Samoprovjera - povijest pedagogije    Samoprovjera - pedagogija e-obrazovanja

Sustavno poučavanje započinje prije više tisuća godina

Umjesto definicija pedagogije, kao uvod slijedi povijesni razvoj pedagogije. Metode, teorije i načela u obrazovanju razvijaju se više stoljeća te je nezaobilazna njihova primjena i u sustavima za obrazovanje na daljinu.

Sustavno poučavanje započelo je prije više tisuća godine u starim sumerskim, egipatskim i antičkim grčkim civilizacijama, ali se provodilo samo za odabrane. Tek početkom 17. stoljeća u nekim državicama Europe započinju masovni oblici obrazovanja mladeži i razvijaju se prvi nastavni programi.

Antičko doba i visoko obrazovanje

Od pedagoških metoda antike vjerojatno je najpoznatija tzv. Sokratova metoda poučavanja uporabom pitanja, koja je ilustrirana u Platonovom djelu "Republika". Sokrat je jedan od najpoznatijih starogrčkih filozofa, a njegova metoda vođenja dijaloga popularna je i danas, posebice na području obrazovanja pomoću tzv. kritičkog mišljenja i obrazovanja iz pravne struke. Sokratov učenik Platon je 387. godine p. Kr. osnovao Akademiju, koja se smatra prvom ustanovom za visoko obrazovanje. Najpoznatiji Platonov učenik Aristotel predlagao je podjelu znanja na posebna područja, od kojih je svako trebalo imati svoju metodologiju i temu istraživanja. Aristotel je 335. p. Kr. u Ateni otvorio Lyceum, prvu znanstvenoistraživačku i obrazovnu "politehniku" na svijetu. Inače, u najvećoj antičkoj knjižnici, u Aleksandriji, bila su pohranjena brojna dostignuća znanosti i kulture iz razdoblja helenske civilizacije.

Prva visoka učilišta

Prve visoke škole nakon antičke grčke civilizacije osnivali su Arapi krajem prvog tisućljeća nove ere na području sjeverne Afrike i Peloponeskog poluotoka (današnja Španjolska). U tadašnjim muslimanskim zemljama posebno je bilo razvijeno obrazovanje te su postojale brojne i raznovrsne škole. Ubrzo nakon pojave visokih škola u muslimanskim zemljama, javljaju se i prva srednjovjekovna sveučilišta u Zapadnoj Europi, od kojih je najprije 1088. godine osnovano sveučilište u Bologni, dok je sveučilište u Parizu osnovano 1119. godine, a u Oxfordu 1167. godine. Posebno su bili zanimljivi način studiranja i organizacija tih prvih visokoškolskih ustanova. Prva su sveučilišta u velikoj mjeri bila internacionalna i međusobno povezana, a mnogi predavači i učenici selili su iz jednog u drugo sveučilište. Zanimljivo je da su mnoge od prvih sveučilišnih predavača izravno plaćali njihovi studenti te su posebno bili cijenjeni oni predavači koji su mogli privući više studenata. Tako su studenti mogli utjecati i na kurikulum i nastavne metode, a neuspješni predavači gubili su posao. U to je vrijeme posebno bila popularna skolastička metoda interpretacije tekstova i kombiniranja ideja na složene načine, kao i metoda usmene rasprave.

Koraci prema suvremenoj pedagogiji

Naglasak na individualizaciju

Počeci suvremene pedagogije vezuju se uz djelovanje češkog pedagoga Jana Amosa Komenskog (1592.-1670.). Njegovi su prijedlozi, između ostaloga, bili vezani uz školski sustav koji bi imao definirane nastavne predmete, posebnu knjigu kao izvor znanja iz svakog predmeta te precizno određeni početak i plan rada za godišnje, mjesečno, tjedno i dnevno izvođenje nastave. Komenski je posebno naglašavao principe postupnosti (npr. "od lakšeg prema težem" i "od poznatog prema nepoznatom"), kao i potrebu za zornim prikazivanjem sadržaja u nastavi. Zanimljiva je sljedeća njegova misao zapisana u knjizi "Velika didaktika": "Da bi se sve lakše pamtilo, osjetila trebaju raditi što više mogu. Na primjer, sluh treba stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo tako što ćemo im pričati ono što trebaju znati, već ćemo i slikati kako bi im se stvari mogle kroz oči utisnuti u pamet".

U povijesti pedagogije važna je i uloga Johanna Friedricha Herbarta (1776.-1814.), koji pokušava nastavni proces dovesti u sklad s psihološkim zakonitostima, a također uvodi pojam nastavne jedinice s precizno definiranom i didaktički zasnovanom strukturom nastavnog sata. Prema Herbartu, nastavni proces zasniva se na sljedeća četri stupnja: (1) "jasnoća" ili zornost koja pomaže upoznavanju pojedinačnog i pozornosti učenika; (2) "asocijacija" ili povezivanje novonaučenih sadržaja s onima koji su usvojeni ranije, npr. kroz razgovor s učenicima uz uspoređivanje i pronalaženje veza između novih i starih sadržaja; (3) "sistem" ili povezivanje spoznaja u cjelinu; (4) "metoda" koja se vezuje uz aktivnost učenika te uvježbavanje i praktičnu primjenu stečenih spoznaja.

Za uvođenje novih oblika nastave posebno važno djelovanje Georga Kerschensteinera (1854.-1932.), koji ističe važnost učenja, nasuprot procesu poučavanja. Naglaskom na individualizaciju postiže se veća sukladnost onoga što se uči u odnosu na osobnost učenika, što unapređuje obrazovni proces. Umjesto verbalnih izlaganja nastavnika, Kerschensteiner ističe korisnost samostalnog rada učenika i zalaganja da se radom stekne znanje. Škole bi trebale imati prostore koji će učenicima omogućiti samostalan praktičan rad, laboratorije i radionice, a način izvođenja nastave bi u većoj mjeri trebao angažirati učenike tako da se učenje provodi u skupini, paru ili individualno, umjesto frontalnih predavanja ex cathedra.

Među reformske pedagoge ubraja se i Helen Parkhurst (1886.-1971.), koja je svoje pedagoške ideje razvijala u srednjoj školi malog gradića Daltona u SAD-u, po kojem je njeno učenje dobilo ime. Njen tzv. Dalton plan daje mogućnost da, ovisno o sposobnostima, učenici biraju između više razina težine zadataka u nastavi, pri čemu učenici sami određuju kojim će tempom raditi. Sa svakim učenikom posebno se ugovara što će i kako raditi, za što dobiva pisane upute za samostalno učenje. Postoje mjesečni i tjedni zadaci, a novi se zadaci dobivaju tek nakon završetka prethodno preuzetih. Zato učenici mogu mnogo brže napredovati iz jednih nastavnih predmeta u odnosu na druge pa razredi organizirani prema dobi djece nisu više svrhoviti za svladavanje većine nastavnih predmeta. Učenici rade u posebnim radnim prostorima, a predmetni nastavnici ih prate i pomažu im u samostalnom svladavanju nastavnih zadataka.

Posebno velik zaokret u odnosu nastavnika i učenika pokrenuo je Alexander S. Neill (1883.-1973.) tzv. summerhillskom školom, koju odlikuje sloboda učenika te pridavanje važnosti njegovoj osobnosti i socijalnim potrebama. Učenici imaju jednaka prava odlučivanja kao i nastavnici, koji gube mnoge privilegije i položaj autoriteta. Umjesto obveznog pohađanja nastave, discipline i kažnjavanja, učenike se nastoji privući u školu te ih zanimljivim programima, igrom i slobodnim radom potaknuti na stjecanje znanja. Naglasak je na učenju u skupini, zajedničkom radu i druženju u različitim aktivnostima, od kojih su mnoge rekreativne.

Postoji više pedagoških modela

Među brojnim drugim pedagoškim modelima posebno treba istaknuti projektnu metodu koju su razvili John Dewey (1859.-1952.) i William H. Kilpatrick (1871.-1965.). Dewey je želio oblikovati školu u kojoj će učenici istraživati, stvarati i eksperimentirati. Škola koja obrazovne sadržaje formalno dijeli na studijska područja, lekcije, teme, činjenice i zadatke nije sukladna potrebama učenika za cjelovitim učenjem. Umjesto toga, Deweyeva škola-laboratorij treba učenike potaknuti na samostalan rad u radionicama i laboratorijima, kao i u prirodnoj okolini. Učenik uči razmišljajući o problemima i nastojeći ih riješiti. Ističe se važnost svladavanja problema koji su prisutni u zajednici te uzajamnog pomaganja i uklapanja u zajednicu, a obrazovna aktivnost treba biti vođena instinktivnim i impulsivnim aktivnostima učenika. Na organizaciji individualnih tendencija i aktivnosti učenika zasniva se njegovo uklapanje u okolinu, s naglaskom na svjesnost o kolektivu i kooperativnom djelovanju. Kilpatrick je nastavio razvijati Deweyeve postavke te je razradio tzv. projektnu metodu kod koje učenici prema interesima i uz dogovor s nastavnikom rade u skupinama na određenom projektu. Projekt započinje postavljanjem problema i iznošenjem pretpostavki o mogućem rješenju, nastavlja se planiranjem i provođenjem aktivnosti koje rješavaju problem, a završava izvođenjem zaključaka i njihovom primjenom u praksi. Ovako se podjednako razvijaju individualne sposobnosti, kao i socijalizacija zbog rada u skupini. Nastavnik samo organizira rad i savjetuje pa učenici u mnogo većoj mjeri postaju samostalni i snalažljivi u rješavanju problema.

Na ovom su mjestu opisane neke važnije ličnosti i koncepcije koje su oblikovale razvoj pedagogije. Inače, posebno intenzivan bio je razvoj pedagogije u 20. stoljeću. Umjesto teorijskog definiranja pedagogije, na ovom mjestu napravljen je sažet pregled nekih važnijih ličnosti koje su oblikovale pedagogiju.

Tips & tricks: Razmotrite koje je elemente iz povijesti pedagoških ideja moguće prepoznati u aktualnim trendovima e-obrazovanja, kao i koje elemente možete pokušati uključiti prilikom dizajniranja metodičkog pristupa i izrade sadržaja vlastitog on-line nastavnog predmeta ili tečaja.