Učenje je složena psihološka aktivnost

Učenje je kompleksan proces kojim se ponajviše bave psihologija i pedagogija, a pokušavaju ga objasniti brojne teorije učenja. Neke će od tih teorija na ovom mjestu biti ukratko spomenute.

Učenje je aktivnost pojedinca koja rezultira usvajanjem određenih znanja, vještina i navika. Rezultati učenja mogu biti vezani uz razvoj sposobnosti na spoznajnom (kognitivnom), doživljajnom (afektivnom) i praktičnom (psihomotornom) području.

Učenje je širi pojam od obrazovanja i poučavanja. Organiziranim i svrhovitim procesima učenja bavi se didaktika, kao dio pedagogije.

Znatan dio učenja pojedinca, koji nije predmet didaktike, jest slučajan, nesvjestan, nesvrhovit i neorganiziran. Ipak, i slučajni ili nesvjesni procesi učenja pridonose ukupnom znanju i odgoju pojedinca.

Učenjem se stječe određeno znanje, ali i stavovi i vrijednosti. Stavovi su stečene tendencije reagiranja na određeni način prema nekome ili nečemu. Vrijednosti su duboka uvjerenja koja usmjeravaju ponašanje, mišljenje i doživljavanje pojedinca prema nekim temeljnim obilježjima njegove okoline. Vrijednosti su vezane uz materijalno i duhovno područje socijalnog života pojedinca, prirodni okoliš, etiku i moral i sl. Na primjer, polaznik nastave može imati određene stavove prema učenju, a također i na određeni način vrednovati obrazovanje kao više ili manje bitan činitelj njegovog/njenog osobnog razvoja.

Više je razina usvajanja znanja

Razine znanja koje je pojedinac stekao procesom učenja očituje se na nekoliko osnovnih načina, ovisno o stupnju usvojenosti sadržaja i mogućnosti da se usvojene sadržaje praktično koristi:
- prepoznavanje je mogućnost identifikacije činjenica i pojava s kojima se pojedinac ranije susretao (npr. prepoznavanje točnog odgovora na pitanje u testu s ponuđenim odgovorima);
- prisjećanje i reprodukcija odnose se na mogućnost samostalnog prizivanja u sjećanje i ponavljanja (naglas, napismeno i drugačije) nekih ranije usvojenih sadržaja (npr. nekih povijesnih činjenica);
- rješavanje problema iz užeg područja na kojem je stečeno određeno znanje (npr. matematički proračuni, kemijske analize, izrada računalnih programa i sl.);
- snalaženje i prilagođavanje u novim uvjetima povezano je s definiranjem problema u novim situacijama, razradom načina njihovog rješavanja, kreativnim pristupom i inoviranjem u primjeni ranije stečenih znanja, stvaranjem novih znanja, kao i s prilagođavanjem okoline svojim potrebama i ciljevima, uvažavajući društvene, etičke, ekološke i druge vrijednosti.

Bihevioristički pristup objašnjavanju procesa učenja razvijen je u prvoj polovici 20. stoljeća, a prema njemu je učenje povezano sa stvaranjem asocijacija između određenih podražaja i reakcija organizma. Biheviorizam je pokazao na važnu ulogu potkrepljivanja ili nagrađivanja u procesu učenja. Ukoliko se nagrađuju ili potkrepljuju određene reakcije na specifične podražaje, onda se takve potrepljivane reakcije češće pojavljuju. Ukoliko nagrada za određene reakcije izostaje, onda se takve reakcije gase ili postaju sve rjeđe.

Kognitivni pristupi učenju također potječu iz prve polovice 20. stoljeća i uglavnom se zasnivaju na teorijskim postavkama o razvijanju kognitivnih shema ili misaonih struktura koje reprezentiraju određene vanjske ili unutarnje pojave ili procese. Učenje je povezano sa stjecanjem novih shema i prilagodbom shema novim potrebama. Asimilacija je proces pretvorbe iskustva u unutarnje predodžbe i nove sheme koje su tako oblikovane da se uklapaju u postojeće znanje. Akomodacija je proces prilagođavanja i mijenjanja postojećih shema kako bi se moglo prihvatiti novo iskustvo. Za djelotvorno poučavanje uporabom kognitivnih teorija važno je, između ostaloga, prethodno utvrditi vrstu i razvijenost shema koje učenici posjeduju te oblikovati proces i sadržaj učenja na način da se dalje razvijaju, mijenjaju i dopunjuju postojeće sheme. Sheme koje pojedinac posjeduje tijekom njegovog razvoja postaju sadržajno sve bogatije, složenije i više strukturirane.

Primjenjivije je učenje kao rješavanje problema

Osim spomenutih pristupa učenju, koji su više usmjereni prikupljanju informacija, proces učenja može se oblikovati i kao rješavanje problema. Od mnoštva informacija u okolini veća je vjerojatnost da će biti zamijećene i korištene one koje omogućuju učeniku ispunjavanje određenih potreba i /ili rješavanje problema s kojima se suočava. Proces rješavanja problema pozitivno utječe na identifikaciju i razlikovanje korisnih i nepotrebnih informacija, pamćenje korisnih informacija koje su potrebne za dolazak do rješenja, kao i razvoj vještina kroz oblikovanje i pamćenje strategije kojom se problem može riješiti. Poučavanje se, dakle, može unaprijediti ukoliko je oblikovano kao rješavanje problema.

Korištenjem analogije između učenja i rada računala moguće je promatrati učenje kao proces obrade informacija. Kod pamćenja možemo razlikovati senzornu memoriju te kratkoročno i dugoročno pamćenje. Senzorna memorija vrlo kratko vrijeme (oko jednu sekundu) pohranjuje sadržaje koje registriraju pojedina osjetila. Sadržaji kojima je usmjerena pozornost prelaze u kratkoročno ili primarno pamćenje. Kratkoročno pamćenje ima ograničeni kapacitet i obično je ograničeno na 5-7 elemenata (pojmove, predodžbe i sl.). Ono što se nalazi u kratkoročnom pamćenju učenik može svjesno razmatrati te na osnovi tih sadržaja planirati i oblikovati svoje reakcije. Kod poučavanja je potrebno prilagoditi količinu informacija ograničenjima kratkoročnog pamćenja i potaknuti aktivnosti koje pospješuju prenošenje informacija iz kratkoročnog ili primarnog u dugoročno ili sekundarno pamćenje. Analizom, primjenom i/ili ponavljanjem sadržaja koji se nalaze u kratkoročnom pamćenju povećava se vjerojatnost njihovog trajnijeg pohranjivanja u dugoročnom pamćenju ili sekundarnom spremištu.

U e-obrazovanju, kao jedna od kognitivnih teorija učenja, posebno je popularan konstruktivistički pristup učenju prema kojem znanje nastaje aktivnošću učenika, a proces učenja se sastoji u (re)organizaciji shema kojima učenik reprezentira određene elemente u svojoj fizičkoj i socijalnoj okolini. Budući da učenici sami stječu i "konstruiraju" svoje znanje, nastavnici bi ih u tome samo trebali voditi i usmjeravati. Zadatak je nastavnika da učenicima osiguraju potrebne izvore informacija i druge materijale kojima će vlastitom aktivnošću izgraditi svoje znanje. Znanje se, pak, stječe u socijalnom kontekstu te je skupina i šira društvena sredina u kojoj učenik stječe znanja od velike važnosti za proces učenja. S vremenom nastavnici pokušavaju osamostaliti učenike koji trebaju naučiti kako sami učiti (engl. learn to learn). Za primjenu ovog modela učenja u praksi važno je poticati oblikovanje novih pojmova ili konstrukata kod učenika koji se povezuju sa ranije usvojenim shemama i ugrađuju u složene strukture na osnovi kognitivne aktivnosti te praktičnog iskustva i djelovanja učenika.

Na webu je moguće naći dodatnih informacija o velikom broju teorija učenja, kao i o različitim modelima poučavanja.

Tips & tricks: Prilikom izrade sustava za e-obrazovanje za određeni nastavni predmet ili tečaj korisno je definirati specifična znanja, vještine i navike koje bi polaznik trebao usvojiti. Osim toga, treba razmotriti jesu li prikladno zastupljeni sadržaji koji su vezani uz spoznajno, afektivno i praktično znanje ili sposobnosti, kao i potiče li se razvoj odgovarajućih stavova i vrijednosti. Nadalje, potrebno je utvrditi želimo li da učenik stekne znanje na razini prepoznavanja, reprodukcije, rješavanja problema ili kreativnog prilagođavanja novim uvjetima. Usvajanje znanja bit će pospješeno prikladnim načinom nagrađivanja te vođenjem računa o postojećoj razini predznanja i sposobnosti polaznika. Na kraju, poučavanje kao rješavanje problema i druge aktivnosti koje pospješuju prelazak informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje (npr. ponavljanje) učvrstit će rezultate obrazovnog procesa i povećati mogućnost primjene znanja u praksi.