mogao koristiti u različitim okruženjima su da je projektiran i realiziran tako da omogućava ponovno korištenje, da je pristupačan preko interneta, da može funkcionirati u različitim programskim okruženjima, da se može jednostavno koristiti u raznim primjenama i slično.