Postoji niz prednosti pri korištenju objekata učenja kao gradivih elemenata za digitalne obrazovne materijale. Pojava Interneta se u obrazovanju dočekala gotovo kao otkriće novog Eldorada. Mogućnosti koje pruža Internet prvenstveno obzirom na dostupnost 24/7 te kvaliteta obrazovnih materijala koje je moguće postići upotrebom informatičkih tehnologija trebala je otvoriti jedno novo i bogato tržište.
Sposobni autori su trebali svoje proizvode ponuditi cijelom svijetu te pomoću Interneta pomesti svoje manje sposobne ili naprosto manje brze konkurente. To se ne događa. Odnosno pokazalo se da proces nije tako jednostavan niti tako brz kako se očekivalo. I to nije samo pojava kod nas nego vrijedi za svijet kao cjelinu.
Biznis obrazovanja preko Interneta ozbiljno je ugrožen činjenicom da je dovoljan broj kvalitetnih autora stavio svoje znanje besplatno na raspolaganje. Možda nisu svjesni vrijednosti svog rada? Ili su naprosto ponosni i žele da svijet upozna vrijednost njihovog rada. Motivi nisu predmet ovog izlaganja, činjenica je da na Internetu ima izobilje besplatnog, kvalitetnog obrazovnog materijala, čine to i najkvalitetnije svjetske obrazovne institucije poput MIT.
Tko može unovčiti svoje obrazovne materijale ako ih MIT postavlja besplatno na mrežu?
Da stvar bude gora po biznis a povoljnija po korisnike, pojavile su se i banke obrazovnih materijala, «learning objectsa» objekata učenja, stručno kvalitetno obrađenih, recenziranih, opisanih meta podacima... Sve to treba samo zapakirati u lekcije i podastrijeti studentima gladnim znanja. Svijet je preplavljen kvalitetnim obrazovnim materijalima izgrađenim na temelju objekata učenja? Ne. Praksa je pokazala da to ipak nije tako jednostavno. Objekti učenja su su potpuno općenit i vrlo često različito shvaćen pojam.
Oni sadrže dio obrazovnog materijala, ali to može biti i jeste bilo što, od opisa jednog pojma, simulacije do cijelog zaokruženog predavanja o nekoj stručnoj temi.
Teorija govori da što je sadržaj manje definiran, da je objekt učenja lakše i jednostavnije primijeniti. Praksa je pokazala da su takvi sadržajno siromašni objekti nedovoljno interesantni korisnicima. S druge strane, sadržajno bogati elementi znanja se teško uklapaju izvan konteksta za koji su projektirani.
Kod složenijih objekata učenja je količina rada koja je potrebna za ponovnu upotrebu ponekad je jednaka trudu koji bi autor uložio kad bi sam krenuo u realizaciju od početka. Čitava je paleta različitih pristupa i nije jednostavno odlučiti se za najefikasniji pristup. Uostalom i veća svjetska Sveučilišta još uvijek razmatraju različite koncepcije i ideje u korištenju objekata učenja.
